SLAVKO LINIĆ 'Ne treba u Zakonu o radu olakšavati otpuštanje, otkaze je već dobilo 188.000 ljudi'

Sa Slavkom Linićem, ministrom financija, jednim od najpopularnijih članova Vlade Zorana Milanovića, ovaj prigodni novogodišnji intervju vodili smo u njegovu uredu u Ministarstvu financija, a šef državnih financija djelovao je odlučno i svježe kao da je na početku mandata, piše Slobodna Dalmacija.

Šef državnih financija tvrdi kako je siguran da je Vlada Zorana Milanovića na pravom putu, iako su neke mjere i potezi trebali biti prije provedeni. Pritom ističe kako građani ne trebaju imati iluzije da će se standard življenja oporaviti u kratkom roku, ali najavljuje i moguće promjene kada je u pitanju drugi mirovinski stup, ako se društva za upravljanje mirovinskim fondovima ne uključe jače u financiranje nekih velikih projekata.

Mjesec dana prije zadnjih parlamentarnih izbora u jednom ste TV intervjuu kazali kako će Hrvatska tijekom 2012. možda trebati pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. Nakon dvije godine umjesto Međunarodnog monetarnog fonda dobili smo možda još strožeg “tutora“, Europsku komisiju, koja nam je u okviru procedure prekomjernog deficita poručila kako predviđeni deficit državnog proračuna za iduću godinu moramo smanjiti za oko tri milijarde kuna. Kako to komentirate?

– Jednostavno. U ovoj zemlji sve se uvijek tumači naopako. MMF nam nije trebao tijekom posljednjih dviju godina jer smo u 2012. smanjili deficit državnog proračuna za pet milijardi kuna u odnosu na 2011., jer smo počeli provoditi strukturne reforme, te smo zbog toga imali povjerenje međunarodnog investicijskog tržišta i mogli smo se na njemu i zaduživati. No, u odnosu na 2012., tijekom 2013. smo, među ostalim, sanirali zdravstvo s više od tri milijarde kuna, što je povećalo rashode, država je preuzela dugove brodogradnje, što je povećalo javni dug, a na ruku nam nije išao ni slabiji gospodarski oporavak od predviđenog.

Zbog toga je i proračunski deficit za ovu godinu narastao na više od 15 milijardi kuna, a u idućoj godini projicirali smo ga na više od 16 milijardi kuna. Uz to, u 2014. rashodi iznimno mnogo rastu za troškove članstva u Europskoj uniji i udjel države u projektima koji se financiraju iz europskih fondova. Bilo je stoga jasno kako ćemo zbog velikog proračunskog manjka ući u proceduru prekomjernog deficita, koja nije ništa neuobičajeno u okviru Europske unije. U tom smislu EU nam nije tutor, jer i mi sami provodimo reforme koje se trebaju provoditi. Reforme u obrazovanju, zdravstvu i socijali svoj će puni zamah doživjeti u 2014. godini.

Hoće li se na tim reformama temeljiti uštede od tri milijarde kuna potrebne za smanjenje deficita?

– Da, to je dio plana, kojem treba pridodati i smanjenje broja zaposlenih u državnoj upravi na temelju umirovljenja. Drugi dio programa smanjenja deficita odnosi se na investicijski plan koji smo nedavno predstavili, a koji bi morao donijeti gospodarski rast, a time i potrebno punjenje prihodne strane državnog proračuna. To bi bila okosnica i rebalansa državnog proračuna koji trebamo donijeti do travnja, a koji treba potvrditi i Europska komisija u sklopu procedure prekomjernog deficita.

Što ako Europska komisija ne prihvati takav prijedlog rebalansa proračuna ili se, ako ga i prihvati, naknadno pokaže da se ne ostvaruje zacrtani gospodarski rast i pripadajući prihodi ili da uštede nisu realizirane u predviđenom opsegu?

– Ako štednjom preko navedenih reformi i gospodarskim rastom ne postignemo potrebno stabiliziranje državnih financija, ozbiljno ćemo razmotriti pitanje uplata u drugi mirovinski stup, barem na privremenoj razini. Naime, tu je riječ i o činjenici da bi se društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima morala aktivnije uključiti u sudjelovanje u nekim energetskim projektima, poput izgradnje termoelektrana. I to ne na način da daju kredite za te projekte, nego da svojim ogromnim kapitalom kojim upravljaju sudjeluju u osnivanju konzorcija koji bi investirao u gradnju takvih projekata. Ako s njihove strane ne bude dovoljno volje za takve investicije, što bi utjecalo na rast gospodarstva, a državne financije budu ugrožene, tada ćemo morati na stol staviti i uplate u drugi mirovinski stup.

To je zaista dosta snažan potez?

– Gledajte, uplate u drugi stup za obvezne mirovinske fondove nisu ni zamišljene da služe samo za kupovanje državnih ili korporativnih obveznica. Drugi stup trebao je imati namjenu i ulaganja u određene kapitalne državno-privatne i privatne projekte izravno. Ovako oni od države kupuju obveznice, a mi tim novcem plaćamo te projekte. To nije dugoročno održivo. Dakle, ili će se društva za upravljanje OMF-ovima jače uključiti u takve projekte ili ćemo uplate u drugi stup staviti na dnevni red Vlade. Barem privremeno. Uz to, nezadovoljan sam i aktivnošću fondova za gospodarsku suradnju, jer i oni su kao društva za upravljanje kapitalom u kojima sudjeluje i država trebali biti puno aktivniji, ali nisu ostvarili željeni rezultat. To tako više neće ići.

Dakle, u idućoj bi se godini gospodarski rast ipak i dalje temeljio na investicijama javnih poduzeća, a ne privatnog sektora?

– Da, jer je privatni sektor još uvijek u velikom restrukturiranju i očito nema snage za jači investicijski ciklus. Mi smo gospodarski rast i prve dvije godine temeljili na investicijama javnih poduzeća, ali zbog činjenice da se pokazalo kako bivša Vlada nije pripremila projekte za koje je govorila da samo treba prerezati svečanu vrpcu i početi s gradnjom, kao i zbog nekih kašnjenja uprava javnih tvrtki koje smo mi postavili, te strogih ekoloških standarda, taj investicijski ciklus kasni. Naravno, investicijski ciklus javnih poduzeća može služiti samo kao “prijelazni period” dok se privatni sektor ne oporavi. Jer, svima je jasno kako na duži rok samo privatni sektor može donijeti gospodarski prosperitet i veće zapošljavanje.

Investicijama javnih poduzeća dajemo vremena privatnom sektoru da dođe do daha. Još ću samo reći da se upravo u ocjeni realizacije javnih tvrtki u 2014. naše prognoze gospodarskog rasta razlikuju od prognoza drugih ekonomskih analitičara, pa i onih iz banaka. Naime, svi se slažemo kako će i u idućoj godini potrošnja građana stagnirati ili možda čak i pasti, ali razlikujemo se u procjeni realizacije investicija javnih tvrtki.

Jeste li prilikom dolaska na vlast imali realni uvid u stanje privatnog sektora?

– Naravno. Moglo bi se reći da je trećina hrvatskih poduzetnika izvanredna – oni izvoze, zapošljavaju, proizvode ili imaju jako dobru uslužnu strategiju, oni su srce hrvatske ekonomije. Druga trećina poduzetnika stradala je zbog toga što im država ili drugi poduzetnici nisu plaćali na vrijeme. To ih je uništilo i mi im sada pokušavamo pomoći na sve moguće načine, pa i predstečajnim nagodbama. Treća skupina poduzetnika su oni koji su imali skroz pogrešnu strategiju ulaganja, ulagali su u nekretnine i to ih je skupo koštalo, ali i dobar dio takvih poduzetnika sada pokušavamo izvući. Naravno, u takvom kontekstu nemamo puno manevarskog prostora da potičemo uspješne kompanije, jer smo usmjereni na spašavanje svakog radnog mjesta i tvrtki koje su se našle u teškoćama, a imaju tržišnu perspektivu. Pritom restrukturiramo i privatiziramo i velike državne tvrtke, poput HŽ-a, HEP-a, HAC-a, Croatia Airlinesa, ili ih privatiziramo, poput brodogradnje i Croatia osiguranja.

Uz to smo, ponovit ću, smanjili zdravstveni doprinos za dva posto, ukinuli porez na reinvestiranu dobit, smanjili parafiskalne namete, omogućili tri puta reprograme duga, preko HBOR-a omogućili povoljno financiranje, i sve to nekim poduzetnicima nije dosta. E, pa naravno da ću s takvim poduzetnicima polemizirati. Mi smo, koliko je bilo u našoj moći, poboljšali uvjete za ulaganje i pomažemo privatnom sektoru u restrukturiranju, a oni nas napadaju. Pa što bi bilo s brojnim privatnim tvrtkama da nije bilo smanjenja doprinosa za zdravstvo, reprograma duga, predstečajnih nagodbi, smanjenja parafiskalnih nameta i drugih pozitivnih mjera koje su išle na ruku poduzetnicima?

Je li za vas osobno previše frustrirajuće to što ste u prvome mandatu na mjestu potpredsjednika Vlade prije 13 godina morali najviše vremena utrošiti na gotovo iste probleme na koje ste naišli i 2012.?

– Možda bi bilo frustrirajuće da nisam točno znao što me čeka, odnosno što čeka ovu Vladu. Budući sam i te kako bio svjestan štete koju su napravile HDZ-ove vlade, tada mjesta frustraciji nema. No, dvije su glavne stvari drugačije tada i sada: tada je u Europi bila gospodarska konjunktura, ekonomije su rasle, pa smo i mi na tom valu mogli lakše “čistiti” iza HDZ-a i ostvariti gospodarski rast. Druga je velika razlika što smo tada, zahvaljujući gospodarskom rastu, mogli građanima omogućiti brzi rast životnog standarda. Na žalost, sada smo u drugačijoj situaciji, tako da će i iduća godina biti teška za građane, a iako će se standard građana početi oporavljati za nekoliko godina, za povratak na razine standarda iz 2008. trebat će nam dugo vremena.

To vas pitam zbog toga što u posljednje vrijeme često govorite o tome da ova Vlada nema potporu među brojnim društvenim grupama kad je riječ o potrebnim potezima koji se moraju povlačiti, a koji nisu popularni. Koliko nedostatak reformskoga kapaciteta našeg društva utječe na brzinu i kvalitetu provođenja reformi i drugih nepopularnih rješenja, a koliko je za to kriva sama Vlada?

– Naravno da smo mi mogli bolje, više i brže raditi neke stvari, ali ti društveni otpori određenim reformama i potezima zaista dosta otežavaju njihovo provođenje. Što je najgore, ponekad najveći otpori dolaze iz određenog dijela znanstvene zajednice, stručne javnosti ili pravosuđa. To se možda ponajbolje vidi u slučaju predstečajnih nagodbi, a posebno u slučaju “Dalekovoda”. Oko 80 do 90 posto vjerovnika složilo se o predstečajnoj nagodbi, a nadležni sudac odbija je provesti, odbija spasiti tvrtku s 1500 ljudi nakon što se velika većina vjerovnika složila o modelu rješavanja problema. Pa to je stvarno apsurdno.

Takvi ljudi u pravosuđu, znanstvenoj zajednici, pa i medijima, pogotovo na portalima, stvaraju takvo negativno ozračje u društvu kad je posrijedi provođenje predstečajnih nagodbi, da je ljudima u Ministarstvu financija i Fini iznimno teško obavljati svoj posao pod takvim pritiskom. Zamislite kako je takvim ljudima donositi odluke koje su od velike važnosti za velike tvrtke, pa su tako važne i za sudbinu velikog broja ljudi, a stalno se stvara atmosfera kako se predstečajne nagodbe provode samo zbog “Linićeve koristi”. To je stravično. No, što je apsurdno, ti su me isti ljudi prije 13 godina kritizirali kada sam inzistirao na tome da se moraju poštovati zakoni i propisi ili da se moraju mijenjati kako bi sustav mogao funkcionirati.

A sustav ne funkcionira zbog toga što su ti znanstvenici pisali loše zakone, a ti pravosudni dužnosnici provodili te zakone na još gori način. Nije tu kriva ni bivša HDZ-ova Vlada, ni poduzetnici, krivi su upravo ti ljudi koji su pisali loše zakone i koji su bili loši pravosudni djelatnici. Zato smo 2011. došli do 44 milijarde kuna nelikvidnosti u gospodarstvu i 56 milijuna kuna poreznog duga. I sada kada pokušavamo promijeniti sustav kako bi mogao funkcionirati, kako se takva situacija više nikada ne bi mogla ponoviti, oni su protiv toga i stvaraju konfuziju u javnosti. Eto, takvo ponašanje mi je apsurdno.

Kad je riječ o konfuziji u javnosti, ona se javlja i u ideološkom aspektu, jer Vladu Zorana Milanovića istodobno dio javnosti kritizira kao neoliberalnu, ali i kao zadrtu ljevičarsku, previše socijalno osjetljivu? Kako to komentirate?

– Da, tu ste u pravu: kada privatiziramo Croatia osiguranje, brodogradnju, dio HŽ-a, Croatia Airlines, Zračnu luku Zagreb, kada pripremamo monetiziranje autocesta, kada smo namjeravali privatizirati Hrvatsku poštansku banku ili fleksibilizirati Zakon o radu, tada smo u očima dijela javnosti bezdušni neoliberali koji prodaju obiteljsko srebro krupnom kapitalu.

Ista se riječ koristi i kada najavimo reforme u zdravstvu. Međutim, kada isto to zdravstvo ove godine saniramo s tri milijarde kuna, onda smo teški socijalisti za dio javnosti. Naravno, ljevičari smo za jedan dio javnosti i kada mijenjamo Zakon o potrošačkom kreditiranju koji omogućuje dijelu dužnika da lakše otplaćuju kredite, a gotovo smo postali komunisti kada smo najavili otpis duga dijelu poreznih dužnika, te posrednu pomoć dužnicima komunalnih i telekomunikacijskih tvrtki i bankovnim dužnicima.

Ovom bih se prilikom, međutim, posebno osvrnuo na Zakon o radu. Mislim da nisu potrebne bitne intervencije u ZOR kad je u pitanju mogućnost otpuštanja. Od početka krize do sada je, prema nekim računicama, ukupan broj zaposlenih smanjen za 188 tisuća. S druge strane, mislim da je potrebno fleksibilizirati ZOR u onom dijelu koji omogućuje bolju prilagodbu poslodavcima kada je u pitanju organiziranje radnog vremena i poslovanja. I, što je najgore, ni u tom slučaju nam predstavnici HUP-a nisu pomogli, nego više odmogli.

Možete li objasniti model otpisa dijela poreznih dugova, te posredno pomaganje u otpisu dijela komunalnih, telekomunikacijskih i bankarskih dugova? Na primjer, hoće li gornji prag za komunalni i telekomunikacijski dug biti 2000 kuna, te hoće li se porezni dug opraštati onima nad kojima je pokušana ovrha i koji su bez imovine, odnosno koji će biti kriteriji za otpis?

– Dopustite nam da na tome još neko vrijeme radimo, i na kriterijima za otpis poreznog duga, i za posredni model pomoći građanima koji duguju drugim tvrtkama. No, moram kazati kako je, što se tiče građana kojima bi se mogao otpisati porezni dug, u najvećem broju slučajeva riječ o obrtnicima koji su propali i jednostavno nemaju odakle platiti taj dug jer su ostali bez svega. A propali su dijelom zbog toga što nisu mogli naplatiti svoja potraživanja, a pravna država nije im u tome pomogla.

Kako komentirate stav nekih poreznih stručnjaka da Vlada u takav projekt ne bi trebala ići jednokratno, nego da bi se morali uspostaviti čvrsti kriteriji u okviru posebnog zakona koji bi omogućavao oprost duga kad se za to steknu uvjeti? Prijedlog je da je država pokušala ovršiti dužnika, a tek nakon što se pokaže da dužnik nema ni novčanu, ni imovinsku mogućnost platiti dug, tada mu se dug otpisuje.

– Za sada mogu samo reći kako će se raditi o jednokratnom otpisu dugova, i to zbog jednostavne činjenice da radimo na uspostavi sustava koji više ne bi smio dopustiti sadašnju situaciju. O tome stalno govorim, to je stvarno provođenje reformi – moramo stvoriti sustav koji više neće omogućiti ni pravnim ni fizičkim subjektima takvu količinu poreznog duga i financijske opterećenosti. Ako je neko poduzeće steklo uvjete za predstečajnu nagodbu ili stečaj, to se odmah mora pokretati. Sustavi upozorenja i aktivacije rješenja moraju puno brže reagirati. U tome je čitava poenta.

Jednaka je situacija i s reformom zdravstva, obrazovanja i socijalnog sustava. Jednom kad se provede realna reforma, tada ti sustavi neće moći proizvoditi nove deficite, jer će čitav sustav biti strukturiran i optimiziran na način da to onemogući. Do sada smo, na primjer, provodili sanaciju zdravstva, a ono bi nastavilo proizvoditi ogromne deficite i dugove. E, to se ubuduće neće moći niti smjeti događati. Znam da ste ovakve riječi uvijek čuli nakon nekih sanacija, ali ovaj put će biti drugačije.

Vi ste i zagovornik opstanka Hrvatske gospodarske komore, efikasnije i jeftinije, ali niste za to da se ukine obvezno članstvo?

– Nisam, i to samo zbog jednog razloga. Gospodarski oporavak može nam dugoročno omogućiti samo i jedino povećanje izvoza i na to se kao društvo moramo orijentirati. Izvoz, izvoz i izvoz, to je riječ koja nam mora postati dominantna i njoj moramo biti maksimalno posvećeni. A Hrvatska gospodarska komora ima presudnu ulogu da malim i srednjim tvrtkama omogući kontakt s tržištem Europske unije i drugim inozemnim tržištima.

Ukidanje obveznog članstva u ovim bi vremenima krize vjerojatno značilo i njezino ukidanje, a mislim da ona može i mora imati prvoklasnu društvenu i gospodarsku ulogu u promicanju izvozne politike i osiguravanja logistike malim i srednjim tvrtkama. To je jedini razlog zbog kojeg podržavam opstanak HGK, rekao jer Slavko Linić u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.