SKANDAL U VRTIĆU

Sustav je ponovno je ponizio osobe s invaliditetom: Autističnu djecu žele preseliti uz kuhinju, kraj garderobe

Službama, stručnjacima i političarima stvarne osobe s invaliditetom su nevidljive

Mama Lidija Blažević s autističnim dijetetom ispred vrtića.


 

 Damir Krajac/Cropix

Vrtićari iz zagrebačkog Centra za autizam, koji su nakon dugotrajnog traženja prostora prije par godina konačno udomljeni u zgradi vrtića u naselju Utrine, trebali bi se seliti iz sadašnjih prostorija jer Grad Zagreb treba više prostora za "redovnu" djecu, onu bez poremećaja iz autističnog spektra. Stoga planira djecu iz Centra za autizam prebaciti u prostorije uz kuhinju, kraj garderobe na kraju uskog hodnika, inicijalno namijenjenih - zbog lokacije, stalne buke i neprilagođenosti djeci - tehničkim službama.

Dakle, djecu s teškoćama, koja su izrazito senzorno osjetljiva i koja teško podnose i prihvaćaju svaku promjenu, planiraju preseliti u prostorije za pomoćno osoblje kako bi one bolje prostorije oslobodili za dodatne grupe djece bez teškoća.

"Moram misliti i na druge roditelje", odgovorio je Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, mami djevojčice iz vrtića Centra za autizam, kad je kao predstavnica roditelja došla upozoriti da je rješenje koje Grad planira, u najmanju ruku, neprihvatljivo. Nije rekao: "Oprostite, ne znam što nam je bilo", nego da "mora misliti i na druge roditelje".

Mama je otišla neobavljena posla. Mamama djece s invaliditetom u Hrvatskoj predobro je poznat taj istovremeni osjećaj poniženja, tuge i bijesa, onaj trenutak kad se pitaju je li ovo što im se događa doista moguće i počnu sumnjati da silaze s uma jer je malo vjerojatno da to - silaze s uma - svi ostali, kako se njima čini.

Je li moguće da na tjednoj bazi prima pozive za stručne skupove i okrugle stolove na kojima uvijek isti ešalon ljudi govori o inkluziji djece s teškoćama, dok joj dijete istovremeno ide u poseban vrtić za djecu s autizmom, koji će sad smjestiti kraj kuhinje i garderobe vrtića za "redovnu" djecu?

Je li moguće da su posvađane sa zdravim razumom sve one desetine i desetine državnih službenika i stručnjaka kojima su osobe s invalididtetom poslale 1238 primjedbi na Zakon o osobnoj asistenciji, a oni su na to odmahunili rukom i, recimo, odobrili asistente samo tijekom radnih dana? A kad su im osobe s invaliditetom na kraju javno, preko novina, poručile da one žive i vikendom, nisu rekle: "Ajme, oprostite, ne znamo što nam je bilo", već su jednostavno istu - pogrešnu - satnicu asistenta podijelili na više dana i srezali im pravo za trećinu?

Je li moguće da su saborski zastupnici - oni isti koji imaju plaću još pola godine nakon završetka mandata, dok se ne snađu - glasali protiv odluke da se roditeljima njegovateljima omogući isplata minimalca još koji mjesec nakon smrti djeteta, a dolazak roditelja s djecom u Sabor nazvali freak showom?

Je, moguće je, zaključila je mama tisućiti put i mirno se uputila novinarima. Jer najranjiviji među nama ne mogu ostvariti ništa - baš ništa - zato što im to Ustav, zakon i principi socijalne države jamče. Sve - ali baš sve - moraju izboriti na ulici. Službama, stručnjacima i političarima stvarne osobe s invaliditetom su nevidljive. One su tek obavezna skupina u strategijama i akcijskim planovima koja dobro izgleda na papiru. Ne u životu. Na papiru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 00:19