Studentice: Uvijek je bio prema svima pošten, neka bude i takav predsjednik

ZAGREB - Prošli je tjedan nas dvije stotine ostalo bez posla u Industrogradnji, Operativa Zapad - kaže Dragan Stjepanović, koji je na Josipovićevu inauguraciju stigao već prije 10 sati, zauzevši mjesto na ušću Ćirilometodske ulice u Markov trg, gdje se tradicionalno tiska građanstvo u toj prigodi.

- Od novog predsjednika očekujem, iako on ne može puno toga napraviti, ipak neke promjene, neku nadu - kaže usput dodajući da je zaljubljenik u glazbu te da je 1961. otvorio prvi diskoklub u Đakovu. Malo podalje stoje dvije pristale djevojke, Žana i Kristina, studentice zagrebačkog Pravnog fakulteta.

- Želimo Ivi Josipoviću da bude pravedan predsjednik, kao što je bio pravedan profesor. Možemo posvjedočiti da nikada nikome nije učinio ništa nažao niti je kad povisio glas - hvale svoga bivšeg profesora.

Više je ljudi gledalo Mesića

Pokraj njih prolazi Bruno Profaca, poznati pisac i pomorac, kapetan koji je 15 godina plovio svjetskim morima: “Eto, došao sam jer se tako borim protiv odustajanja, odustajanja od svega. Bio sam i na Mesićevoj inauguraciji, gledao sam ovdje američkog predsjednika Busha, pa ću sad i Josipovića, kojem želim sreću. Ne sviđa mi se, međutim, što je uzeo Zrinku Vrabec Mojzeš za savjetnicu”.

Razgovoru se priključuje poznati PR stručnjak Krešimir Macan, koji je poveo, kaže “cure iz svog ureda” da eto na licu mjesta vide što se i na televiziji vidjeti može. Ukratko, na Gornjem gradu danas su se tiskali ljudi s dna i s vrha društvene ljestvice. Oni sa samog vrha uspinjali su se Ćirilometodskom ulicom kao kakvim kraljevskim stepeništem, a zatim bi, prije nego što se probiju iza redara, u ograđen prostor za uzvanike, popričali s manje sretnim znancem bez pozivnice. Običan puk prisluškivao je razgovore uglednika.

Sunce je prosijalo četvrt do deset, nikome nije bilo hladno, no Josipovićevo ustoličenje ipak nije privuklo masu kao ranija Mesićeva. Među onima koji su, poput Josipovića, na Markov trg stizali pješice Ćirilometodskom, najbrojniji su bili SDP-ovci, saborski zastupnici, Bauk, Stazić, pa drugi Stazić, koji je pod ruku primio intendanticu zagrebačkog HNK Anu Lederer. Odmah za njima penje se Husein Hasanefendić Hus, vođa ugaslog Parnog valjka, koji sad mirno može živjeti od tantijema, za njim Krešimir Sever, sindikalni čelnik.

Zbunjeni japanski turisti

Tarik Filipović, koji je za inauguraciju posudio glas, naišao je nešto iza jedanaest sati. - Nemam tremu, imam samo pet rečenica, dakle ne baš veliku ulogu - smije se. Koliko god je popularni voditelj svojom pojavom razveselio okupljeni puk, pa su ga mnogi htjeli potapšati, a i zagrliti, toliko je jedna druga stasita figura izazvala negodovanje. Naime, oko pola dvanaest naprijed se među uzvanicima pojavio bivši premijer Ivo Sanader. On je, poput svih ostalih visokih dužnosnika iz aktualne vlasti, izbjegao susret s građanima i do svog se mjesta probio iz neke osigurane zone. Građani su mu zviždali, a začulo se i nekoliko povika “Lopove!”

Međutim, ostatak je svečanosti protekao mirno, čak i pospano. Građani su spontano napravili špalir kad je sa zvukom topa s Lotrščaka iz Gradske vijećnice izišao Ivo Josipović u pratnji supruge Tatjane i kćeri Lane. Najbliže su im u tom trenutku stajali zbunjeni japanski turisti, pola tuceta žena i muškarac, s fotoaparatima, među koje se pomiješala i jedna starija gospođa koja je nešto vikala.

Nebo iznad Markova trga bilo je mutno, put do pozornice je kratak, povijesni trg malen, i cijelo to zbivanje nekako je bilo primjereno i našoj veličini i našoj važnosti.

Zapravo, trebali bismo biti sretni što je cijela ta priredba skromna, što oko nas ne kroče specijalci s dugim cijevima i psima, što gornjogradski kafići cijelo vrijeme rade, što su policajci u civilu odjeveni skromno, što su na koju stotinu četvornih metara nagurani i proleteri i bogataši. Kontrola na ulazu kod kule Lotrščak bila je prilično blaga. Jedino detektor metala, koji je neprestano zvrndao. Ali gužve ni tu nije bilo.

Budući predsjednik zakoračio je uzbrdo vidno uzbuđen, nije zaboravio smiješak, ali zaboravio je gledati u građane. Tek se nakon dvadesetak metara dosjetio da se s jednim rukuje. Bio je, dakle, zbunjen i sretan, takav je barem dojam ostavio, mučila ga je trema, što je koliko simpatično, toliko i smiješno.