Da smo loši, znamo godinama, jednako kao što znamo zašto smo loši: gradivo je preopširno, u školama se uče besmislene stvari koje nemaju dodirnih točaka s primjenom u realnom životu, a nastavnici uporno trče za vremenom jer teško slijede obveze iz planova i programa.
Generalni remont
Rješenje? Reforma, ali još jučer, slažu se prosvjetni praktičari koji tvrde da su upravo po sličnom modelu kao što traže PISA testovi intenzivno radili na novim programima iz svih školskih predmeta.
- Činjenica je da se dosad već nešto napravilo, no nije primijenjeno - upozorava profesor matematike Petar Mladinić, ravnatelj zagrebačke V. gimnazije. Skupina matematičara iz osnovnih i srednjih škola te fakulteta, koju je podržalo Hrvatsko matematičko društvo, ponudila je prijedlog modernizacije nastave matematike i trogodišnju edukaciju svih nastavnika za promjene. Skupinu je vodio matematičar Hrvoje Kraljević, a angažirao ih je bivši ministar znanosti Dragan Primorac.
- Ako hoćete generalni remont, morate mijenjati sve. Educirati nastavnike, podignuti razinu novih znanja, pripremiti roditelje na promjene. Pokušali smo osuvremeniti školsku nastavu iz matematike, povezati škole s Prirodoslovno-matematičkim fakultetom, no taj se naš projekt, nažalost, ugasio - kaže Mladinić.
Zaustavljen projekt
Još jedan član radne skupine, matematičar s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Zvonimir Šikić, potvrđuje da su upravo s tim projektom u matemtici otišli najdalje (druge skupine bile su zadužene za ostale predmete). Radili su, tvrdi, intenzivno više od godinu dana upravo ono što se traži na PISA testiranju.
- Krenuli smo od primjene matematike i očekivali velik rezultat. Matematička zajednica ima volju i razumijevanje da nastavni plan i program treba mijenjati - kaže Šikić, nezadovoljan što se s projektom stalo s dolaskom novoga ministra znanosti Željka Jovanovića.
- Najbolje rezultate u matematici postižu Kinezi jer matematiku, za razliku od nas, smatraju vrlo bitnom. Drugi razlog zašto smo slabi je, naravno, pretrpano gradivo kojim zbunjujemo učenike pa od silne šume ne nauče niti ono osnovno - kaže Šikić, vjerujući da je programe moguće smanjiti za do 40 posto, te da su tome i bili na tragu.
Djeca Einsteini
Počne li uskoro reforma programa, nemoguće je očekivati rezultat za tri godine, kada je novi krug PISA testiranja.
- Svaka obrazovna reforma ciklus je od 12 godina. Za tri godine ne možemo napraviti ni nove udžbenike, kamoli očekivati bolje kompetencije školaraca - zaključuje Šikić. Da je potrebna reforma i da je trebaju raditi praktičari, slaže se i Vedran Mornar s Fakulteta elektrotehnike i računarstva.
- Naravno da smo najlošiji iz matematike kad smo pretrpali gradivo. Očekujemo da su nam djeca Einsteini, a programe im rade ljudi s akademije i mi sa sveučilišta.
PISA kao okidač
Upadamo u zamku jer mislimo da djeca sve moraju znati - kaže Mornar, koji problem vidi i u tome što se oni koji rade nastavne programe ne spuštaju na razinu dječjeg mozga. Mornarovo je rješenje prepolovljavanje školskog gradiva i orijentiranje na to da djeca razumiju što uče.
- Doslovce bih pobacao polovicu toga iz programa jer je besmisleno, i to iz svih predmeta. Nadam se da je ova PISA triger da se nešto napokon napravi- kaže Mornar.
'BOLJE ULAGATI U TRENING NASTAVNIKA NEGO U PLAĆE' Michelle Braš Roth, nacionalna PISA menadžerica
Michelle Braš Roth, voditeljica PISA centra i nacionalna projekt menadžerica, donijela je zaključak: u matematičkoj, čitalačkoj i prirodoslovnoj kompetenciji lošiji smo od zemalja OECD-a, a nikakav napredak nismo ostvarili od 2006., otkad se uspoređujemo s ostalim zemljama.
Uz to se pribojava da će PISA rezultati za koji dan biti zaboravljeni, da nitko neće iskoristiti za školstvo vrlo bitne pokazatelje.
wZnači li to da su trud i novac bili uzaludni? PISA članarina od 57 tisuća eura, 280.000 odgovora na testovima?
- Za svaku, pa i minimalnu promjenu u obrazovanju potreban je duži period. Istina, Poljska, Portugal ili Čile, primjerice, ostvarili su napredak u kraćem vremenu, ali su zato za razliku od nas ušli u izuzetno intenzivne promjene u kurikulumu i strukturi samog školstva.
wZašto ne kopiramo Poljsku ili barem
Mađarsku?
- Kod nas bilo koja promjena ide sporo jer se u obrazovnim sadržajima nisu dogodile značajnije promjene. PISA centar je devet godina intenzivno radio na edukaciji predmetnih nastavnika ne bi li promijenili pristup poučavanju. Održali smo stotine radionica i seminara po cijeloj Hrvatskoj...
wTo očito nije urodilo plodom. Što sad?
- Poučavali smo nastavnike po PISA konceptu, no druge su zemlje imale druge pristupe.
Poljska je postigla napredak kada su obvezno obrazovanje produljili za godinu dana. Portugal je ukinuo velik broj malih područnih škola koje nisu imale dobre resurse i povećao kvalitetu matičnih škola. Mađarska je počela javno objavljivati rezultate svojih škola.
wŠto bismo mi trebali?
- Reviziju sadržaja i neke promjene u kurikulumu, ali i inovirati metode poučavanja kroz timski rad i problemsku nastavu.
wA produljiti obavezno
obrazovanje?
- Definitivno, za dvije godine. Najava o ranijem polasku u prvi razred osnovne škole donijet će neki efekt, no važno je paralelno raditi na osuvremenjavanju nastave.
wMislite da imamo loše nastavnike?
- Problem je njihova motivacija i uvjeti u kojima rade. Zemlje koje su uložile u svoje nastavnike imaju bolje rezultate od onih koje su ulagale u povećanje njihovih plaća ili gradnju novih škola.
wZnači, nastavnicima ne trebamo dizati plaće?
- Onoliko dugo koliko naši učitelji budu imali ovakav društveni status, neće biti većih pomaka. U Finskoj je biti nastavnik stvar prestiža, u rangu s liječnikom, arhitektom, inženjerom.
w Brine li vas to što se u školstvu ne događaju konkretne promjene nabolje?
- Tu smo slični Japanu, Irskoj i Litvi, koje također ne pokazuju ni bolje, niti lošije rezultate. Brine što naši učenici ne vole matematiku, od nastave osjećaju anksioznost, a s druge strane znaju koliko je važna. To me podsjeća na sladolednu čašu u kojoj je više leda nego onog slatkog.
Obrazovanje u ovoj državi nije važno
Rezultati PISA 2012. ispitivanja ukazuju da hrvatski petnaestogodišnjaci u sve tri pismenosti (matematičkoj, prirodoslovnoj i čitalačkoj) ostvaruju rezultate ispod prosjeka OECD zemalja. Navedeno ne iznenađuje, jer gotovo identičan ispodprosječan rezultat naši su učenici postigli i u prethodna dva ciklusa PISA ispitivanja. Javnost u zemljama koje sudjeluju u ispitivanju, rang pojedine zemlje i razlike među zemljama često grubo i bez puno promišljanja koriste kao indikator kvalitete pojedinog sustava obrazovanja. Slika društvenog i gospodarskog razvoja ove zemlje u budućnosti nije svijetla i opravdano se može postaviti pitanje jesmo li (postali) društvo u kojem je prihvatljiva činjenica da je trećina učenika funkcionalno nepismena, a da se istovremeno ne razvijaju oni koji imaju sposobnosti?
Uzroci ovakvih rezultata su brojni, a među ostalim uključuju kraće trajanje osnovnog obrazovanja u Hrvatskoj, manji broj sati provedenih u nastavi, naročito matematike, zastarjelost sadržaja i načina poučavanja, potpuni nedostatak individualizacije u višim razredima osnovne škole i srednjoj školi, usmjerenost na nepostojećeg “prosječnog učenika”, nepostojanje mehanizama za prepoznavanje i sustavne potpore učenicima kojima je pomoć potrebna, nedostatak bilo kakve potpore za učenike s razvijenijim sposobnostima. Mnogi od navedenih uzroka su adresirani mjerama prijedloga Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije na kojoj sam i osobno radio. Strategija među ostalim predlaže produljenje osnovne škole, izradu i modernizaciju novih kurikuluma, promjenu načina i oblika vrednovanja i ocjenjivanja, približavanje obrazovanja životnom kontekstu učenika te specifične mjere za učenike s posebnim potrebama. Navedeni dokument ni po čemu nije izniman ni savršen, ali predstavlja obrazac realističnih promjena. Potrebno je osigurati stručni i politički konsenzus, financijska sredstva i preduvjete za dugotrajne promjene. Od svega navedenog najproblematičnije je postizanje konsenzusa, pri čemu problem nije u ideološkim razlikama već u puno banalnijem razlogu. Obrazovanje u ovoj državi nije važno.
Ono nije tema s kojom se političke i akademske elite bave i žele baviti jer je neatraktivno, sporo i tromo. Na obrazovanju teško možete zaraditi novac, ostvariti blistavu znanstvenu karijeru, a još teže možete ostvariti veliku političku dobit.
Hrvatske političke stranke ne bave se obrazovanjem jer da se bave, vladajuća koalicija bi imala jasan plan što napraviti, a glavna opozicijska stranka bi barem nešto u dvije godine rekla o obrazovanju. Ispada da je usprkos trudu i radu učenika, učitelja, nastavnika i roditelja Hrvatska i dalje zemlja u kojoj nema ozbiljne obrazovne politike, a ona je preduvjet toliko potrebnih promjena. Hrvatska ima potencijal za pozitivne promjene jer naši učenici nisu slabijih sposobnosti od estonskih, slovenskih ili švicarskih. Ono što im društvo i obrazovni sustav moraju osigurati, a trenutno ne čine, je okvir za ostvarivanje njihovih potencijala. Barem toliko im svi dugujemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....