Hrvatska je demonstrirala koliko je - barem emotivno - ovisna o odobravanju Sjedinjenih Država Amerike. Premijer Andrej Plenković je, da bi se sreo s američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom jučer popodne u Dubrovniku, napustio sastanak Evropskog vijeća u Bruxellesu. Hrvatska je tako, prvi put otkako je u Uniji, prenijela pravo svoga glasa i zastupanja na poglavara izvršne vlasti druge članice (konkretno: na Janeza Janšu). U Vatikanu pak, apsolutni poglavar, papa Frane, odbio je primiti Pompea u jeku izborne kampanje, pa ga je primio papinski kardinal državni tajnik.
U Zagrebu, logično, nikome nije palo na um da bi jedini odgovarajući hrvatski sugovornik šefu američke diplomacije bio šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman. Unatoč narativi koju Hrvatska prodaje sama sebi u medijskom prostoru, u međunarodnim odnosima ona ima malu težinu. Divovima je gotovo nezamjetna kad nije poprište velikih problema. Može biti zanimljiva kao destinacija, još pomalo egzotična, ili kuriozna zbog nekih sportskih uspjeha. Ali to se odnosi na zemlju, ne na državu, koja je objektivno jedva primjetna i u mediteranskim okvirima, kamoli u svjetskima.
Pompeo je - prevedeno na svakodnevni jezik - rekao da u Dubrovnik nije došao ništa prodavati, nego razgovarati u bitno širemu političkom kontekstu. Elegantno je ponovio ono što i sugovornici kažu: da borbeni avioni i tehnologija 5G nisu meritum dubrovačkog susreta. Hrvatska država se, pak, mora zadovoljiti time da je i s američke strane uvrštena u širi kontekst.
Nije mnogo, ali jest korak naprijed. Pompeovim posjetom prvi put je na tako visokoj razini uzeto u obzir da je i Hrvatska, uz Italiju i Grčku, dio NATO-va južnog krila, oslabjeloga turskim ekstravagancijama. S obalom uvučenom iza Otranta, ali povezanom s eventualnim panonskim bojištem, ojača li opet Rusija. U Dubrovniku nije bilo spektakularnih odluka ni potpisivanja, ali je naglašena politička suglasnost za pomak na nekim područjima, poput ukidanja viza za hrvatske državljane, te izbjegavanja dvostrukog oporezivanja. Ta se pitanja sele na tehničku razinu nadležnih ministarstava.
Daleko važniji od ukidanja viza je podatak da je - nakon 27 godina! - politički dogovoren sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, veoma važan bilo za kakav uzajamni biznis, poglavito za informacijske tehnologije i industriju baziranu na njima. Sjedinjenim Državama taj je sporazum postao zanimljiv tek pošto je broj njihovih tvrtki koje posluju u Hrvatskoj nadišao stotinu. Takve je sporazume u Evropi Hrvatska naslijedila još od Jugoslavije. Italija i Grčka ih sa Sjedinjenim Državama imaju godinama.
Ovako dugo čekanje pokazalo je kolika je težina Hrvatske na američkom poprištu, gdje politika može kraljevati, ali biznis caruje. U tom sklopu kupovina aviona Hrvatskoj jest golem posao, ali za USA to je sitnica, kao i eventualno hrvatsko mnijenje o telekomunikacijskoj tehnologiji pete generacije (5G), gdje hrvatske odluke ionako ovise o orijentaciji Unije. Jer sama Hrvatska je Washingtonu važna tek nešto više nego Zagrebu sam Wisconsin. I zato je bolje biti u Uniji i sudjelovati u odlukama, a ne ih samo trpjeti.