Tukao me s povodom ili bez ikakvog povoda, najprije bi me jako pljusnuo po licu, a onda gurao... Nekad bi se svađali, a nekad bi odjednom podivljao i nasrnuo na mene. Trajalo je to punih dvadeset godina, a ja sam plakala, trpjela jer sam ga voljela. Voljela sam čovjeka koji me maltretirao i nakon fizičkog zlostavljanja legla bih s njim u isti krevet. Pitate me zašto? Jer sam ga voljela.
Priča tako pedesetogodišnja Splićanka, jedna od brojnih žrtava obiteljskog nasilja, no jedna od rijetkih koja je svoj slučaj prijavila, a svoju kalvariju dugu dvadeset godina želi podijeliti u novinama, piše Slobodna Dalmacija.
Da, njezina kalvarija trajala je upravo toliko, jer je kao tridesetogodišnja žena počela trpjeti nasilje u obitelji, nekada svakodnevno po nekoliko puta, nekada bi na nekoliko dana prestalo:
- Čujte, bilo je strašno, ali uvijek mislite da je taj put zadnji put, da će se promijeniti. Iz sebe nastojite potisnuti sve ružne uspomene, sjećate se lijepih, jer i takvih je u našem braku bilo – govori nam sugovornica.
Gledala sam svoje modrice
Nakon takvog maltretiranja ona bi mirno krenula na posao, a pomagala je drugima, no njoj nitko nije mogao pomoći. On se iz nasilnika pretvarao u dobrog susjeda, odanog prijatelja ugodnog u društvu, takvoga su ga svi poznavali, no u četiri zida zbivala se drama.
– Trpjela sam puno, trpjela sam fizičku i psihičku bol, gledala te modrice po svom tijelu, sreća da nisu bile vidljive ispod odjeće – priča Splićanka, žrtva zlostavljanja.
Kako je vrijeme prolazilo, napadi nisu prestajali, a s vremenom se ugasila ljubav jer ona je postala svjesna da svog krvnika ne može voljeti. S vremenom i djeca su postala žrtve jer vidjeli su nasrtaje na nju, muž joj se obraćao grubim riječima.
Nakon rastave našla sam mir
- U tom trenutku osjećaš se jadno, kao osoba, kao žena, bez imalo samopoštovanja, jer si zgažena, bačena kao stara krpa, doslovno i u prenesenom značenju i odjednom osjetiš da ne možeš više i odeš s djecom iz stana - prisjeća se tih dana Splićanka.
Imala je sreću da pronađe dobre ljude u Sigurnoj kući u Splitu - tamo je od nasilnika pronašla spas i mir. U isto vrijeme supruga je prijavila policiji, dobio je kaznu, ubrzo su se i sudski rastali i za nju je tek tada nastupio pravi mir.
U isto vrijeme čula je za “Bijeli krug”, udrugu za pomoć žrtvama nasilja.– Sjećam se kad nam se gospođa javila, bila je to jedna od sličnih priča, no za razliku od drugih ona je smogla snage izaći iz braka prijaviti supruga policiji i zatražiti pomoć kod nas. Naše stručne službe su joj nastojale pomoći savjetima, psihološkom podrškom i evo mogu vam reći da je nekadašnja žrtva danas jedna od aktivistica splitskog ogranka “Bijelog kruga” – kaže nam Livija Plančić, predsjednica Bijelog kruga.
Hrabrih žena je sve više pa u njihovu udrugu svaki tjedan dolazi sve više žena, žrtava nasilja, željnih savjeta, razgovora ...
- Razgovor je za svaku žrtvu bitan. Kad bih ja progovorila o svom iskustvu osjećala bih kao da mi nestaje stres.
Preporučujem ženama da ne trpe, već neka o svom iskustvu progovore, neka dođu anonimno u udrugu, razgovor im neće škoditi – govori nam Splićanka, nekad žrtva nasilja, danas hrabra aktivistica “Bijelog kruga”. Ako nakon njezinog gorskog iskustva u splitsku Udrugu dođe makar jedna žena učinili smo puno. Jer pomogli smo jednoj sudbini i dali joj šansu za novi život, život bez boli i nasilja, piše Slobodna Dalmacija.