VANCE I CARRINGTON

Tajne igre u pozadini priznanja RH: Nadali su se miru, opstanku Jugoslavije i Nobelovoj nagradi

Raspad Jugoslavije: Hrvatska između želje za demokratizacijom i snažnih nacionalnih tendencija

Franjo Tuđman i lord Carrington

 Josip Bistrovic/Cropix

Slovenija i Hrvatska proglasile su 25. lipnja 1991. nezavisnost od Jugoslavije, a to je bilo vrijeme kada su zapadna Europa i SAD imale želju da se i SFRJ, poput ostalih istočnoeuropskih zemalja, na miran način udalji od komunističkog jednopartijskog sistema. Ali, iz američke perspektive Jugoslaviju je, poput Sovjetskog Saveza, trebalo očuvati i zbog toga nije postojala velika podrška za osamostaljenje, a Francuska i Velika Britanija su u principu također podržavale teritorijalni integritet jugoslavenske federacije. Uostalom, i prva reakcija Europske zajednice, kao i SAD-a, bila je pokušati spriječiti raspad Jugoslavije - tri mjeseca čekanja na priznanje nezavisnosti te pregovori u međuvremenu, što je išlo na ruku JNA, koja je dobila dovoljno vremena da pacificira Hrvate i Slovence.

No sukobi su eskalirali pa je u rujnu 1991. Europska ekonomska zajednica pokušala zaustaviti nasilje na Balkanu pozivom na međunarodnu konferenciju u Haagu - The Conference on Yugoslavia - koju je predvodio lord Carrington, bivši britanski ministar vanjskih poslova. Očekivalo se da će Carringtonu uspjeti dovesti sve zaraćene strane za pregovarački stol da bi zaustavili rat u Hrvatskoj i spriječili njegovo širenje u druga područja. Namjere su bile dobre, no razumijevanje za složenost i ozbiljnost situacije bilo je slabo. Carrington je podcijenio koliko će biti teško pridobiti sukobljene strane da potpišu sporazum. O tome kako je doživljavao svoju vlastitu ulogu govori i činjenica da je tijekom konferencije putovao između Haaga i svog posla voditelja slavne britanske aukcijske kuće Christie's.

Osim toga, jedan od problema bio je Carringtonovo neprihvaćanje priznavanja hrvatske i slovenske nezavisnosti jer je smatrao da sve jugoslavenske republike trebaju potpisati dogovor, kao preduvjet za priznavanje nezavisnosti. Taj stav međutim nije bio održiv, s obzirom na de facto nezavisnost Slovenije i rat u Hrvatskoj. Osim toga, Carrington nije dobio ni podršku tadašnjih dvanaest članica Europske zajednice koje se nisu mogle složiti oko toga treba li Jugoslaviju uopće pokušati spasiti.

Josip Glaurdić, ravnatelj Instituta za političke znanosti na Sveučilištu u Luksemburgu, iz čije je doktorske disertacije na Cambridgeu kasnije nastala knjiga "Vrijeme Europe: Zapadne sile i raspad Jugoslavije", u njoj je obradio ulogu međunarodne zajednice u procesu političke dezintegracije druge Jugoslavije. Glaurdić je o tome razgovarao s Carringtonom i još nekim sudionicima, pa će pomalo ironično opisati kako je Carringtonova konferencija bila u neku ruku baš kao i Jugoslavija: različite strane interpretirale su njezinu svrhu različito. Za međunarodnu zajednicu njezin primarni cilj bio je mir.

image

Josip Glaurdić

Cropix

"Međutim, bilo je velikih razilaženja u toj zajednici oko sekundarnih ciljeva. Tako je konferencija za Britaniju i Francusku predstavljala i institucionalni okvir koji će omogućiti zadržavanje na okupu najveće moguće Jugoslavije. Taj interes Britanije i Francuske za održanjem jugoslavenske države bio je znatno izraženiji u ovom periodu od interesa Njemačke za priznanjem nezavisnosti republika. Naime, Njemačka definitivno prelazi na platformu neizbježne i neodgodive potrebe priznanja nezavisnosti republika tek nešto kasnije, i to prije svega pod utiskom onoga što se događalo na bojištima širom Hrvatske, a pogotovo u Vukovaru i Dubrovniku. Kad su u pitanju lokalni akteri, konferencija je Slovencima predstavljala problem jer su oni svoju nezavisnost već de facto osigurali. Hrvatskoj je cilj bilo osiguranje mira i priznanja. Bosni i Hercegovini i Makedoniji je cilj bio izbjeći rat. A Miloševiću je cilj bilo odugovlačenje za pregovaračkim stolom i osiguranje vremena za osvajački pohod u Hrvatskoj", objasnit će Glaurdić.

Dodao je kako je s Carringtonom razgovarao 2005. godine, dakle nekih trinaest godina nakon događaja kojima je bio dionik, što istraživaču može predstavljati problem jer je velika vjerojatnost da se ljudi jednostavno ne sjećaju nekih stvari. "Meni je, međutim, bilo iznimno korisno vidjeti baš to da se on tih događaja sjeća ili ne sjeća, odnosno kako je sve te stvari sebi u glavi posložio i kako ih je sebi objasnio. On je sve aktere iz bivše Jugoslavije zapravo prezirao i smatrao ih je kriminalcima. Jednom prilikom je rekao: 'Oni su svi nemogući, ali ima najviše Srba.' To je bila zapravo pokretačka ideja njega kao pregovarača: svi ste vi isti, tako da je najbrži put prema miru zadovoljavanje najsnažnije strane. Dijelom se zanosio i idejom o dobivanju Nobelove nagrade za mir - možda ne u istoj mjeri u kojoj se tom idejom zanosio Cyrus Vance. Zapravo bi mu najviše pristajala Nobelova nagrada za rat. Jer njegove su zasluge iznimno velike ne samo za produbljivanje rata u Hrvatskoj te jeseni, već i za početak rata u Bosni i Hercegovini u proljeće 1992., kao i za samu prirodu mirovnih planova zapada za BiH koji su slijedili, a koji su zapravo stvarali poticaje za osvajanje teritorija", kritičan je Josip Glaurdić.

image

Franjo Tuđman i Cyrus Vance

Josip Bistrovic/Cropix

Tijekom rujna 1991. Carrington je ipak izradio vrlo složen plan koji je trebao omogućiti mirni raspad Jugoslavije. Predstavio je 4. listopada nekoliko principa, prije svega "suverene i nezavisne republike za one koji ih žele". Upravo taj princip bio je neprihvatljiv Miloševiću, jer je potvrđivao pravo jugoslavenskih republika na samostalnost. Milošević je zbog toga odbio plan, dok je rat u Hrvatskoj u međuvremenu eskalirao. Prema njemu, jedini uzrok krizi u Jugoslaviji bila je želja Slovenije i Hrvatske da se osamostale. Milošević je i dalje inzistirao da preuzme one dijelove Jugoslavije gdje su živjeli Srbi te da bude priznat kao zakoniti nasljednik Jugoslavije. No manjinska prava koja je zahtijevao za Srbe u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini istovremeno nije davao Albancima na Kosovu.

Istovremeno se iza scene pojavljuje još jedan važan sudionik - vatikanska diplomacija. Papa Ivan Pavao II. je još u lipnju 1991. bio sklon očuvanju Jugoslavije, ali na drukčijim temeljima i uz punu nacionalnu ravnopravnost. To se promijenilo poslije intervencije JNA u Sloveniji i nakon što su Hrvatska i Slovenija izglasale nezavisnost 25. lipnja 1991. Papa tada mijenja stav i uskoro u Jugoslaviju šalje svog ministra vanjskih poslova, nadbiskupa Jean-Louisa Tourana. Touran je posjetio Beograd, Zagreb i Ljubljanu, i podnio izvještaj Svetom Ocu. Toga rujna Ivan Pavao II. mijenja dotadašnji stav i počinje zagovarati priznavanje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. Uslijedio je i važan susret Tuđmana i pape u Vatikanu, koji se dogodio 5. listopada.

Na upit postoji li "defining moment", kada se situacija promijenila u korist priznanja, prema Glaurdiću, kad je u pitanju Konferencija, to je svakako prvo mišljenje Badinterove komisije koja je pred kraj studenoga 1991. godine odgovorila na Carringtonovo pitanje je li u Jugoslaviji na djelu secesija nekih republika (prema interpretaciji Srbije i Crne Gore) ili je na djelu disolucija države (prema interpretaciji svih ostalih). Badinterova komisija je presudila u korist interpretacije da je na djelu disolucija države. Što je posebno zanimljivo, Carrington je to mišljenje Badinterove komisije držao u ladici osam dana jer nije želio da dade podstrek onima i u raspadajućoj Jugoslaviji i na Zapadu koji su se slagali s tom interpretacijom. "Badintera je Carrington na kraju mrzio možda tek nešto manje nego lidere jugoslavenskih republika i to se nije libio priznati za vrijeme mog razgovora s njim", rekao je Glaurdić.

Pritom je zanimljivo da Miloševićeva ekipa nije očekivala da će se Robert Badinter u izvještaju izjasniti u prilog državotvornosti republika.

"Točno. Miloševića je na sudjelovanje u konferenciji nagovorio francuski predsjednik François Mitterrand koji mu je otvoreno rekao da se nema što brinuti jer se on potrudio da na čelo pravne komisije dođe njegov osobni prijatelj Badinter i kako će on sigurno presuditi u korist Srbije. Ta samouvjerenost Miloševića, kao i katastrofalni savjeti koje je dobivao od pravne akademske zajednice u Beogradu, nagnali su srpsku delegaciju da postavi svoja dva pitanja Badinterovoj komisiji: ima li srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i BiH pravo na samoodređenje, kao i mogu li se granice između Hrvatske i Srbije, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije, smatrati granicama u smislu međunarodnog prava. Badinterova komisija je i na ta dva pitanja odlučila protiv srpskog stajališta na opću konsternaciju njihove delegacije", pojašnjava Glaurdić.

Ivica Maštruko, sveučilišni profesor sociologije religije, početkom devedesetih bio je ambasador Jugoslavije pri Svetoj Stolici, a istovremeno je snažno lobirao za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Pritom je kontaktirao s nizom važnih osoba toga vremena, papom Wojtilom, kardinalima Sodanom i Touranom, Franjom Tuđmanom, Budimirom Lončarom i Milanom Kučanom. Kasnije je postao prvi hrvatski veleposlanik u Italiji, zatim u Malti, u Grčkoj i Armeniji, Sloveniji i Rumunjskoj, a bio je također savjetnik predsjednika Republike Hrvatske i saborski zastupnik.

Kako je jednom objasnio Maštruko, posebno je važan 8. studenoga 1991., kada se gotovo istovremeno desilo nekoliko sastanaka koji su snažno utjecali na međunarodno priznanje. Toga je dana održan sastanak ministara zemalja Evropske ekonomske zajednice na kojem se razgovaralo o mogućnost da se Hrvatska i Slovenija priznaju u paketu. Istog dana u Rimu se održao sastanak NATO pakta na vrhu na kojem je oštro kritiziran napad JNA na Dubrovnik. U isto vrijeme Cyrus Vance i Angelo Sodano, državni tajnik Vatikana, također su razgovarali o mogućnost priznanja Hrvatske i Slovenije, a o toj temi su taj dan razgovarali Papa i američki predsjednik George Bush. Sljedeći važan događaj desio se 24. studenoga kada su Angelo Sodano i Jean-Louis Touran pozvali veleposlanike svih zemalja-članica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, a jedina tema bio je razgovor o mogućem priznanju naše dvije države.

Bio sam tamo i vidio memorandum Svete Stolice u kojem se sugeriralo priznanje Hrvatske i Slovenije prije Božića 1991., a od veleposlanika se zatražilo da u idućih deset dana dostave odgovore svojih vlada. Na tom sastanku sam zatražio diskreditaciju krnjeg Predsjedništva SFRJ i svih veleposlanika iz Beograda, iako sam znao da neće biti prihvaćeno. Na kraju, 8. prosinca europski biskupi su održali sinodu na kojoj su zatražili priznanje nas i Slovenaca na temelju prava na samoopredjeljenje", rekao je prije nekoliko godina u Jutarnjem listu.

image


Ivica Maštruko

Jure Miskovic/Cropix

Tada je Maštruko otkrio da su Tuđman i on imali tajni dogovor o suradnji, postignut kada je 1991. hrvatski predsjednik prvi put posjetio papu Ivana Pavla II. Onda je 5. prosinca od Tuđmana dobio dokument kojim je Maštruka imenovao predstavnikom Republike Hrvatske pri Republici Italiji i Svetoj Stolici. "Kada su mi iz Beograda javili da više ne predstavljam Jugoslaviju, ovaj dokument sam pokazao službenicima Svete Stolice, koji su pokazali iznimno zanimanje, ali i objasnili da spomenuti papir nema težinu prije službenog priznanja Hrvatske. Međutim, od Državnog tajništva Vatikana dobio sam diplomatsku zaštitu, tako da sam mogao nastaviti normalno raditi", prisjetio se Ivica Maštruko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 06:23