SESVETE - Nismo imali snage biti u sudnici. Nisam ga mogla gledati tamo jer mi sina ništa ne može vratiti. Zato je danas suprug otišao, kao i svakog dana, na posao, a ja želim biti sama i ne razmišljati o tome. Za nas je sve završilo tada kad je Ivan poginuo. Presuda nam ne znači baš ništa - priča Zora, majka ubijenog policajca Ivana Grbavca.
Oluja u trenutku presude
Točno u podne, u trenutku dok je ledeni Dužnović slušao presudu u sudnici, stojimo pred kobnom bankom u Sesvetama. Nad taj dio grada nadvio se crni oblak i spustio se jak pljusak. Kiša nošena vjetrom pada po dva bijela lampaša koji upaljeni stoje na asfaltu pokraj ulaznih vrata. Samo pet minuta poslije, dok na radiju objavljuju presudu, što slušamo u slastičarnici odmah pokraj banke, ulicu je obasjalo sunce. Prolaznici koji su tek otvorili kišobrane, gledaju u nebo pa se čude.
- Dosta je bilo. Stekao sam uvjete za mirovinu u koju odlazim krajem godine. Teško mi je, ali što mogu, neka bude kako je - kaže policajac Milovan Dakić godinu dana nakon kobne pucnjave u kojoj je ranjen. Otad je na bolovanju.
- Pravda je zadovoljena, i to je moralna zadovoljština za naša djela, ali od toga nemamo nikakve koristi - komentirao je presudu Dakić.
S užasom koji se tog dana dogodio u banci i ispred nje, osim ranjenih policajaca, još se suočavaju i stanovnici Sesveta. Zvukove rafala, ubijenog policajca i bijeg pomahnitalog Dužnovića teško je izbrisati iz sjećanja.
- Svakog utorka mi te slike prolaze glavom. Čisti užas - priča konobarica Danijela i pokazuje rupe od metaka koje su još uvijek u kamenim vazama.
Običaj je u Sesvetama, kaže Danijela, 13 utoraka prije blagdana Sv. Antuna hodočastiti u crkvu. Zato je baš tog popodneva terasa bila puna.
- Bio je to veliki šok. Zaposlenike poznajemo, s njima smo živjeli, a nikad nismo pričali o tom događaju. Bilo im je premučno - tvrdi Danijela. Tjednima nakon pucnjave terasa je zjapila prazna. Na drvenoj klupi pred kvartovskim dućanom pivo ispija Milan Drča. S njim smo razgovarali i lani, odmah nakon pljačke; i dalje je tamo, na istome mjestu gdje smo ga ostavili.
Sve je isto, ali njega nema
- Ništa se nije puno promijenilo, osim što s Ivanovim ocem, kojega poznajem 30 godina, od te tragedije nisam razgovarao. Radili smo zajedno, ja u klaonici, a on je bio kobasičar. Sjećam se Ivana dok je još bio mali - priča Milan.
Miljenko koji prodaje voće i povrće preko puta RBA, još uvijek je na istoj lokaciji.
- Poznajem Dužnovićevu djevojku, znao sam ponekad popiti kavu s njom. Ona i dalje živi kod banke - kaže Miljenko.
Banci ne želi ni prići
Neke su se stvari ipak promijenile. Štefanija Novaković Arnautović, starica koja je krvniku dala čašu vode nakon što joj je u bijegu upao u stan, preminula je prije nekoliko mjeseci. Druga Štefanija, Kazimirova baka koju je voljelo cijelo susjedstvo, odselila se iz naselja. Jako je bolesna, kažu, i pomalo senilna.
- Možda je smještena u nekom domu - pretpostavlja prodavačica u kvartu.
Mladi policajac Kristijan Novosel, koji je također ranjen tog dana, vratio se na posao.
- Ne radim više u Sesvetama. No, uvijek kada prođem onuda, sjetim se svega i razmišljam o tome. Čujem se s kolegama koji su tada bili sa mnom i njima je teško, ne mogu više niti prići toj banci - navodi Novosel. Zadovoljan je presudom i smatra je realnom.
- Malo mi je lakše zbog maksimalne kazne. Apsolutno ju je zaslužio. No, kolegu ne može ništa vratiti - ističe Novosel.
U samoj banci gužva je kao i svakog dana, zaposlenice su nasmijane kako i nalažu pravila dobrog poslovanja. O krvavom utorku ne žele pričati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....