TITO je htio konkurirati Staljinu: Kada je čuo za rezoluciju IB-a, puškom je pobio sve žabe oko rezidencije

Ruski povjesničari često okrivljuju jugoslavenske kolege, prije svega Vladimira Dedijera-Gangstera (nadimak mu je dao Tito ), da su u svojim raspravama posvećenim ovom dramatičnom događaju korijene tražili u prošlosti, kao da je spor sa Staljinom bio upisan u gene KPJ od trenutka kada je na njezino čelo stao Josip Broz Tito. Naravno, ne treba pretjerivati veličajući Tita i jugoslavenske komuniste, koji su već u vrijeme partizanske borbe bili veći staljinisti od Staljina, no ne može se prijeći preko činjenice da su za vrijeme rata zbog uspjeha koje su postigli postali previše samouvjereni za njegov ukus. Nisu bili svjesni toga da Staljinu takav odnos nije bio prihvatljiv. Usprkos počastima kojima ih je obasipao, njegov je negativan stav prema jugoslavenskim vođama izbijao na vidjelo takoreći prilikom svakog susreta. No s počastima se stvar zakomplicirala, jer je, na primjer, ujesen 1944. godine Titu dodijelio odličje Suvorov, a rumunjskom kralju, koji je 1941. godine napao Sovjetski Savez, najviše priznanje: Orden pobjede. Tito ga je dobio tek u rujnu 1945. godine.

Samostalni vođa

Ne uzme li se u obzir taj donkihotski ponos koji je proizlazio iz četverogodišnje partizanske epopeje, ne može se razumjeti zašto je 1948. godine uopće došlo do sukoba između Kremlja i Beograda. Kao što je rekao Koča Popović, Josip Broz se u ratu naviknuo na samostalnost, tako da si već zbog prirode svog položaja, karizme i vlasti vezane za njegovu osobu nije mogao zamisliti da se vrati na položaj na kojem bi bio podređen Staljinu. U ratu se profilirao kao samostalni vođa, uz ostalo i time što je donosio odluke koje Moskvi i Kominterni nisu bile po volji.

U Jugoslaviji za vrijeme rata i nakon njega oblikovala (se) vlast koja nije bila posve ovisna o Sovjetskom Savezu, što znači da su si njezini predstavnici mogli priuštiti drugačiji odnos prema Staljinu nego njihovi kolege u “narodnim demokracijama”.

Gubitak suvereniteta

Ovi su, naime, svoj položaj mogli zahvaliti samo njemu i prisutnosti sovjetskih postrojbi na njihovu vlastitom teritoriju. Spomenuta je činjenica Titu svakako omogućavala veći manevarski prostor i u unutarnjoj i u vanjskoj politici. Nije, dakako, htio konkurirati Staljinu ili mu se čak suprotstavljati. No nije se mogao zadovoljiti ni ulogom njegova vazala. Kao što je kazao potpredsjednik poljske vlade Jakub Berman, Tito je nastupao “prvenstveno kao satrap nacionalističkog naroda, umjesto da postane bezimeni moskovski knez”. A to je bilo kobno.

U lipnju 1946. godine Tito i Dimitrov sreli su se u Moskvi te se dogovorili da će započeti pregovore o jugoslavensko-bugarskoj federaciji čim to bude moguće. Staljin je te namjere poticao, govoreći kako će udružene Jugoslavija i Bugarska na Balkanu imati važnu ulogu. O tome je između spomenute trojice opet bilo riječi na sprovodu M. I. Kalinjina. Tom su se prilikom dogovorili da će projekt ostvariti kad Bugarska potpiše mirovni sporazum. Kada se to na početku 1947. godine i dogodilo, činilo se da više ništa ne stoji na putu ostvarenju spomenutog plana, iako je mirovni sporazum trebao stupiti na snagu tek 15. rujna. Udruživanjem s Bugarskom i Albanijom, uostalom, nisu bili svi u Jugoslaviji oduševljeni, jer je, primjerice, Kardelj još potkraj 1945. godine u Londonu u razgovoru s Dedijerom kazao da ne bi bilo primjereno “u državu uvući još više siromašnih. Bilo bi mi puno milije ući u federaciju sa Švicarskom ili Švedskom nego s Albanijom i Bugarskom.” (…)

U lipnju 1947. godine Tito je o federaciji s Bugarskom razgovarao na Bledu s Georgijem Dimitrovom, koji se nakon rata vratio u Sofiju i ondje preuzeo rukovodeću ulogu.

Sudeći prema jako cenzuriranom dokumentu iz 1948. godine, koji je CIA još godine 2008. označila “povjerljivim” … u njemu piše da se sukob između Tita i Staljina počeo nazirati već u prvim danima srpnja 1947. godine, kada je maršal Tolbuhin od beogradske vlade zahtijevao da Crvenoj armiji stavi na raspolaganje sljedeće pomorske baze: Pulu, Šibenik i Boku kotorsku. Jugoslavenske su se vlasti trebale odreći jurisdikcije nad ovim lukama i Sovjetima istodobno dopustiti da izgrade novu luku kod Metkovića u blizini Ploča, s tim da su u tu svrhu trebale dati i sva potrebna sredstva te radnu snagu.

(...)

( priredio Tvrtko Jakovina)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista