'TATA JE HTIO DA U FABRICI RADIM OD 6. IZABRALA SAM RAD ZA DRŽAVU' Kći vlasnika Francka koja je postala Miljenićeva desna ruka

Ministri i njihovi zamjenici obično su vrlo ozbiljni ljudi, dobro paze na svoj imidž u javnosti i pokušavaju se prikazati strogim državnim dužnosnicima. Zato je bilo pravo osvježenje razgovarati sa Sandrom Artuković-Kunšt, zamjenicom ministra pravosuđa, koja je sudačku karijeru dulju od dvadeset godina sada zamijenila tom visokom funkcijom. Simpatije šire javnosti stekla je prošle godine kada je policiji prijavila da joj je ukraden automobil Mercedes A klase, da bi nakon kratkog vremena povukla prijavu i objasnila kako je “zaboravila gdje je parkirala”. I na tu anegdotu danas gleda kroz šalu.

Možda je svemu pridonio i opušten, gotovo nestvaran ambijent mjesta Šepurine na otoku Prviću gdje smo Sandru Artuković-Kunšt zatekli na godišnjem odmoru. Mjesto je to u kojem je sniman popularni Brešanov film “Svećenikova djeca” i koje nikada nije postalo turistička meka, zadržavši onaj štih Dalmacije kakva je nekad bila. U sjeni masline i uz hladnu bevandu, naša se zamjenica ministra pokazala kao vrlo dobar sugovornik, uvijek spremna na šalu i, kako sama kaže, “tulumarenje”.

Doorsi u Šepurinama

Otkud vi na Prviću?

Moja obitelj godinama dolazi ovamo. Otac Milan počeo je dolaziti još 1954., a kako su mi roditelji bili vrlo liberalni, još sam na početku srednje škole dobivala dopuštenje da ljeto provedem ovdje sama. Bilo je to odlično razdoblje. Šepurine su tada imale i svoju diskoteku u kojoj se slušao pravi rock, Doorsi, Led Zeppelin... Od djetinjstva do danas svaki slobodan trenutak nastojim provesti ovdje.

Čuo sam da ste u srednju školu išli s današnjim premijerom Zoranom Milanovićem. Jeste li možda i njega dovodili na ta mladenačka ljetovanja?

A ne, nisam. Ali to je dobra ideja! (smijeh) Bili smo frendovi, ali nismo baš ljetovali zajedno.

Pa kakav je bio naš premijer u srednjoj?

Bio je super. Općenito je naša generacija i odrastanje u tim vremenima imalo neke druge kvalitete od današnjih. Ne želim se uspoređivati s današnjim klincima, ali mislim da smo se mi u to vrijeme više bavili nekim temama koje su od društvenog značaja. Raspravljali smo, analizirali svoj položaj, našu budućnost. Ostajali bismo nakon škole i tematizirali brojne stvari. Sjećam se da je Zoran bio odličan učenik, pogotovo u stranim jezicima. Bili smo slični i u izboru glazbe i književnosti. Imali smo tu sreću da nam je razred bio miješan, muško-ženski, i odlično smo se družili. Za razliku od današnjeg vremena, nismo dopuštali socijalne razlike. Recimo, ako bi netko kupio markirane traperice, nije to isticao, nego su čak znali i izrezivati oznaku marke s traperica, da se ne ističe. Znalo se da su to levisice, ali nismo htjeli biti dio marketinga ili u službi robnih marki, kako bi se to danas reklo. Bila nam je važnija individualnost, a ne uniformiranost.

Kakvih ste političkih uvjerenja bili u to vrijeme?

Anarhizam je uvijek bio moje političko opredjeljenje. Ne znam koliko je to sad dobro reći (smijeh). Anarhizam i feminizam me obilježavaju. Anarhizam se površno shvaća kao kaos, a zapravo se radi o odgovornosti pojedinca. Svatko tko je sklon takvom konceptu društvenog, odnosno osobnog uređenja shvaća da su vlastita pravila i mjere put do najvišeg mogućeg stupnja odgovornosti. Ako to uspijete, nije vam potrebna partija ili crkva da vam uređuje život.

Znači, od anarhistice do strogog pravosudnog autoriteta? Je li to logičan put?

Naravno, moja profesija daje mogućnost autoriteta, ali pravosudni sustav upućuje stranke u postupku na preuzimanje odgovornosti za prihvaćanje ili pobijanje svojih ili suprotnih zahtjeva. Strogo uređeni, autoritativni sustavi dovode do toga da ljudi imaju određenu komociju jer netko umjesto njih sve odrađuje. To je bilo obilježje bivšeg režima u kojem smo partijama i radničkim savjetima morali prepustiti i prepuštali smo da uređuju sve aspekte našeg života. A sada, u demokraciji, učimo preuzeti odgovornost za vlastiti život i njegovo uređenje. Prava demokracija je imati pravo za koje si se izborio. Odličan primjer za to je ono što je učinila Udruga Franak. Ne može se očekivati da će pojedinac dobro živjeti ako mu država sve riješi.

Nisam za matematiku

Zašto ste se, nakon tih buntovničkih srednjoškolskih dana, odlučili za pravo?

Mogla bih sada reći ono što obično kažu moji kolege, da mi nije išla matematika. Ali zapravo je pravo disciplina kroz koju se mogu postići uistinu bitne društvene promjene ako se dobro poznaje i koristi.

Sve donedavno bili ste sutkinja zatrpana spisima, a sada je vaš posao u procesima odlučivanja, u razgovorima za medije, obilasku skupova. Koliko je to drugačije od onoga na što ste navikli i u kojem ćete se profesionalnom smjeru kretati?

Karijera svakog od nas je zapravo splet okolnosti. Za vrijeme fakulteta nisam imala ideju o svom profesionalnom smjeru, a u socijalizmu, dok je još bilo na snazi plansko zapošljavanje, nisu me izabrali u novu generaciju pravnika u državnoj upravi. No, dobila sam priliku volontirati na sudu, što je bio odličan sustav. Tako sam dobila posao i na jednom radnom mjestu na Općinskom građanskom sudu provela dvadeset godina. Najveća je razlika tog i ovog posla što sam godinama provela u sobici sa spisima, a sada odlazim na skupove i na putovanja, dakle od introvertnog prema ekstrovertnom.

Možda vaša priča o ukradenom pa pronađenom automobilu nikada i ne bi dospjela u medije da niste na funkciji zamjenika ministra?

Sigurna sam da je to bilo interesantno samo zbog funkcije. Bitno mi je da je kraj te priče bio pozitivan. Zasmetala su mi samo nagađanja kako je moja prijava izazvala nepotrebne troškove policiji, jer to nije točno. Policija je radila ono što radi i inače, i to u razdoblju od samo pol sata koliko mi je trebalo da “odvrtim film”, a činjenica je da se to svakome može dogoditi. Neću se sad vaditi na svoje klince i reći da su me tog dana potpuno smotali, ali u početku nije bilo ugodno. Čak sam i emocionalno vezana za taj automobil, star je dvanaest godina, dugo ga vozim i teško bih preživjela da ga nisam pronašla. No, dapače, mediji i transparentnost mi uopće ne smetaju. Mislim da država mora biti otvorena prema javnosti i biti uvijek dostupna. Žao mi je samo što su takvi tekstovi čitaniji od tekstova koji govore o ozbiljnim procesima u društvu, o konkretnim pomacima i potezima vlade i drugih institucija. Voljela bih da se naša javnost uključi u odlučivanje na višoj razini od one “kritiziranje na šanku”, što je postao nacionalni sport.

Kojih ste se vi konkretnih aktivnosti primili kada ste došli u ministarstvo?

Moj prvi veliki projekt u koji sam baš zaronila bile su izmjene Ovršnog zakona. Znali smo da će biti jako teško preokrenuti kotač gomilanja dugova, nenaplaćenih potraživanja i da će to izazvati veliku krizu kod onih koji su pod ovrhom. No i oni i svi drugi moraju znati da su dio velikog lanca likvidnosti i da njihovo neplaćanje izaziva krizu kod onoga kome su dužni. Morali smo krenuti u to. Naravno da je teško ako se promjene djelomično prelamaju na najslabijima, ali nije jednostavno uspostaviti balans u društvu s obzirom na stanje u kojem smo bili. Svjesna sam da je sada slika javnosti kako je pola zemlje pod ovrhama, ali treba znati da smo mi svi bili u nekim dugovima na koje se nismo obazirali. Kasnilo se s plaćanjima, zanemarivalo obveze. Nužno je biti svjestan tragedija koje su izazvane neplaćanjem. Žalosti me kada čujem građane koji “nisu ni znali da su dužni”. Tu se vraćamo na onaj anarhizam - život u demokratskom društvu zahtijeva veći stupanj odgovornosti, zahtijeva da svaka obitelj ima svoje malo kućno računovodstvo i prati svoje troškove i dugove. Moramo shvatiti da Centralni komitet to više neće uređivati. Sada smo slobodniji da donosimo odluke, ali moramo biti svjesni i cijene te slobode te imati kontrolu nad svojim odlukama.

Besplatni pravnici

Ipak nije došlo do uvođenja javnih ovršitelja iako je ideja bila pred završetkom?

Da, iako kolege koji su bili izabrani za javne ovršitelje, logično, nisu bili zadovoljni, vjerujem da je uvođenje novog instituta u provođenje ovrhe građanima moglo stvoriti samo trošak. Mi smo javnim bilježnicima dali dio posla sudova, uspostavili sustav ovrha preko FINA-e i OIB-a iz kojeg generiramo sve važne podatke. To je jedan binarni sustav koji sam utvrđuje dužnike i ovršne mjere i na taj smo način eliminirali mogućnost korupcije, dilanja informacija ili držanja ovršnih predmeta u ladici. Mogućnost da javni ovršitelji odluče hoće li ovrha biti provedena na novčanim sredstvima ili nekretnini otvarala je veliku mogućnost manipulacije. Dapače, zagovaramo sustav ovrha prvenstveno nad novčanim sredstvima, a ne nekretninama, jer je to i dužniku i vjerovniku puno jednostavnije i bezbolnije. Pogotovo ne vidimo smisla da se novčana ovrha rješava na nekretnini zato što je to odlučio javni ovršitelj, koji bi imao apsolutno pravo donijeti tu odluku.

Intenzivno ste radili i na projektu reforme besplatne pravne pomoći. Koji su glavni ciljevi te reforme?

Želja nam je kroz besplatnu pravnu pomoć zapravo prevenirati nepotrebne sudske sporove i rasteretiti sudski sustav. Ideja je da besplatna pravna pomoć bude dostupna prije nego što dođe do spora, a kvalitetnom pripremom i savjetovanjem te mirenjem stvara se velik prostor da do spora uopće ne dođe. Ljudi su svjesni da je sporenje skupo i dugotrajno, a na razini fakulteta i drugih udruga razvijaju se razni oblici pomoći, zaštite njihovih ciljeva i prava, te da sustav dobro vođenim aktivnostima može pomoći zaštiti interesa grupa. Pravna klinika Pravnog fakulteta u Zagrebu na kojoj studenti daju pravne savjete odličan je primjer. No, ostajemo pri tome da, primjerice, studenti Pravnog fakulteta mogu davati pravne savjete, ali samo zastupanje na sudu neće moći provoditi. Volontiranje i uključivanje mladih u projekte je opredjeljenje i našeg ministarstva pa ističem i projekt pomoći svjedocima i žrtvama u kaznenim postupcima koji daje odlične rezultate.

Članica ste i radne skupine koja bi trebala riješiti pitanje registracije istospolnih zajednica. Što mislite o tom pitanju i o prašini koja se digla zbog inicijative “U ime obitelji”.

Mislim da mi ne bismo trebali uređivati sustav života ljudi. Dakle, ljudi već žive u istospolnim zajednicama, prakticiraju taj oblik života koji njima odgovara i objektivno nikoga ne ugrožava. Država se sad može praviti slijepa i reći da to nije tako ili tjerati ljude u ormare, ali to je potpuno zatvaranje očiju pred činjenicama. Inicijativa za imjenu Ustava u dijelu određenja braka se, po mome mišljenju, temeljila na pogrešnoj pretpostavci da se samom raspravom o istospolnim zajednicama ugrožavaju nečija prava. Naš ulazak u EU i globalno pozicioniranje zahtijevat će puno više prilagodbe nego što mislimo. Ako su nam istospolne zajednice problem, strepim da će neki imati puno problema i sa svim onim što će nam globalizacija i općenito civilizacijski napredak donijeti.

Ozbiljan odgoj

U mandatu ove vlade riješeno je i pitanje dekriminalizacije marihuane, jedno od onih vječnih dnevnopolitičkih pitanja kao što je to i rješavanje pitanja prostitucije.

Upravo to. To su dvije teme u kojima možemo postaviti pitanje koliko je država tu da gura u zonu inhibicije ono što se očigledno događa. Dekriminalizacija marihuane je potez koji smo povukli jer smatramo da je način na koji su se progonili ljudi s jointom prešao granice normalnog. Nije normalno da klinci s jednim jointom budu kažnjeni zatvorom, a s druge strane imali smo situaciju da su županijski sudovi koji su tu da bi se bavili teškim problemima, poput ratnih zločina, sudili klincima s marihuanom. Suci rade na normu koja ih izuzetno pritišće, iako je u društvu stav da suci ništa ne rade, to uopće nije točno. Stoga smo odgovornost sveli na prekršaju, kako bismo rasteretili kapacitete za ozbiljne sporove. A najgora posljedica prethodnog sustava je da se te klince u zatvorima potencijalno pretvara u kriminalce, recidiviste. Što se tiče prostitucije, čvrsto stojim iza stava da bi trebalo kažnjavati klijente, a ne prostitutke.

Ipak ste odrastali u društvu u kojem je marihuana bila na svakom koraku...

Želite me pitati jesam li probala? (smijeh). Nama to nije bilo potrebno, a nije bilo ni do te mjere popularno. Da bi čovjek tada nabavio travu, morao se duboko uvući u ta društva, nije bilo ponude pred školom kao danas, protiv čega se borimo. Imali smo glazbu i društvene ideje. To nam je bio vrhunski “high”.

Vaš otac Milan vlasnik je tvrtke većinskog dioničara Francka i slovi kao vrlo bogat čovjek, dapače, tajkun. Kako to da ste se odlučili za državnu službu umjesto za rad u obiteljskom biznisu?

Moj otac je veliki radnik, kao što je bila i pokojna majka. Nisu mi dopuštali da odrastam kao kći bogataša, već su mi usađivali radne navike. Otac mi je nudio posao u “fabrici”, ali me odmah upoznao s radnim uvjetima. Rekao je da radni dan u pogonu počinje u 6, a upravi u 7 ujutro, te da od mene očekuje da s posla ne odem prije 6, 7 popodne. Neka si to organiziram kako znam. Jasno mi je dao do znanja da to što sam njegova kći ne znači da ne moram raditi. S druge strane, pravo me privlačilo i volim ovo što sada radim.