Svaki Hrvat statistički je dužan 67.000 kuna, više nego što radnik s prosječnom plaćom zaradi u godinu dana

To da na njemačkom jeziku ista riječ - schuld - označava i grijeh i dug, znaju mnogi, pa i među onima koji ne vladaju njemačkim jezikom. Dapače, simptomi te jezične dvoznačnosti posljednjih godina - transpondirani kroz medij famozne politike štednje - pojavljuju se diljem Europe.

U Hrvatskoj, pak, dosad se osjetila tek rezonancija tih trendova, ponajprije zato što katolička etika, pa i ovdašnji lokalni mentalitet, privatno vlasništvo i privatnu korist drži podređenom kategorijom onome što se smatra općim dobrom. Ipak, prihvatimo li kalvinističku tvrdnju da zaduživati se znači griješiti, valja se zapitati: koliki je grijeh hrvatskih građana? O problemu javnog duga u Hrvatskoj su se ispisale tisuće i tisuće stranica teksta, što novinarskih, što stručnih - ekonomskih - no bez previše vajde.

Ako postoji ijedna konstanta u četvrt stoljeća razvoja samostalne hrvatske države, onda je to upravo rast duga. Najbolji kad je bilo najteže Bio rat ili mir, ekonomska konjunktura ili recesija, vladavina ljevice ili desnice, niti jedne od tih slavnih prvih dvadeset i pet godina obnovljene hrvatske državnosti nije se dogodilo da je stanje javnog duga 31. prosinca bilo manje ili jednako onome od 1. siječnja. Niti u apsolutnom kunskom iznosu, niti u postotku duga prema bruto nacionalnom proizvodu.

Ironijom sudbine, dug je najmanje rastao baš onda kad je državi bilo najteže, pa je 1999. nakon teškog rata za neovisnost i kolapsa privrede iznosio 47 milijardi kuna. Osam godina kasnije, u jeku tobožnjeg ekonomskog blagostanja, dosegnuo je 119 milijardi kuna. Daljnjih osam godina kasnije i 285 milijardi. Prva eksplozija duga Na vrhuncu eksplozije javnog duga, od 2010. do 2013. dug je rastao tempom od 550 kuna po sekundi. U samo desetak sekundi država bi se zadužila koliko prosječni hrvatski radnik zaradi u mjesec rada.

U dvije minute otišla bi njegova godišnja zarada. U dva mjeseca cjelokupna godišnja zarada svih koji žive u gradu veličine Karlovca. No, kako je javni dug rastao, a broj stanovnika države se smanjivao, tako je rasla i zaduženost po glavi stanovnika. Svako dijete koje se danas rodi u Hrvatskoj rodi se s dugom od otprilike 67 tisuća kuna. To je par tisuća kuna više nego što će prosječni radnik u Hrvatskoj zaraditi u godinu dana.

Tih godinu dana, odnosno 60-ak tisuća kuna, ono je što ostaje budućim generacijama. Iza svih tih statističkih prikaza, analiza i računica, to je zapravo jedina i vrlo jednostavna istina. Za razliku od grijeha, kod duga pokajanje na samrtnoj postelji - ne postoji.