TAJNA ŠARENOG NAJLONA Zašto nam elita iz zatvora u Remetincu uvijek izlazi s punim vrećama?

Zatvorenicima i zatvorenicama koji se ne koriste vlastitom opremom osigurava se oprema u skladu s ovim pravilnikom – kratka je rečenica iz Pravilnika o rublju, odjeći, obući i posteljini za zatvorenike kojim se određuje u kakvom će izdanju uznici hrvatskih zatvora provoditi dane.

Upravo taj pravilnik razotkriva tajnu vreća, kesa i kesica s kojima u rukama, nimalo reprezentativno, niti primjereno svojim prilično važnim i uglednim funkcijama, iz pritvora pred TV kamerama izlaze dojučerašnji ministri, gradonačelnici, direktori...

Prizor je to na koji smo posljednjih godina navikli. Neki iz pritvora, najčešće uz masne jamčevine, izlaze kulerski, čak i optimistični, pokazujući da boravak u zatvoru nisu ni osjetili. Primjerice, Petar Pripuz: vedar, optimističan, odajući dojam kako nema nikakve, ni baš najmanje šanse da bi optužbe mogle imati bilo kakve osnove – "Potiskujem sve ružno, sorry, žurim na posao", i to je to. Izlazak iz zatvora za primjer.

Bandić, Polančec, Sanader...

S druge strane, s osumnjičenim Milanom Bandićem dojam je već malo drukčiji. Možda zbog visine jamčevine, vidjelo se na licu čovjeku da su mu misli negdje sasvim drugdje, ali ne i na način da bi se moglo reći da je bio odsutan. Dojam je da niti ovo kratko vrijeme u pritvoru nije dangubio, već je intenzivno delao – razmišljajući, naravno, analizirajući, planirajući, što li, pa je odmah iz zatvora požurio sve to što je razbistrio i realizirati, valjda.

Svi vjerojatno pamtimo jedan od najdojmljivih izlazaka iz Remetinca ikad, onaj Damira Polančeca, odnosno trk u zagrljaj supruzi. Tako iz zatvora izlaze oni koji u njemu provedu dulje vrijeme.

S druge strane, neki i nakon nešto dužeg vremena ostaju isti - ilustracija tome je, primjerice, državničko držanje koje je prilikom privremenog izlaska iz Remetinca pokazivao Ivo Sanader. Po njegovu držanju neupućeni ne bi znao izlazi li iz zatvora ili ide na rukoljub Angeli Merkel. Doduše, njemu je bilo lakše jer su njegove bagaje nosili drugi, dok je jadni Polančec kolica "na kat", cijela natrpana stvarima, gurao sam.

No, bez obzira na koji način naši ugledni članovi društva izlazili iz zatvora, i bilo da su u njega strpani krivi ili nevini, svaki prizor kvare te crne kesurine koje vuku za sobom.

Luksuzna posteljina

Riječ je, dakle, o gore spomenutom Pravilniku koji je ozakonio socijalne razlike unutar zatvorskih objekata u Hrvatskoj. Problem je, naime, u činjenici da je opljačana država sretnija ako si zatvorenici sami osiguraju odjeću, obuću, rublje i posteljinu i na taj način malo ušpara kako na samom materijalu, tako i na pranju svega toga.

Država se samo obvezuje da osigura sve potrebno onima koji to ne mogu sami, propisujući pritom kakvo odjeća, obuća i rublje moraju biti, kao i koliko čega pojedini zatvorenik smije imati. Tako imućnije "mušterije" s punim pravom sebi smiju priuštiti koji komad luksuzne posteljine ili odjeće, malo kvalitetniju pidžamu ili trenirku.

Osnovni uvjet je pritom da odjeća ne smije izgledom i bojom nalikovati na zatvorsku. Da, vjerojatno je zgodno i da oprema svojim luksuzom ne iritira jadnike s kojima dijele ćelije, no to najbolje znaju oni sami.

S druge strane, s obzirom na to da su zatvori pretrpani, jer opljačkana država nema novca za gradnju novih objekata, u ćelijama treba iskoristiti svaki komadić slobodnog prostora. Nema mjesta za ormare, pa se sve što se može trpa u kese, vreće, torbe...