Grad Čabar, koji zajedno sa 42 pripadajuća naselja ima manje od 3800 stanovnika, tipična je žrtva “bijele kuge” koja je u drugoj polovici 20. stoljeća poharala Gorski kotar, a negativan trend nastavlja se i u novom mileniju. Natalitet je manji od mortaliteta, a mladi ljudi, gotovo u pravilu, napuštaju ovaj kraj već nakon srednje škole, ponekad i ranije. Čabru je u prvom redu presudila loša prometna povezanost s kojom ide i nedostatak perspektive - vijugavom cestom koja je zimi uglavnom pod snijegom treba dva sata vožnje od Rijeke, nešto više od Zagreba, a željeznička i autobusna veza ne postoji.
Smijenio sina
Okosnica gospodarstva ovoga kraja prebogatog šumama, još od vremena kad su njime upravljali grofovi, jest eksploatacija drvne građe, a s industrijskom revolucijom dobili su jednu od prvih parnih pilana u Hrvatskoj. Dolaskom Marijana Filipovića iz Bosne, koji je sa svoja tri konja krenuo izvlačiti drva iz šume da bi u devedesetima oko Finvest Corpa izgradio poslovno carstvo, dobili su svog prvog i za sada jedinog tajkuna, ali i dobrotvora koji je povukao u Hrvatskoj jedinstven potez.
Njegove tvrtke ulaze u vlasništvo Zaklade “Marijan Filipović” koju je osnovao prije osam godina i oročio milijun eura kako bi stipendirao studente i srednjoškolce iz čabarskog kraja. Iako je Filipovićevu imovinu teško procijeniti, aktiva, prema njegovim riječima, iznosi oko 800 milijuna kuna. Model po kojemu će se izvršiti prijenos još se razrađuje, no trenutno je sasvim sigurno da u Zakladu neće ući izdvojeno poduzeće Finvest Rijeka, koje je Marijan ostavio kćeri Katici, kao ni tvrtka Finvest Drvar koja će nastaviti samostalno poslovati u Bosni i Hercegovini, gdje ima koncesiju na šume. Dakle, u posjed Zaklade doći će Finvestov core biznis u drvnoj industriji, sa 400-tinjak zaposlenih, kao i tvrtka Hoteli Njivice sa 60-ak zaposlenika.
Prema riječima Željka Erenta, gradonačelnika Čabra i predsjednika Uprave Finvest Corpa, temeljni kapital Finvesta vrijedan je 247 milijuna kuna, a dugovanja su, u odnosu na kapital kojim kompanija raspolaže, zanemariva.
- Drvna industrija je trenutno u krizi, ali čvrsto vjerujem da će se ulaskom u Europsku Uniju situacija bitno poboljšati. Pazite, mi ovdje imamo 70 kilometara ‘šengena’ i zbog toga dva milijuna kuna troškova. Finvest ima jako dobru perspektivu. U prvih devet mjeseci ove godine ostvarili smo tri i pol milijuna neto dobiti - rekao nam je Erent, koji je na mjestu predsjednika Uprave ove jeseni naslijedio Marijanova sina Marina.
Svog je sina Marijan Filipović smijenio s čela tvrtke jer su se, po njegovim riječima, njihove koncepcije bitno razlikovale. Marin je poslovanje Finvesta želio usmjeriti k profitabilnim djelatnostima kao što je turizam i pri tome gasiti niskoprofitabilni ili, pak, gubitaški sektor proizvodnje.
Dobrobit ispred profita
- Marin je jako dobar menadžer i nije istina, kao što neki pričaju, da nije radio u korist tvrtke. Jednostavno, on je kao i svaki dobar menadžer odlučio ulagati u djelatnosti koje nose profit, a Marijan se s time nije slagao. Drvna industrija je sama po sebi niskoprofitabilna, a Marijan je socijalno vrlo osviještena osoba. Mi, recimo, imamo tvornicu tapeciranog namještaja u kojoj radi 150 žena i koja nikada nije bila u pozitivi. Marijan je tu predugo da bi žrtvovao pogon, nikada ne bi dopustio da se to ugasi i upravo kroz Zakladu želi osigurati opstanak takvih djelatnosti - kaže predsjednik Uprave Finvest Corpa.
Erent je HDZ-ov gradonačelnik koji tu funkciju obavlja volonterski, dok je na plaći u Finvestu. I prije dolaska na gradonačelničku funkciju bio je zamjenik Marijanu Filipoviću dok je on bio predsjednik Uprave. Kaže da se neće kandidirati na idućim lokalnim izborima jer planira ostati u kompaniji koja će sada djelovati u okviru Zaklade. - Ova je Zaklada za Hrvatsku nova praksa i radimo na formiranju Zakladnog vijeća. Još tražimo model po kojem će funkcionirati, ali mislim da će upravljačka struktura Finvesta ostati ista - kaže.
Pola stoljeća erozije
Filipović je najavio da će ostati doživotni predsjednik Zakladnog vijeća te će donositi strateške odluke i birati ljude. Iako se radi o privatnoj zakladi, ona, po hrvatskim zakonima, djeluje pod ingerencijom Ministarstva financija. Slične Zaklade uobičajena su praksa u mnogim zapadnim zemljama, a osnovna je ideja da se zarada ne može “izvlačiti” u privatne svrhe i da kapital mora ostati neumanjen. Sva dobit mora se usmjeravati na ono što se odredi strateškim ciljem Zaklade. U Filipovićevu slučaju to je očuvanje radnih mjesta u drvnoj industriji, stipendiranje učenika i studenata kako bi ih se motiviralo da se vrate u rodni kraj, kao i unapređivanje života lokalnog stanovništva.
- Čabar je sa 285 četvornih kilometara površine jedna od najvećih jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj. Imamo 200 kilometara nerazvrstanih cesta, pet škola, pet dječjih vrtića, 10 groblja. S godišnjim proračunom od 12 milijuna kuna jadni smo i siromašni. U posljednjih 50 godina doživjeli smo eroziju. Ukinute su zemljišne zajednice koje su postojale još od Marije Terezije. Sa 12.000 stanovnika spali smo na 3800. Nestaju ambulante, škole, državne ispostave, izgubili smo suca za prekršaje, zavod za zapošljavanje, autobusnu liniju. Dugoročno, ovom se donacijom nazire svjetlo na kraju tunela za žitelje ovoga kraja. U Finvestu radi 400 ljudi, što je 40 posto ukupno zaposlenih, i opstanak tvrtke ključan je i za gradski proračun i za perspektivu mladih koji bi se imali kamo vratiti - kaže gradonačelnik Čabra.
Dobra perspektiva
I sam je Filipović bio gradonačelnik Čabra, a plaće se tada odrekao u korist udruge umirovljenika. Prema Erentovim riječima, vlasnik Finvesta cijeli je život pomagao kraju u koji se doselio kao 17-godišnjak.
- Od komunalnih projekata, prijevoza radnika, pomoći udrugama i umirovljenicima do nabave zimnice. Dalo bi se tu još puno toga nabrojati, to je dugačak niz - kaže Željko Erent. Radi se, veli, o malom gradu i kraju gdje se svi međusobno poznaju i pomažu, a unatoč mnogim problemima vidi dobru perspektivu za Čabrane.
- Vjerujem da je ovo početak sigurnosti za žitelje i nadam se da ćemo za godinu dana imati opipljive rezultate. Vjerujem u to, inače se ne bih ni vraćao u ovaj kraj - zaključuje Željko Erent.