‘Slučaj Dekanić je potpuna katastrofa, ali to je još kikiriki u odnosu na druge u kojima sudjeluju političari‘

Da je Damir Dekanić lagao kad je tvrdio da nije on vozio službenu Škodu 17. travnja prošle godine i skrivio prometnu nesreću pod utjecajem alkohola, sada je već sasvim izvjesno s obzirom na to da je protiv njega otvorena istraga.

U prilog tome govore iskazi više od 20 svjedoka, vještačenje, dosad utvrđene činjenice. Doduše, postupak je tek počeo i teško je predvidjeti ishod. To što je od Fabijana Kapulara, načelnika PU vukovarsko-srijemske, izuzet mobitel, kao i informacija da je u noći kad se dogodila nesreća zabilježeno da je komunicirao sa Dekanićem, otvara spekulacije o novim krakovima istrage. Je li sve moralo toliko trajati i što je policija mogla ustanoviti, pitali smo stručnjake za kazneni postupak i policijske istrage. Prof. dr. Petar Veić, predstojnik katedre za kazneno postupovno pravo riječkog Pravnog fakulteta, kaže:

- Slučaj Dekanić je u našim prilikama zapravo ‘kikiriki‘ u odnosu na druge slučajeve u kojima izravno ili neizravno sudjeluju oni koje je ‘narod izabrao‘. Kada bilo gdje u Hrvatskoj najviše pozicionirani dužnosnik sudjeluje u prometnoj nesreći, to je vijest. Za nju znaju svi, od čelništva policijske uprave do najviših u središnjoj državi. To je slučaj koji u istraživanju nije običan, već poseban. Policijski službenici koji izravno postupaju djeluju posebno obzirno. Ako ne dobivaju posebne naloge, onda dobivaju barem smjernice od nadređenih - kaže prof. Veić.

Otkrivanje laži

Kada se dogodi sumnja u vjerodostojnost postupanja, u takvom slučaju otklanjanje bilo kakve odgovornosti nadređenih je smiješno. Postupajući nakon punih godinu dana i određivanje istražnog zatvora za dužnosnika radi opasnosti za utjecanje na svjedoka potpuna je katastrofa. Svi znaju sve, kakvi su tu još utjecaji mogući? - pita se prof. Veić.

Kad je riječ o samoj nesreći, od početka imamo suprotstavljene iskaze i bilo je razloga za sumnjati u vjerodostojnost. Dr. sc. Josip Pavliček, umirovljeni kriminalist i profesor s Visoke policijske škole, objašnjava kojim je metodama policija mogla te laži razotkriti. Ograđujući se da nema uvid u sve ono što se prikupilo tijekom kriminalističke istrage, kaže:

- U ovakvim i sličnim situacijama policiji stoji na raspolaganju čitav niz metoda pomoću kojih može na osnovi tragova koji se nalaze u unutrašnjosti vozila, kao što su otisci papilarnih linija, tragovi epitela, tragovi vlakana ili položaj sjedala pouzdano utvrditi tko je upravljao vozilom. Na temelju nedostatka tragova koji bi trebali biti u unutrašnjosti vozila može se zaključiti da netko nije upravljao vozilom, a vidljivi i latentni tragovi mogu ukazivati na to gdje je tko sjedio u vozilu. Ali, sve to podrazumijeva obavljanje detaljnog očevida.

U analizi posebno skreće pozornost na još neke faktore.

- Značajan izvor u razjašnjavanju okolnosti su sudionici nesreće. Iskusni policajci mogu brzo uočiti indikatore laganja ili iskrenosti tijekom kriminalističkog intervjua. Osoba koja lažno iskazuje da je upravljala vozilom, a nije bila u vozilu, teško može vjerodostojno iskazivati o svim aspektima odvijanja nesreće. Njezin iskaz može biti nepodudaran s tragovima i iskazima drugih sudionika. U razotkrivanju može pomoći i analiza telefonske komunikacije s aspekta vremena, učestalosti i lokacije uspostave telefonskih poziva. Kad još postoje svjedoci i drugi sudionici, utvrđivanje vozača još je lakše - pojašnjava Pavliček.

Spoznaja i dokazi

Naš sugovornik kaže da javnost s pravom propituje dinamiku i pravovremenost provođenja izvida i svih radnji.

- Mi o odgovorima odnosno o razlozima zašto je tek sada došlo do uhićenja samo možemo nagađati. Relevantan odgovor na to mogu dati samo DORH i policija. Kriminalistička praksa nas uči da se tu može raditi i o opravdanim razlozima. Kriminalisti i državni odvjetnici možda i mogu imati informacije spoznajne vrijednosti, no one ne moraju biti nužno dokazne vrijednosti. Primjerice, razina suradnje pojedinih osoba koje imaju saznanja može se mijenjati kroz vrijeme, od početne nekooperativnosti, do toga da kad se promijene neke okolnosti one budu spremne na suradnju - pojašnjava Pavliček. Upravo kad postoje dvojbe o okolnostima nesreće, kao što je to bilo od početka u Dekanićevu slučaju, uobičajeno je, kaže Pavliček, da se u sve uključe hijerarhijski nadređeni u policiji koji trebaju naložiti otklanjanje propusta ili samostalno provesti potrebne radnje.

- Očito postoje dvojbe, ali pritom treba imati na umu i kontekst slučaja i s kojim su informacijama raspolagali nadređeni i tek na temelju toga je moguće procjenjivati kakve su odluke donosili - kaže Pavliček.