Dvanaestogodišnju Aleksandru i njezine roditelje Mariju i Mihajla 7. prosinca 1991. ubili su pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a čiji je zapovjednik bio Tomislav Merčep, a za taj zločin nitko nije odgovarao. Sada je sestra Aleksandre Zec, Gordana Zec, dala intervju za BBC news na srpskom jeziku. Ona je te 1991. godine imala osam godina.
Te su večeri u kući na Trešnjevci imali obiteljsku večeru. Čekali su goste, no oni se nisu pojavili. Djeca Aleksandra, Gordana i Dušan i otac su zatim otišli na kat spavati, a majka je ostala dolje, u kuhinji.
- Malo poslije 11 je netko pozvonio, bila sam budna i osluškivala sam, čula sam galamu. Onda sam ustala, stala na vrata i tad sam posljednji put vidjela Aleksandru kako stoji na vratima svoje sobe, pogledala me i samo trčala niz stepenice, ispričala je Gordana Zec.
Njihov otac je tada ustao iz kreveta jer su ga dvojica ili trojica uniformiranih namjeravali odvesti. Gordana je sve gledala sa stepenica.
- Tu su se s njim naguravali, otac je navukao neki džemper, majka je tad poprilično plakala i tu su ga izveli, bos je bio, kaže Gordana i dodaje da su njezinom ocu vikali da je ‘Srbin i četnik‘.
Majka je krenula za njima, ali vratili su je u kuću.
- Znam da sam je tu zagrlila da ne ide... Meni je ovo jako bolno. Međutim, mama je mene tad odgurnula i rekla da će doći brzo.
Tada je vani vojnik Siniša Rimac pucao u Mihajla Zeca. Gordana je bosa istrčala van, no vidjela je samo kako odlazi bijeli kombi. U njemu su bile njezina majka i sestra.
- Ja sam dotrčala do tijela oca i nisam stala, samo sam prošla, uplašila sam se puno krvi i krenula sam u kuću kod susjeda. Znam da mi je deda Božo, tako smo ga zvali, otvorio i da sam mu rekla da su mi ubili tatu, a da je Dušan i dalje u kući i on je odmah krenuo po njega, ispričala je.
Susjed je doveo i brata Dušana te pozvao policiju. Idućeg je jutra strina došla po djecu. Tražili su Aleksandru u obližnjim kućama, no nisu je pronašli. Nju su, zajedno s majkom Marijom, ubili na Sljemenu i zakopali u smetlište. Na tom je mjestu prošle godine postavljeno spomen-obilježje.
- Čovjek, kako je stariji, misli da će biti lakše, a ono je, čini mi se teže, priča Gordana.
Prisjetila se da je atmosfera bila napeta kada je rat počeo. Sjeća se zabrinutosti svojih roditelja, prijetnji i pritisaka da napuste grad, a i kuća im je više puta bila opljačkana.
- Bilo je poziva na telefon i spuštanja slušalice, pa kombija ispred kuće... Sjećam se i majčine brige, i otac je u posljednje vrijeme bio jako zabrinut.
Gordana i Dušan Zec su napustili Zagreb 1992. godine. Najprije su živjeli s bakom na selu, a onda odselili u Banju Luku. Gordana je tada jako strahovala za baku, čiji su roditelji također ubijeni, no ona je ipak podržavala sinovu vezu s Hrvaticom.
- Ona nam je bila i otac i majka, i tetka i strina, nažalost.
Gordana je završila fakultet u Banjoj Luci i tamo se zaposlila, a s poznanicima iz Zagreba ne kontaktira.
Staru kuću svoje obitelji na Trešnjevci vidjela je tek na fotografijama. Sve izgleda isto kao prije 30 godina, kaže, a to joj je jako potresno. Dodaje da je čak i poštanski sandučić onaj kojeg je njezin otac bio postavio.
Ona i brat nisu tijekom odrastanja puno govorili o ovim bolnim događajima, kaže Gordana za BBC news na srpskom jeziku.
- Bilo je na početku jako teško uopće živjeti s tom slikom, kad to dijete vidi, pa potisneš, pa se to negdje vrati. Uvijek sam sebe tjerala da moram dalje i da to tako treba, pojašnjava Gordana, koja čak ni svom suprugu nije pričala o detaljima te kobne noći.
Sada ima tri kćeri, a srednja ju, kaže, podsjeća na sestru.
Osumnjičeni za ubojstvo Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca su priznali krivnju, no to priznanje nije bilo korišteno kao dokazni materijal na sudu.
Munib Suljić, Siniša Rimac, Nebojša Hodak, Igor Mikola i Snježana Živanović, pripadnici rezervne jedinice MUP Hrvatske, smatraju se odgovornima za ubojstvo troje članova obitelji Zec. Osuđen je samo Tomislav Merčep, i to tek 2016. godine.