Što nam to premijer Andrej Plenković poručuje iz svog udobnog naslonjača

Nema bolje slike Hrvatske od one koju je jučer prijepodne poslao premijer Andrej Plenković obrušivši se na sve kritičare koji Vladi popuju iz udobnosti svojih fotelja.

"Ma tko je taj koji će iz svojeg naslonjača reći da nešto nije dobro?", samouvjereno je rekao pa, očito nesvjestan ironije, sa službama dogovorio da se ta važna poruka onda još na Twitteru ukrasi i službenom fotografijom. A na njoj je premijer u mekanom, sivom naslonjaču, u zagrijanoj prostoriji, ulaštenih mokasina i uredno začešljane kose.

U redu, ne očekuje se baš da bi na radijski intervju trebao stići u gumenim čizmama, ali sve je manje podnošljiva ta lakoća premijerskog popovanja, posebno kad se ona ritmički izmjenjuje sa snimkama banijskih staraca u prljavim kontejnerima, porušenih kuća bez armatura, preplašene stoke ili pak - eh ovo je posebno zgodno - 100-tonskih nadstrešnica koje su se nakrivile još u vrijeme proljetnog zagrebačkog potresa pa sada devet mjeseci prijete da se obruše na glavu slučajnog prolaznika.

Ako je netko pomislio da mu je protekla godina donijela previše zla, teško se to može mjeriti s mukama premijera kojega, opet u udobnosti finog naslonjača, umjesto kriminalne poslijeratne obnove Banije više brinu ljudi s agendama i spinovima, a posebno drznici koji se usude žaliti na efikasnost državnih institucija.

Ne zna se pritom odnosi li se to i na Milana Škornjaka, stanovnika Strašnika, koji se 20 godina uzaludno sporio s državom u namjeri da joj dokaže kako je njegova kuća u Strašniku nakon rata obnovljena mimo pravila, a onda to konačno i dokazao prošlog utorka kad su mu od siline potresa popucali zidovi, a on s obitelji završio u kamp-kućici?

Ili na Radu Lončarića koji je u zaseoku Brnjeuški danima čekao da ga nakon potresa nahrane?

Sudeći po sadržaju jučerašnjeg premijerskog govora, bit će da su i Škornjak i Lončarić jedni od onih koje su "namjerno tražili" kako bi nasrnuli na dignitet države, baš kao što namjerno nasrću i na Hrvatski Crveni križ, a što se valjda ne bi smjelo, ne zato što bi bilo neopravdano već poglavito zato što je državni.

Ne treba se nad tom mantrom previše čuditi - ta je aktualna domaća "kaučevština" preslikana iz našem premijeru dobro poznatog briselskog modela prema kojemu ništa nije svetije od institucije, a europski je novac potrebno krvavo zaraditi i jako dugo čekati - osim kad se njime financiraju svečani banketi, konferencije, dužnosnički ručkovi i plaće preglomaznog europskog činovničkog aparata.

U tom smislu, o toj svetosti i efikasnosti europskih i domaćih institucija možda ponajbolje govori protok vremena između proljetnog zagrebačkog potresa i trenutka kad će Ursula von der Leyen, između postanja tvitova podrške porušenoj Hrvatskoj, napokon isplatiti davno obećanih 600 milijuna eura iz europskih fondova za sanaciju Zagreba.

Od Bruxellesa do Hrvatske ta je hitna pomoć putovala ravno devet mjeseci, toliko dugo da nas je u međuvremenu zadesila još razornija nepogoda, a bit će pravo čudo ako do krajnjih korisnika stigne prije nego što se aktivira još jedan rasjed.

I to posebice zahvaljujući onima koji su zadnjih devet mjeseci - sjedili u foteljama.