SLUČAJ STOJANKE BORIĆ Koliko vrijede duševne boli žrtava ratnog zločina

Jutarnji list detaljno je istražio pozadinu presude prema kojoj zbog navodnog propusta tužiteljstva država neće moći naplatiti 107.000 kuna od Mirka Norca za odštetu isplaćenu dvjema žrtvama ratnih zločina u Gospiću. Odluku da država taj iznos ne može regresnom tužbom naplatiti od pravomoćno osuđenih za gospićke ratne zločine donio je Općinski građanski sud u Zagrebu, točnije sudac Nikola Raguž.

Stojanka Borić i njezin sin Đorđe u postupku okončanom 2012. pred Općinskim sudom u Gospiću od države su dobili odštetu za pretrpljeni strah koja sa sudskim troškovima iznosi 107.000 kuna. Sudac Raguž, međutim, smatra da je tužiteljstvo u tome postupku trebalo tražiti da se psihijatrijskim vještačenjem precizno izmjeri koliki je kunski iznos straha koji su 1991. pretrpjeli Stojanka Borić i njezin u to vrijeme sedmogodišnji sin Đorđe te da sud novčani ekvivalent straha i psihičke boli nije smio odrediti sam.

Gospićki je sud, valja ovdje istaknuti, proveo vještačenje majke i sina Borić, a na temelju nalaza sudske vještakinje psihijatrice Ike Rončević Gržeta, gospićki je sudac Stjepan Nikšić utvrdio da su Stojanka Borić i njezin sin “prošli velike bolove i strah, čiji je intenzitet bio posebno pojačan bezrazložnim uhićenjem te odvođenjem u vozilu civilne policije s lisicama na rukama i zatočenjem u najtežim nehumanim uvjetima među poznanicima i susjedima koji su drugi dan ubijeni”.

Za dlaku izbjegli smrt

Kako bismo rekonstruirali što su točno Stojanka Borić i njezin sedmogodišnji sin Đorđe doživjeli u ratnom Gospiću u listopadu 1991., zavirili smo u sudski spis Županijskog suda u Rijeci. Taj je sud presudom koja je postala pravomoćna 2004. Mirka Norca osudio na 12, Tihomira Oreškovića na 15, a Stjepana Grandića na 10 godina zatvora. Sud je utvrdio da je navedeni trojac bez naloga odveo, zatvorio i likvidirao više desetaka srpskih civila s područja Gospića i Karlobaga.

U presudi se nižu imena 50 žrtava i navodi da je njihov konačni broj i veći. Samo četvero onih koji su između 16. i 18. listopada odvedeni iz svojih stanova, skloništa ili radnih mjesta i potom zatočeni u perušićkoj vojarni “za dlaku” je izbjeglo smrt. Među njima su i majka i sin Borić. Svjedočeći u postupku za gospićke ratne zločine pred riječkom sutkinjom Ikom Šarić, Stojanka Borić ispričala je kako je do listopada 1991. bila nastavnica hrvatskog jezika i književnosti u gospićkoj srednjoj školi.

Sina Đorđa podizala je kao samohrana majka jer joj je suprug preminuo mlad, još prije rata. U prvoj polovici listopada ‘91., dok je Gospić bio pod granatama, a njegovi stanovnici po podrumima, od susjeda i kolege s posla čula je kako noću u žutom Golfu odvode Srbe. U listopadu 1991., ne sjeća se je li to bilo 16. ili 17., u stan su joj banula dvojica muškaraca - vojnik s oznakama vojne policije na rukavu i drugi u civilu. Muškarac u civilu otvorio je crni notes iz kojeg je pročitao njezino ime. Kad je dobio potvrdan odgovor, pročitao je još nekoliko imena njezinih kolega nastavnika Srba i pitao je gdje su.

Raspitivao se i gdje je dječakov otac. Stojanka Borić pred sudom je izjavila kako je tek poslije shvatila da je muškarac s crnim notesom bio Mirko Norac. Nju, sedmogodišnjeg dječaka i njezinu susjedu Maricu Đukić, inače Hrvaticu udanu za Srbina koja se zatekla u njezinu stanu, dvojica muškaraca utrpala su u žuti Golf. Na gospićkoj stočnoj tržnici dočekali su ih vojni policajci s uperenim puškama i ukrcali ih u vojni kamion. S njima su u kamionu s lisicama na rukama bila još trojica gospićkih Srba - Gojko Hinić, Mićo Pejnović i Boško Tomić. Nisu znali kamo ih vode jer je cerada na kamionu bila spuštena.

U iskazu pred sudom Borić je svjedočila kako su tijekom vožnje napadnuti granatama, da je Marica Đukić u vožnji pala i razbila koljena, Boško je povraćao, Miću je nešto gušilo, a dječak je plakao. Kad se kamion zaustavio, a cerada podignuta, ponovo su ih dočekali vojni policajci s uperenim puškama. Prepoznala je da su pred vojarnom u Perušiću. Njezini suputnici uvedeni su u vojarnu, a nju je stariji muškarac u uniformi zaustavio i rekao da dijete ne može unutra. Počela je plakati i moliti da je ne odvajaju od djeteta, a dječak je također plakao držeći se grčevito za majku. Nakon toga uvedena je s dječakom u vojarnu, zatvorili su ih u zamračenu sobu u kojoj je gorjelo svjetlo. Izgubila je predodžbu o vremenu provedenom u toj sobi, sjeća se da je odbijala vodu jer se bojala da će joj u čašu ubaciti nešto za uspavljivanje da bi je odvojili od dječaka.

Nakon nekog vremena po nju je došao vojni policajac, ona mu je govorila da nema kamo s djetetom, a on je samo šutio i vrtio glavom. Na kraju ih je uveo u automobil, odveo do središta Gospića i ostavio pred ljekarnom. “Otišli smo u stan, nisam palila svjetla, nisam telefonirala niti se ikome javljala, bojala sam se da će ponovno doći po nas”, svjedočila je na sudu. Taj i sljedeći dan više od pedeset privedenih civila zatočenih u Perušićkoj vojarni likvidirano je.

U školi su joj rekli da je za nju najbolje da potpiše otkaz, što je i učinila, te da ode iz grada. Iz Gospića se, međutim, nije moglo bez propusnice. Kolega kojeg je zamolila za pomoć pokušao joj je nabaviti propusnicu, ali nije uspio.

- Dao mi je krunicu i rekao da s djetetom bježim prema Velebitu i da ne ispuštam krunicu iz ruku. Bojala sam se ići bez propusnice i ostali smo u Gospiću, danima smo bili zatvoreni u kući. Pomagali su nam poznanici - ispričala je na sudu.

Stojanka i Đorđe Borić nakon pravomoćne presude za gospićke ratne zločine pokrenuli su odštetnu parnicu protiv države. Općinski sud u Gospiću 2012. je donio presudu prema kojoj je država majci za pretrpljeni strah i bol dužna isplatiti 35.000 kuna, a njezinu sinu 27.500 kuna. Njihov odvjetnik Dragan Jovanić dosuđenu odštetu za traume koje su proživjeli smatra “sirotinjskom”. Razlika između iznosa od 62.500 kuna, koliko su majka i sin u zbroju dobili, i 107.000 kuna, koliko je država morala isplatiti, otpada na zatezne kamate, sudske i odvjetničke troškove.

Skupa patnja sudaca

Međutim, u regresnoj parnici kojom država taj iznos sada želi solidarno naplatiti od pravomoćno osuđene trojke, Mirko Norac, Tihomir Orešković i Stjepan Grandić tvrde da je pretrpljeni strah Stojanke i Đorđa Borića precijenjen te da dosuđeni iznos gospićki sud nije smio određivati sam, nego na temelju izračuna sudskog vještaka. Sudac zagrebačkog Općinskog suda Nikola Raguž smatra da su oni u pravu. Tužiteljstvo je uložilo žalbu, a konačna je odluka u rukama Županijskog suda.

Zanimljivo je, međutim, usporediti kako općinski sudovi tretiraju duševne boli prouzročene ratnim zločinima koje su počinili vojnici u hrvatskim vojnim i policijskim odorama i duševne boli izazvane nekim novinskim tekstom. U parnicama protiv medija koje se vode zbog duševnih boli nanesenih objavljenim tekstom ili prilogom sudovi nikada, ali baš nikada ne traže da intenzitet duševne boli, njezine posljedice i novčani ekvivalent izmjere psihijatri vještaci.

Suci, uključujući i spomenutog Nikolu Raguža, u medijskim parnicama jačinu duševnih patnji procjenjuju sami, na temelju slobodnog sudačkog dojma. Ako je pritom duševna bol nanesena njihovu kolegi sucu - presude su financijski vrlo izdašne. Tako duševne boli jednog suca izazvane novinskim intervjuom u kojem nigdje nije spomenuto njegovo ime, prema procjeni općinskog suda, vrijede 50.000 kuna, dakle 15.000 kuna više od naknade koja je za pretrpljeni smrtni strah dosuđena Stojanki Borić. U slučaju drugog suca duševne boli izazvane samo jednom rečenicom u komentaru novinara procijenjene su na 90 tisuća kuna.

Za duševne boli sutkinji Vrhovnog suda zbog jednog teksta zagrebački je Općinski sud svojedobno bez vještačenja dosudio 125.000 kuna plus zatezne kamate, a u drugom slučaju, također po tužbi bivšeg suca Vrhovnog suda duševne boli izazvane novinskim tekstom procijenjene su na iznos od 360 tisuća kuna - deset puta više od iznosa isplaćenog Stojanki Borić.