STRATEGIJA ZA PREGOVORE 'Srbija ne može u EU dok ne riješi ove probleme s Hrvatskom'

Izjava predsjednika Ive Josipovića kako je Hrvatski sabor usvojio deklaraciju “koja vrlo jasno govori o tome da se susjede neće ucjenjivati i kočiti u njihovim naporima da uđu u EU” sasvim će sigurno biti pozdravljena u Beogradu, Podgorici, Sarajevu, Skoplju i Bruxellesu kao ohrabrujući državnički istup za sve zemlje regije koje pretendiraju priključiti se najvažnijoj europskoj organizaciji. Manje će se pritom, posebice u Beogradu, citirati i analizirati drugi dio predsjednikove najave da će i rješavanje otvorenih pitanja biti važno za ocjenu o ispunjavanju uvjeta za ulazak u EU te da će sposobnost rješavanja otvorenih pitanja sa susjedima biti važan test za sve države u regiji.

Hrvatskoj je od strateškog interesa ulazak Srbije u EU, no Zagreb mora već sada, kada je započeo proces približavanja Srbije, svim članicama, kao i Beogradu, objasniti stajališta Hrvatske u odnosu na otvorene probleme u odnosima između dviju države te ponuditi rješenja prije nego što se zahuktaju pregovori Bruxellesa i Beograda. Pri ocjenjivanju spremnosti Srbije za ulazak u EU morat će se voditi računa o načinu na koji se Beograd odnosi spram neriješenih pitanja. Upravo zbog toga što su odnosi Hrvatske i Srbije temelj stabilnosti i mira na Balkanu, Beograd može dobiti zeleno svjetlo za ulazak u EU pod uvjetom da konkretnim potezima pridonese razvoju i učvršćivanju dobrosusjedskih odnosa. Do sada, naime, to nije bio slučaj.

Zagreb se prema Beogradu, ali i niti jednoj drugoj državi, ne smije ponašati kako se, tijekom pristupnog procesa, Slovenija ponašala prema Hrvatskoj. Reketarenje i ucjenjivanje već zaboravljenim ZERP-om, Zaštićenim ekološko-ribolovnim pojasom, dugom Ljubljanske banke hrvatskim štedišama te problemima oko granice na moru i kopnu u Savudrijskoj vali, izazivali su zgražanje svih članica EU. Za razliku od tadašnje Ljubljane, Zagrebu je u političkom, sigurnosnom i ekonomskom interesu da se Srbija i ostale države regije što prije priključe EU. Ali ne smije se okretati glava od teškog ratnog nasljeđa koje opterećuje odnose Hrvatske i Srbije, kao ni od političkih pitanja koja su glavna prepreka za sređivanje odnosa. Beograd, naime, nikako ne želi priznati da je izvršio agresiju na Hrvatsku i da je pritom poginulo oko 15.000 ljudi. Dodatni je problem što su na čelnim pozicijama u Srbiji trenutno ljudi koji su osobno potpirivali mržnju i zazivali rat protiv Hrvatske. Nemoguće je zaboraviti poklič četničkog vojvode, a danas predsjednika države Tomislava Nikolića kako je Vukovar srpski grad ili pak izjave premijera Aleksandra Vučića u kojima je sve Hrvate proglašavao ustašama.

Zbog toga, ali i zbog odnosa snaga unutar Srbije, Beograd još nema snage suočiti se sa zločinima počinjenim u Hrvatskoj. Stoga Zagreb ima puno pravo iskoristiti proces ulaska Srbije u EU kako bi se ishodilo da ta država počne dosljedno poštovati međunarodne zakone i standarde. Tu se ponajprije odnosi na Sporazum o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije iz 1996., posebice na članak 7. koji predviđa da će se u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu tog dogovora postići sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Sa srpske strane još nije učinjeno gotovo ništa kako bi se ispunile odredbe tog sporazuma.

Kao što nije učinjeno ništa da se dozna sudbina više od 1600 nestalih branitelja i civila, od kojih su mnogi stradali u logorima u Srbiji. Opljačkano kulturno blago samo je djelomice vraćeno, a nije dostupna ni arhivska građa koja pripada Hrvatskoj nakon raspada bivše države.

Naravno, tu su i otvorena pitanja oko utvrđivanja granice na Dunavu. Sporno je 11.000 hektara zemlje s obje strane, 10.000 hektara u Srbiji i oko 1000 u Hrvatskoj. Granični problemi, ako ih dvije strane ne uspiju riješiti, mogu se riješiti na međunarodnoj arbitraži. No, za rješavanje ostalih otvorenih pitanja potreban je angažman srpske strane puno veći i iskreniji nego do sada.