Marica Spudić iz Duge Resa i Viktor Ferić iz Ogulina prije gotovo sedam desetljeća bili su susjedi na dugoreškoj Staroj cesti. Nisu se družili jer je te, 1945. godine Marica bila jednogodišnja beba, a Viktor 13-godišnji fakin. Očevi su im bili prijatelji, zajedno su radili na željeznici. Progutala ih je ista svibanjska noć. Dan koji Dugorešani od tog 6. svibnja slave kao Dan oslobođenja od fašista, za ove dvije obitelji, i njih još 19 najtužniji je u njihovim životima. Nekoliko dana nakon što je Joža Boljkovac, tada 25-godišnji kotarski šef zloglasne OZNA-e, ušao u grad na Mrežnici oni su posljednji put vidjeli svoje očeve.
OPTUŽNICA PROTIV BOLJKOVCA ZA LIKVIDACIJE '45. 'Optužili su me da skrenu pažnju sa slučaja 'Lex Perković''
Maričina priča
- Otac je u Dugu Resu došao 1933., bio je imućan i zvali su ga grof, svima je pomagao. Možda ga je netko prokazao zbog ljubomore, ne znam, jer drugih razloga nije bilo. Pričali su mi da su me kao bebu nosili do ‘Vile’ u kojoj je bio zatvoren. Kroz rešetku koja iz podruma gleda na ulicu rekao je: ‘Dajte mi malu, da je vidim’. Pričali su mi i da je tada rekao: ‘Nikoga se ne bojim jer nikada nikome nisam učinio zlo’. Ubili su ga. Mama je poslije toga dobila otkaz u Pamučnoj industriji i ostala na cesti s nas četvero.
Na bonove smo dobivali brašno i druge potrepštine, a i bez toga smo ostali nakon što nas je susjed odao vlastima da smo zaklali odojka kojega nam je poklonio rođak. Inspektor je bio naš susjed čiji potomci i dalje žive u istoj ulici. Ukorio je majku i rekao: ‘Ja sam ti muža poslao tamo gdje je sada!’ - svjedoči Marica Spudić.
Priča Viktora Ferića još je potresnija. On je otkrio trupla zakopana u Kljuki, kako Dugorešeni zovu predio šume Curak-Vidanka. Kaže da je njegova oca odveo šef dugoreške OZNA-e Đuro Macan, kojemu je Boljkovac bio nadređen.
Djeca sa Stare ceste
- Bio sam fakin od svojih 13 godina, ali sjećam se svega. Bilo je to par dana poslije oslobođenja. Tata je radio noćnu smjenu, on i njegovih dvojica kolega, Petar Katić i Ivan Starešinić.
Ujutro se nije vratio kući. Nismo znali gdje je, tek kasnije smo doznali da su ih zatvorili u podrume ‘Vile’, one zgrade kod ‘Inzla’ u Dugoj Resi. Išao sam s mamom Maricom tamo, da vidimo što se dogodilo, zašto su ga odveli. Rekli su da više nije tu, da je prebačen u Karlovac. Moja teta, mamina sestra Antonija Viđan, u to je vrijeme bila istaknuta partizanka i obećala je mami da će se raspitati gdje je otac završio. Došla je jedne večeri i sjela s mamom u kuhinju, nas djecu su potjerale, ali ja sam ostao iza zida i prisluškivao razgovor. Rekla joj je: ‘Anton je strijeljan i zakopan u Vidanki’. Ne sjećam se jesu li plakale i ne znam o čemu su dalje pričale. Samo znam da narednih dana nitko nije ni o čemu pričao - prisjeća se Viktor Ferić.
Djeca ostalih željezničara, postolara, poštara, koji su nestali s njegovim ocem, bila su njegove dobi; bili su mu prijetlji jer su svi živjeli u istoj ulici, na Staroj cesti, udaljenoj samo kilometar od Vidanke.
- Ispričao sam Marku Starešiniću te Perici i Zlatku Katiću što sam čuo od tete Antonije. Složili smo se da ih moramo pronaći. Vidanka nije velika šuma, mislili smo, naići ćemo na neke tragove.
Uzeli smo one ‘talijanske ašove’ i krenuli. Bio je sunčan dan, 1 sat, možda 1.30 poslije podneva. U jednoj udolini zapazili smo svježe kopanu zemlju posipanu vapnom. Na hrpici nedaleko od humka bila je municija, čahure. Vojnički nož bio je zaboden u obližnju bukvu. Znali smo da je to to. Počeli smo kopati. Na oko 75 centimetra od površine uočio sam ruku. Uzeo sam je i povukao, očistio od zemlje. Bila je obučena u košulju. Prijatelji su se uplašili i razbježali, pa pozvali odrasle, a ja sam ostao. Za oko pola sata gore su počele dolaziti žene, majke i rodbina tih ljudi. Došla je i majka dugoreškog poštara Josipa Ritza, koji je također bio odveden. Na ruci koja je virila iz zemlje prepoznala je košulju. Počela je jaukati. Ljudi su i dalje dolazili i krenuli otkopavati svoje najmilije - prepričao je traumatična sjećanja djed Viktor.
Pola stoljeća šutnje
Glas o nalazištu stratišta brzo je došao i do komunističkih vlasti koje su, očito, stajale iz smaknuća.
- Začas se tamo našlo mnoštvo tih oznaša, a svi naoružani. Sve su nas rastjerali. Morali smo ići, pa pobili bi nas sve. Nakon toga nitko tamo nije smio prići, tri mjeseca su držali stražu, noću i danju. Poslije se sve smirilo, znalo se da se o tome više nije smjelo pričati, pa se nije pričalo. Sin pokojnog željezničara Petra Katića napravio je nekoliko križeva i tamo ih postavio. Ali ljudi su znali, i nosili su cvijeće, palili svijeće. Ja samo ocu donio željeznički grb. Sve to noć bi uvijek gutala, a mi bismo opet dolazili i obilježavali, i tako skoro pola stoljeća - priča Viktor.
- Otac je rođen u Generalskom Stolu, a čovjek koji ga je uhapsio, Đuro Macan, bio je iz susjednog sela. Njegov sin bio je željezničar kao i ja. Nisam izdržao, rekao sam da znam da mi je njegov otac ubio oca. Je li mu to naredio Joža Boljkovac, ne mogu tvrditi, možda doživim istinu - kaže Ferić.
Boljkovčev argument
Imena Marice i Viktora nalaze se na popisu 35 svjedoka koji su svoja saznanja o likvidacijama u Kljuki ispričali istražiteljima koji su 1998. započeli s prvim iskapanjima masovne grobnice. Uz njihove iskaze te uz druge dokaze, a doznajemo da su se prikupljali i putem međunarodne pravne pomoći iz Beograda, prije godinu i pola Boljkovac je osumnjičen za ratni zločin, da je naredio uhićenje 21 civilne osobe koja je kasnije likvidirana u Dugoj Resi. Ubrzo nakon uhićenja je pušten, ali zbog proceduralnih razloga. Slavio je to kao veliku pobjedu pravde.
Konačno, zbog istih zločina protiv šefa OZNA-e za Kotar Karlovac u vrijeme Drugog svjetskog rata, kasnije šefa policije, šezdesetih godina gradonačelnika Karlovca, a početkom devedesetih prvog ministra unutarnjih poslova samostalne Republike Hrvatske, Županijsko državno odvjetništvo podignulo je optužnicu.
Sve vrijeme Boljkovac tvrdi da nije kriv, a bio je uvjeren da protiv njega pokrenut politički progon iz vrha tadašnje HDZ-ove Vlade.
- Za optužbu da sam ratni zločinac morate imati dokaze i argumente, a Karamarko ih protiv mene nema, ne može ih imati je nisam počinio nikakav zločin.
Popisi iz ‘Vile’
Dakle, to je čisto političko uhićenje jer su izbori pred vratima - rekao nam je krajem kolovoza sam Jospip Boljkovac kada se neslužbeno počelo najavljivati njegovo uhićenje zbog ratnih zločina Danas su pak njegova objašnjenja ponešto drugačija.
Smatra da je vrijeme optužnice namjerno tempirano kako bi se skrenula pozornost s dnevnih tema, pogotovo slučaja Lex Perković.
Nakon ekshumacije iz jama u Vidanki i Curku posmrtni ostaci žrtava tadašnjeg komunističkog režima pohranjeni su u spomen-kosturnicu na groblju Sv. Petra u Dugoj Resi. Osim njihovih, tamo su ispisana imena i ostalih Dugorešana stradalih od istih ubojica, njih ukupno 150. Na zgradi “Vile” gdje su bili zatvori zloglasne OZNA-e postavljena je spomen-ploča.
U zapisniku s ekshumacije navodnih Boljkovčevih žrtava piše da je, pokraj ostataka kostura, u jami pronađeno nekoliko raspadnutih komada obuće te staro posuđe. Pronađene su i omče od žice koja je bila vezana i pronađena na ostacima podlaktica kostura.
Hicem u glavu
“Većina kosti pripada muškarcima mlađe i srednje životne dobi. Pronađene su i lubanje pune prijeloma. Na nekima su se jasno mogle odrediti ulazne ili izlazne prostrijelne rane. Karakteristike nekih rana ukazuju na pucanje iz velike blizine.
Svi su ubijeni vatrenim oružjem, najvjerojatnije svi hicem u glavu iz neposredne blizine”, piše u nalazu o uzrocima nasilne smrti koji je sastavila karlovačka liječnice s odjela patologije Mira Mlinac-Lucijanić. Ona također zaključuje da bi jedna od ubijenih osoba mogla biti žena.
Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo Josipa Boljkovca tereti da je od 7. svibnja pa do sredine lipnja 1945. godine osobno zapovjedio uhićenje i zatvaranje većeg broja civila s područja Duge Rese i okolnih mjesta pod optužbom da su surađivali s ustaškim vlastima.
Isto tako, po Boljkovčevoj zapovijedi navodno je šest poznatih i 14 zasad još nepoznatih osoba, Treća četa Prve hrvatske brigade KNOJ-a, kojom je on zapovijedao, usmrtila i zakopala na predjelu Vidanka-Curak. Jedan muškarac, koji se usprotivio odvođenju u nepoznato, usmrćen je hicima iz vatrenog oružja kod željezničke pruge u Dugoj Resi, stoji u optužnici.
OD ZLOČINA DO KAZNE: 68. godina do optužbe za zločine protiv civila
1941. Josip Boljkovac kao mladi komunist
uključuje se u Narodnooslobodilački pokret
1945. Događaju se zločini u Dugoj Resi u vrijeme kada je Boljkovac šef Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) za grad i kotar Karlovac
1990. Boljkovac, sada već pravnik i iskusni
obavještajac i političar, 1990. postaje prvi ministar unutarnjih poslova u prvoj Vladi RH
2009. Ivan Zvonimir Čičak na konferenciji HHO-a, posvećenoj ratnim zločinima, izravno optužuje Josipa Manolića i Josipa Boljkovca da su ratni zločinci
2011. Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko u veljači najavljuje intenziviranje istrage o zločinima nakon 2. svjetskog rata, u studenom je Boljkovac uhićen, a mjesec poslije zbog proceduralnih razloga i pušten iz pritvora
2013. Protiv Boljkovca je Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu podiglo optužnicu za zločine počinjene u Dugoj Resi u svibnju i lipnju 1945.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....