SESTRIČNA ČUVENOG KOLEKCIONARA ZA JUTARNJI 'Crkva je otuđila zbirku moga bratića biskupa Kokše'

Zbirka Kokša? Pa ona više ne postoji - tim nas je riječima dočekala dr. Barbara Lukačin, sestrična Đure Kokše, bivšeg pomoćnog zagrebačkog biskupa, pisca i kolekcionara. Dugogodišnji rektor Zavoda svetog Jeronima u Rimu, zaslužan što je dobio puni naziv Papinski hrvatski zavod, pokopan je u arkadi Prvostolnog kaptola na Mirogoju, a o sudbini njegove fantastične zbirke u kojoj je više od 1000 umjetnina koje je prikupio u 40 godina malo se zna. Kada se na Kaptolu pita, 15 godina nakon smrti Đure Kokše, što se događa sa zbirkom Metropolitana i zašto nije izložena - a bilo je nekoliko mogućih lokacija, od Kaptola do Nove Vesi - naiđe se na zid šutnje. Knjiga koju je nedavno objavila Kokšina sestrična, pedijatrica u mirovini dr. Lukačin, otvara sumnju da je mnogo toga krajnje nejasno, prije svega je li biskup Kokša zbirku oporučno uopće ostavio Kaptolu.

- Tvrdio je da nikad nije napisao oporuku prema kojoj sve umjetnine pripadaju Kaptolu. Te umjetnine pripadaju hrvatskom narodu. To nije vlasništvo Kaptola i Crkve nego hrvatskog naroda, govorio je biskup Kokša - kaže dr. Lukačin, koja je i svoju knjigu, koju je izdala Općina Molve, gdje je Kokša rođen, naslovila “Dar biskupa Đure Kokše hrvatskom narodu”.

Barbara Lukačin

Pokradena zbirka

- Zbirka je pokradena, rasprodana. Još za njegova života počeli su prodavati. Bili su ljubomorni. Monsinjor je tražio pismeno da mu pošalju kopiju tog dokumenta gdje je dao svoju imovinu Kaptolu, no nikad je nije dobio. Tvrdio je da to ne može dati Kaptolu i Crkvi jer je to blago hrvatskog naroda - kaže dr. Lukačin i pokazuje dugu prepisku koju je Kokša vodio s Kaptolom.

Pokušavao je razgovarati s kardinalom Franjom Kuharićem i novim nadbiskupom Josipom Bozanićem, ali su mu oni davali neodređene odgovore. Spominjali su da je Kokša darovao svoje umjetnine Nadbiskupiji i da je Metropolitana postala njeno trajno vlasništvo. U to vrijeme, 1995. godine, promijenjene su i brave na prostorima gdje su bile smještene umjetnine. Kada je Kokša to čuo, jako se uzrujao. Očito je i Vlada u to vrijeme bila suglasna da se zbirka preda Nadbiskupiji.

Tada je i počela agonija sa zbirkom Đure Kokše koja traje i danas. - Mislim da te zbirke, u onom opsegu i kvaliteti kakvu je monsinjor Kokša sakupio, više nema. Možda je nešto malo ostalo i mislim da nitko u Hrvatskoj ne poštuje Kokšu niti ga spominje, iako je napravio jako puno za Hrvatsku - kaže dr. Lukačin.

Za svog bratića Đuru Kokšu pedijatrica Lukačin, koja je devedesetih godina prošlog stoljeća bila ravnateljica bolnice na Goljaku, brinula se dugo vremena, a od 1996., kada je otišla u mirovinu, bila je isključivo posvećena monsinjoru. - Pomalo je znao i mirio se s tim da od izlaganja velike zbirke neće biti ništa. Znao se i rasplakati preda mnom zbog toga. ‘Uzalud je bio moj trud, uzalud su ti ljudi skupljali taj novac i dali mi ga kad toga više nema. Sve je propalo’. To je govorio Kokša i nastavljao prepisku s Kaptolom - kaže dr. Lukačin.

“Štovana braćo”, piše Nadbiskupskom duhovnom stolu dr. Đuro Kokša 27. siječnja 1998. i nastavlja: “Ja sam u dva navrata tražio od Preuzvišenog nadbiskupa Bozanića kopiju svoje ‘OPORUKE’ za Zagrebačku nadbiskupiju. No, dobio sam veliko pismo od dr. Tilšera koje baš i ne razumijem. Ja ponovo molim kopiju OPORUKE... Moram dati samo jednu primjedbu što se tiče promjene brava na Šalati gdje se nalazi depozit za Metropolitanu ili zbirku. Jedan ključ mora bit kod mene”.

Jedno od Kokšinih pisama nadbiskupu Bozaniću na koje nikad nije dobio odgovor. Još prije pisao je i kardinalu Kuhariću. Rezultat je bio isti

Bez ključa

Kokša do kraja života više nije dobio ni ključ, ni odgovor gdje je oporuka koju je, navodno, potpisao. Sličnu je sudbinu doživjela i zbirka župnika Blaževića, koji je svoju ostavštinu dao Kokši kao dodatak zbirci. Nadbiskupija je i to oduzela.

- Iz Kokšinih pisama koja je slao pred kraj života i odgovora koje je dobivao od Nadbiskupskog duhovnog stola vidi se da je Crkva odlučila prisvojiti zbirku, kao i negirati oporuku pokojnog župnika Blaževića - kaže dr. Lukačin, koja pokazuje posljednje pismo Duhovnog stola od 20. veljače 1998. koje je, kako kaže, “prelilo čašu”. - Pojačalo je Kokši bol. On je prvo bio jadan, onda i tužan i konačno rezigniran zbog slabosti i starosti. No, meni je rekao da nikakve oporuke, ni odluke ni darovnice nije bilo i da ništa nije potpisao. Zbog toga su prvu inventuru, uostalom, radili svjetovni povjesničari umjetnosti. Smatrao je da je hrvatski narod prevaren. Zadnjih mjeseci života uopće nije htio govoriti o Galeriji, iako je ona bila njegovo životno djelo - kaže dr. Lukačin.

Popisane umjetnine

A sve je počelo 1954. godine, kada je Kokša, ljubitelj umjetnosti, počeo sakupljati umjetnine. Bio je u vezi s hrvatskom dijasporom u Americi i oni su mu davali novac da kupuje umjetnine. Neke je i dobivao, a donatori su tražili da umjetnine koje kupi njihovim novcem budu izložene u Hrvatskoj. - ‘Da hrvatski narod obogati svoju dušu i da se oplemeni’, govorio mi je Kokša kada sam 1961. godine bila kod njega u Rimu i od tada ga redovito posjećivala - prisjeća se dr. Barbara Lukačin.

Kada se 1980. godine vratio u Hrvatsku, donio je sa sobom slike i knjige koje je sakupio tijekom svog djelovanja kao mecena, ali i kupovanjem slika na izložbama u Rimu i drugim gradovima Italije i Europe. U svojoj je zbirci Kokša imao vrhunska djela talijanskih, nizozemskih, francuskih, engleskih, austrijskih i drugih slikarskih škola od 16. do 19. stoljeća. U zbirci su najviše zastupljena djela talijanskih slikara, kao što su Sebastiano del Piombo, Giovanni Baglione, Luca Giordano, Pompeo Batoni i mnogi drugi. Tu su i djela Andrije Medulića te nikad dovršeni radovi Ivana Meštrovića. Posebnu skupinu čine djela modernih talijanskih umjetnika, osobito pedesetak djela futurista, Umberta Boccionija, Carla Carra, a brojčano dominiraju radovi Marija Sironija. Kokši je, nakon što ga je u Zavodu zamijenio Ratko Perić, nuđeno mjesto u Rimu, ali se želio vratiti u Hrvatsku.

Umjetničko blago je dopremao pune dvije godine iz Rima, a s obzirom na to da dugo nije imao vlastitu kuriju, predmeti su smještani na raznim mjestima, gdje su umjetnine bile izložene ne samo propadanju, nego i nestanku. Sve umjetnine bile su popisane pri odlasku iz Rima i dolasku u Zagreb. Bile su smještene na Šalati, na Kaptolu, ali i na različitim lokacijama, po podrumima kaptolskih svećenika. Kokša je silno želio da zbirka bude izložena i kompletno pokazana, što se nikad nije dogodilo. U nekoliko je navrata djelomično pokazivana.

Prvo predstavljanje bilo je 1983. u Muzejskom prostoru u Zagrebu, gdje su u sklopu izložbe Riznice zagrebačke katedrale bile izložene četrdeset i dvije umjetnine starih majstora iz Kokšine zbirke, a 1989. godine bila je izložba u Klovićevim dvorima, “Ususret Metropolitanskoj galeriji”, na kojoj su bila izložena 427 djela.

Prva afera

Tada se počelo spominjati da je zbirka u vlasništvu Kaptola. To ga je pogodilo. Sve je bilo jako teško i bolno na relaciji s Kaptolom - kaže dr. Lukačin, otkrivajući da je Đuro Kokša krajem osamdesetih uredio i unutrašnjost zagrebačke katedrale novcem od svojih donatora iz Južne Amerike.

Umro je 1998., a dvije godine poslije njegove smrti izbila je prva afera oko zbirke. Vatikan je zatražio sliku “Ženske figure” za veliku izložbu talijanskog futurista Marija Sironija, no prekrasna sliku na papira, vrijedna stotinjak tisuća tadašnjih maraka, koju je autorova kći darovala dobrom očevu prijatelju Kokši, nije se mogla pronaći. Nadbiskupija je morala priznati da ne zna gdje je Sironijeva slika, ali je ustvrdila da je nestala vjerojatno još za Kokšina života.

Zadnja revizija

U posljednjoj reviziji zbirke, odmah nakon pokopa, vrijedne slike više nije bilo! - Nakon Kokšine smrti izvršena je inventura biskupove kurije, kao i u spremištima na Šalati i u sjemeništu Nadbiskupije, te je ustanovljeno da nedostaju mnoge umjetnine. No, taj zapisnik inventure nije objavljen javnosti i ne znam što je konstatirano. Naveden je broj od 34 umjetnine, a zabilježeno je da su i neka djela vraćena vlasnicima. Kojim vlasnicima? Slikarima koji su ih stvorili, Crkvi ili nekom drugom - pita dr. Lukačin.

Što se od smrti dr. Đure Kokše događalo s njegovom zbirkom, ne zna se. Čim je Kaptolu javljeno da je umro, došle su neke osobe i zaključale sve sobe osim one u kojoj je ležalo biskupovo tijelo. Josip Bozanić je na sprovodu rekao da Kokšu ljubav prema umjetnosti i vrijedno povijesno i književno djelo svrstavaju u red najistaknutijih hrvatskih ljudi. Sedam dana nakon pokopa zgrada na Kaptolu 19 gdje je živio je zatvorena. “Odlazak siromaha s bogatstvom”, napisano je za “Strossmayera našeg doba”.

A danas zbirka leži u depoima, nije dostupna javnosti, nitko je ne može vidjeti, malo tko zna što je od nje ostalo. Sve ono što Đuro Kokša nije htio. “Svojom zbirkom želio sam obogatiti, razveseliti i smiriti hrvatski narod. Istina će kad-tad doći na vidjelo i sve će se ispraviti”, govorio je Kokša za života.

- Kakva prazna nada - zaključuje dr. Lukačin.