RUŠE STEREOTIPE

Što eksplozija volonterstva na Baniji govori o nama: ‘Ljudi su djelovali ne pitajući za sebe‘

‘Snaga slika koje su ljudi vidjeli s Banije nadmašuje sve ostalo i tu se brišu sve predrasude‘

Kuhar Daniel Cetina nije tip koji će okolišati. Spakirao je nešto odjeće, sjeo u kombi i došao u Glinu pet dana nakon potresa. Čekao je prvo da se početna ludnica stiša. U maskirnim hlačama, istetoviran i s bandanom oko glave, 29-godišnji Puljanin nerado govori o sebi, kao, uostalom, i svi volonteri građani koji posljednjih 15-ak dana po Baniji nose potrepštine, dijele obroke ili pomažu u popravcima krovova.

No, u vezi s jednom je stvari jasan.

- Narod je došao prvi, država je zakasnila, to se ne smije zaboraviti - kaže.

Svoj je život Cetina, inače glavni kuhar u jednom pulskom hotelu, ostavio tristotinjak kilometra iza sebe. Suspendirao ga na 15 dana. Sada od sedam sati ujutro do jedanaest navečer kuha obroke za mještane Gline u šatoru na parkiralištu Drvnog centra. Gulaš, rižoto, grah, mrkva, brokula, salata, što već ljudi donesu i doniraju. S njim je u priručnoj kuhinji šatora osam njegovih kolega iz cijele Hrvatske.

Različiti ljudi, različiti karakteri, ne veže ih poznanstvo. Spava noću nekoliko sati, kako se već snađe, obično po šatorima i improviziranim ležajima gdje su se privremeno skrasili i ostali Glinjani s crvenim naljepnicama na kućama. Ujutro je opet tu jer netko mora skuhati dvije tisuće obroka dnevno, a od toga tisuću dostaviti u zadnji kutak svih 69 glinskih naselja. Na pitanje što ga je natjeralo da svoj život stavi na čekanje i dođe ovamo, on odmahuje glavom. Glupo pitanje.

- Kakav čovjek može vidjeti te slike i ne doći ovamo? Kakav se to čovjek se ne zapita: a što da se to dogodilo meni, da mi je kuća pala na glavu, da nemam hrane, grijanja, vode, struje - govori. Usto, priznaje, nije ni njemu u Puli bajno. Posljednjih je mjeseci, zbog korone, na državnim mjerama - na 4000 kuna. Uz najamninu, režije i kredit, kako kaže, ako "kupi i fetu salame, već je u dugu". Ali, sve je to u drugom planu.

- Ovo nije posao nikome od nas. Nitko od nas ovdje nije došao zaraditi, nitko ne pita kada može ići na pauzu ili doma, ovo su izvanredne okolnosti - govori.

Kuhari i državni kuhari

Kada smo ga sreli u srijedu, Cetina je kuhao posljednju večeru u Glini. U četvrtak se vraća u Pulu. Kuhinju sada preuzima državna tvrtka Pleter. Kako kaže jedna šaljiva poruka s društvenih mreža, "tko je jeo, jeo je, sad kuha država". Iako iscrpljen, ostao bi on još ovdje, kaže. Ogorčen je i uvjeren da država uplitanjem u ono što je narod ovdje izgradio obezvređuje tisuće i tisuće volontera koji su bespogovorno radili i pomagali mještanima otpočetka. Kao da dosad ništa nije valjalo, pa sada, eto, ona mora uzeti stvari u svoje ruke. Strahuje da će mještani ostati gladni i da državni kuhari ovdje nisu zbog solidarnosti i suosjećanja, nego da ispune formu.

- Vidim ja svu tu ekipu iz državnog vrha ovdje, dođu, poslikaju se na dvije minute i idu dalje. Sada im je najvažnije kaže li se Banija ili Banovina. Tko je tu lud - pita se.

Na pitanje kako on kaže, koluta očima: - Sve je to doma - odgovara.

Daniel Cetina je jedan od nekoliko tisuća Hrvata koji su tu Baniju ili Banovinu, ne baveći se toponimima, osjetili kao svoj dom i na čekanje stavili svoje svakodnevne živote. Što priča Daniela Cetine i stotine, možda i tisuće, sličnih priča govori o Hrvatima? Mijenja li slika koju smo gledali i koju gledamo na Baniji neke sterotipne stavove o Hrvatima? Stavove koje potvrđuju i neka istraživanja.

Na Baniju su pohitali isti oni Hrvati koji su prema posljednjem indeksu dobročinstva (World Giving Index) na 132. mjestu, deseti od dna (Slovenci su stotinjak mjesta iznad). Hrvati koji su, barem prema istraživanju "Kriza solidarnosti i desolidarizacija u hrvatskom društvu", od Domovinskog rata do danas sve manje solidarni. Isti oni koji u najvećoj mjeri, prema jednom drugom istraživanju ("Što Hrvati, Bošnjaci i Srbi misle jedni o drugima") ne žele Rome za susjede i pokazuju niz nacionalističkih predrasuda prema svojim susjedima.

image
Davor Pongračić/Cropix

Bez evidencije

Patnje stanovnika Banije i rekacija hrvatskih građana sve u te rezultate dovele u pitanje. Čak su i ozloglašeni hrvatski nogometni navijači čija su agresivnost, huliganizam i šovinizam notorni, ili ih barem šira javnost tako doživljava, pokazali spremnost za bespogovornu pomoć i, osim sporadičnih i rijetkih optužbi, neočekivanu disciplinu i organizaciju. U akciju pomoći uključili su se i bogati Hrvati, uz neizostavno sumnjičenje za samopromociju, poput Tomislava Debeljaka, čelnika DIV Grupe, koji će ostati zapamćen po dijeljenju "Starčevića" na cesti.

Koliko je ukupno običnih ljudi u "privatnom aranžmanu" prošlo Banijom, teško je procijeniti. Nitko nije vodio evidenciju. No, bilo ih je dovoljno da se iz državnog vrha, nakon što su ih neke grupe, kao, recimo, navijači, pretekle u izlasku na teren, oglase kritikom da su stvarali gužve i zakrčili putove za službe. Uglavnom, prema navodima Mladena Pavića, glasnogovornika Stožera za otklanjanje posljedica potresa, prvih je dana, prema njegovoj procjeni, na teren dolazilo i do tisuću građana i volontera, a sada ih je upola manje, četiristotinjak. Ipak, još su više od polovice tog broja građani koji ne djeluju ni zbog kakvog drugog motiva nego ljudskog ganuća.

Tako je dnevno na lokaciji oko 150 volontera Crvenog križa, desetak HGSS-ovaca (na quadovima i u terencima), a ostatak su građani volonteri, njih oko 250. Osim toga, na terenu je dosad bilo i tristotinjak kuhara, koji su tamo od početka podijelili 150.000 obroka. Crveni križ, koji mora voditi svu evidenciju, kaže da je kroz njihove redove na Baniji prošlo više od 600 volontera. Zbrinuli su, također, više od 25.000 stanovnika, a podijelili i 413 tona hrane, 270.440 litara vode, 45 tona odjeće, 1626 deka i 1399 grijalica. Osim toga, na njihov žiroračun prikupljeno je oko 43 milijuna kuna. Doniralo je oko 67.200 građana, u prosjeku kao da je svaki donirao malo više od 600 kuna.

Međutim, koliko je podijeljeno izvan sustava nadzora nakon što se javilo nepovjerenje prema Crvenom križu, teško je reći. Primjerice, u Majskim Poljanama susreli smo dvojicu mladića iz Jastrebarskog koji su tamo došli vlastitim automobilom natovareni sa 15 električnih grijalica. Nevoljko su s nama razgovarali, ali uspjeli smo doznati da su novac za grijalice prikupili u tvrtki u kojoj rade i da im je šef dao jedan slobodan dan da dođu ovamo i podijele ih ljudima. Njihova je motivacija - kratko i jasno, i to se ponavlja kao lajtmotiv - a što da se nama to dogodilo?

- Jaska je kao i Petrinja. Da se nama dogodio potres, situacija bi bila ista, zgrade u centru bile bi isto tako razrušene, kao i stare kuće onih koji ionako nemaju ništa - govore mladići u prolazu.

Taj osjećaj politički analitičar Žarko Puhovski naziva "poopćenom introspekcijom". Ono što bi se moglo sažeti kao "ako mene boli, onda boli i drugog".

- Ovakva solidarnost pokazala se kao neosviješteni motiv koji je prebivao u ljudima. Bila je to eksplozija volonterstva i nitko od tih ljudi, bez obzira na požrtvovnost, neće dobiti odlikovanje. Ljudi su djelovali, kako se kaže, iz bubrega, ne pitajući ni za sebe, ni za druge, niti tko je tko - kaže Puhovski i dodaje da solidarnost ipak nije termin za mirno doba. - Jadno je vrijeme koje junake treba - citira Brechta.

Dezorijentirana država

Međutim, prema njemu se "eksplozija volonterstva" običnih ljudi događala nasuprot dezorijentiranosti države. Štoviše, društvo je u ovom slučaju preuzelo ulogu države, što poništava, kako kaže, "čitavu ideju dobro organizirane države".

- Država se ponašala manekenski. Plenković je bio odmah na terenu, ali nije moja želja, ako me izvuku iz ruševina, odmah vidjeti milo lice Plenkovića. On je tada trebao biti na telefonu s Europom i tražiti pomoć. No, kada su se već susreli sa situacijom da imaju toliko volontera građana na terenu, država je mogla barem uzeti ulogu prometnog policajca. Po prilici, reći '16 Boysa na broj 14'. Međutim, oni ni to nisu napravili. Čak nitko nije pitao niti gdje će svi ti volonteri spavati - ističe Puhovski te dodaje da volonteri ovo neće moći raditi još dugo te da bi država polako trebala cijelu situaciju "profesionalizirati".

Drugu će poziciju ipak zauzeti Stjepan Baloban, profesor na Katedri socijalnog nauka Crkve zagrebačkog KBF-a i jedan od voditelja istraživanja "Kriza solidarnosti i desolidarizacija u hrvatskom društvu". Prema njemu, pitanje je možemo li, općenito govoreći, očekivati da država, odnosno njezine institucije preuzmu kompletnu brigu "baš o svemu".

- Iskreno, moram priznati da ne razumijem zbog čega je u medijima došlo do inzistiranja na tezi da su institucije zakazale, a da su se obični ljudi iskazali. Je li takvo razmišljanje možda još odraz onoga bivšega komunističkoga mentaliteta u kojem je vladao privid da se tzv. institucionalnom solidarnošću mora rješavati svaki problem u društvu i državi. Stariji će se sjetiti kako su se u Jugoslaviji u poduzećima s vremena na vrijeme 'trebali odricati' dijela plaće kako bi se iskazala solidarnost s poduzećem. Ne mislim da je na Banovini bila riječ o izmicanju institucija i da su se zbog toga aktivirali pojedinci i skupine. Solidarno društvo obuhvaća sve oblike solidarnosti i to bi trebao biti ideal i u Hrvatskoj - smatra.

Balobanova je poanta da treba razlikovati građansku solidarnosti (osobnu i društvenu) i solidarnost institucija (institucionalnu), odnosno da obje trebaju djelovati komplementarno. Ipak, kako onda objasniti izjave iz državne tvrtke Pleter, koja je preuzela kuhanje obroka u Baniji, da se nisu htjeli nametati kada su hrvatski ugostitelji već samoinicijativno preuzeli taj posao. Moglo bi se pokazati da je to izmicanje Pletera bila bolja i jeftinija odluka s obzirom na to da će Pleter jedan tanjur hrane državi naplatiti 23 kune.

Uzevši u računicu da dnevno izbacuju do 8000 obroka, ukupno je to 184.000 kuna, a potraje li njihov angažman više od mjesec dana, Pleterova će kuhinja proračun stajati 5,5 milijuna kuna. Kuhari volonteri dosad su obroke radili od namirnica koje su ljudi direktno donirali na licu mjesta ili bi ih donijeli u Crveni križ. Zbog toga se, vjerojatno, o trošku svojih obroka nisu izjašnjavali. No, kako je Puhovski primijetio, trebali bismo, barem nakratko, suspendirati "liberalističku histeriju" i tržišnu logiku na Baniji. Osim ako ne želimo situaciju koja se događala u SAD-u nakon uragana Katrina, kada je, prema neprijepornim zakonima ponude i potražnje, cijena boce obične vode skočila tri puta.

- Svjetonazorsko ubacivanje naših nedoučenih liberala koji bi državu izbacili iz svega sada uzima maha. Dijelom su ohrabreni i time što je država kiksala. Ali, onda dolazimo do pitanja: ako ćemo državu izbaciti iz svega, hoće li ljudi na Baniji sami sebi graditi kuće - pita Puhovski.

Ukratko, s državom u priči ili izvan nje, prevladavajuće je mišljenje da ovakvu mobilizaciju građanske solidarnosti Hrvatska nije vidjela od Domovinskog rata. Bilo je humanitarnih akcija koje su okupile Hrvate, kao ono za liječenje djevojčice Nore Šitum, kada je skupljeno više oko sedam milijuna kuna (a poslije su krenuli prijepori i optužbe za novac na računu) ili akcija “Svi za Milu” u kojoj su građani za nekoliko dana prikupili 38,3 milijuna kuna za liječenje dvogodišnje djevojčice u Americi. No kako takve akcije traže tek simboličnu uplatu na žiro račun, odnosno umirivanje savjesti iz kauča, teško ih je uspoređivati s voljom tisuća volontera da dva tjedna ustrajno stoje u blatu Majskih Poljana, 15 sati dnevno kuhaju obroke u šatoru Gline ili se penju na rasklimane krovove u Petrinji.

Ono što se solidarnim razmjerom i mobilizacijom građana možda može usporediti s potresom jest katastrofa u Gunji gdje je poplavom pogođeno 38.000 ljudi, a evakuirano 13.000. Iako je banijski potres, kako se sada čini, učinio više štete: pogodio 50.000 ljudi (oni s direktnim oštećenjima na kućama), uzrokovao veću materijalnu štetu na 14.000 objekata, a uništio oko 3.000, solidarnost je u brojkama po prilici slična: u poplavljenim općinama Gunja, Drenovci i Vrbanja 2014. dnevno je radilo oko 250 volontera, podijeljeno je 70.900 toplih obroka i više od 2.300 paleta raznih doniranih artikala (vode, hrane, potrepština, odjeće).

Crveni je križ onda skupio 80 milijuna kuna u novčanim donacijama za mještane poplavljenih područja, a od toga su gotovo 50 milijuna kuna donirale hrvatske tvrtke, ostatak građani, inozemne vlade i državne institucije. Znakovito, i tada, prije šest godina, pojavile su se kritike na račun Crvenog križa koji je jedan dio tih donacija oročio pa su na kamatama zarađivali 11.000 kuna. Osim toga, nije ni obnova Gunje, u kojoj je izgrađeno više od tisuću obiteljskih kuća i 40 javnih objekta za ukupno 650 milijuna kuna, prošla bez afera. Tako su neke tvrtke poslove obnove državi naplaćivale 50 posto više od stvarne cijene, a pojavio se i fenomen tzv. luksuznih septičkih jama koje su mjestimično naplaćene i 64.000 kuna.

Uglavnom, ako zauzmemo stav da je do potresa u Baniji zadnja humanitarna ofenziva ovakvih razmjera bila u Domovinskom ratu, moramo ipak priznati da su te dvije situacije različite. Kako kaže Puhovski, u ratu se, naime, život gubi ili uzima, motivi su miješani, ali ovo je jasna slika s jednim ciljem - ciljem spašavanja života.

Zato su, uostalom, i navijači, Boysi, Torcida, Kohorta, Funcuti..., ne praveći razliku ulijetali u kuće Srba, Hrvata i Roma u Glini, Majskim Poljanama i Strašniku spašavajući ljude i imovinu, čisteći ciglu i crepove. Iznenadilo je to čak i predsjednika Zorana Milanovića, koji je nekidan zatečeno rekao kako, eto, i Torcida pomaže Srbima. Torcidaša su na teren došlo stotine, a Bad Blue Boysa je stiglo čak tisuću, u stotinjak kombija, s lopatama i pijucima, samo prvog dana potresa. Stigli su na teren mjestimice i prije državnih službi, a i novinarskih ekipa.

Uglavnom, nakon svega ostaje nedoumica: kako pomiriti navijače koji, s jedne strane, s tribina pozivaju na nasilje protiv Srba, a s druge bespogovorno i požrtvovno priskaču tim istim Srbima kako bi im spasili glave i imovinu. Isti su to dečki koji su nakon zagrebačkog potresa spašavali trudnice iz Petrove, ali i isti oni koji su u Kustošiji razvili gnusni transparent o "srpskim ženama i djeci".

Duško Lozina, profesor Pravnog fakulteta u Splitu, to će jednostavno razriješiti: "Ovo su egzistencijalni problemi, a utakmica to nije", kaže.

- Treba razlikovati ovakve izvanredne situacije od svakodnevnih. Snaga slika koje su ljudi vidjeli s Banije nadmašuje sve ostalo i tu se brišu predrasude. Hrvatski se čovjek pokazao kao puno bolji nego što mi to mislimo, pokazao se sposoban vrijednosno pozitivno samoorganizirati. Jedino se možemo nadati da ovo nije samo bljesak, nego da će potrajati - smatra Lozina.

Jednaki u nesreći

Govoreći o nediskriminaciji, na razini neukusne dosjetke može se reći čak da su Srbi, Hrvati i Romi na prostorima Banije bili i ostali jednaki. Prije potresa bili su jednaki u tome da imaju malo, a sada, nakon potresa, jednaki su u tome da nemaju ništa. Uzimimo za primjer Glinu.

Prema posljednjem popisu stanovništva, od 9283 tamošnjih stanovnika, njih 2550 srpske je nacionalnosti (27 posto), 35 je Roma (službeno manje od 0,5 posto), a ostatak su Hrvati. Tu, međutim, sve razlike prestaju jer samo četvrtina je zaposlena, trećina umirovljena, a ostatak, gotovo polovica, nezaposlena ili neaktivna i nema nikakva primanja. Također, više od polovice nema nikakvu školu ili ima samo osam razreda osnovne. Ukupno 1082 kućanstava tamo nemaju zahod u kući.

U takvoj konstelaciji, humanitarizam i solidarizacija ne iznenađuju. Ne iznenađuje možda ni čin Tomislava Debeljaka koji podijeli nekoliko desetaka tisuća kuna na cesti usprkos reputaciji neosjetljivog domaćeg kapitalista. Na primjeru "kralja vijaka" pokazuje se da je čovjek, s jedne strane, kako ga neki optužuju, kadar igrati grubo sa svojim radnicima i sindikalistima, prijetiti i potezati tužbe, a s druge osjećati nevolju svojih sugrađana.

Važnije stoga djeluje pitanje: ako su već ljudi i sposobni biti ganuti tuđom nesrećom, nejednakim položajem u društvu, siromaštvom i tragedijom, zašto je potrebna katastrofa da bi se iskazala prava solidarnost? Stjepan Baloban smatra da riječ nije o nedostatku solidarnosti u hrvatskom društvu, nego o "nedostatku prakticiranja solidarnosti sa strane čovjeka kao takvoga".

- Mi koji smo živjeli u vrijeme Domovinskoga rata, mogli smo svjedočiti iznimno velikoj razini solidarnosti u hrvatskom društvu. Osobna, društvena, kao i institucionalna solidarnost mogla se osjetiti na svakom koraku. Poslije se to, nažalost, promijenilo do te mjere da se u pojedinim razdobljima demokratske Hrvatske mogla gotovo na svakom koraku osjetiti nesolidarnost. Sada je nova prigoda, a pitanje je hoćemo li to iskoristiti - navodi Baloban.

Mogli bismo početi susprezanjem predrasuda jer ako su volonteri suspendirali svoje normalne živote, navijači svoj navijački folklor, a kapitalisti svoje tržišne instinkte, onda Hrvati mogu suspendirati i svoje predrasude pa reći: "ipak smo bolji nego što smo mislili".

Volonteri pomažu u raščišćavanju ruševina u Majskim Poljanama, jednom od banijskih mjesta koje je najteže pogođeno nedavnim potresom

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:28