‘Šeks laže, u tužiteljstvu su se tresli na spomen njegova imena, bio je gospodar pravosuđa‘

- Šeksova tvrdnja kako ispod odluke da se javno tužiteljstvo neće žaliti na oslobađajuću presudu za ubojstvo obitelji Zec stoji moj potpis je prijesna, odvratna i manipulativna laž - kazao nam je u petak zagrebački odvjetnik Tihomir Rubeša. Upravo je Rubeša na suđenju ubojicama obitelji Zec koje se odvijalo u prvoj polovici 1992. bio tužitelj.

Vladimir Šeks koji je od 15. travnja 1992. do 10. kolovoza 1992., u vrijeme suđenja za ubojstvo obitelji Zec, bio Glavi javni tužitelj (DORH je početkom devedesetih nosio naziv javno tužiteljstvo op. a) u četvrtak je pred kamerama RTL-a ustvrdio da nije on spriječio žalbu na oslobađajuću presudu u slučaju ubojstva obitelji Zec, već da su odluku o nepodizanju žalbe donijeli Anto Nobilo i Tihomir Rubeša.

U prvoj polovici 1992. kad se pred okružnim sudom u Zagrebu, današnjim županijskim odvijalo suđenje ubojicama obitelji Zec, današnji odvjetnici Nobilo i Rubeša, bili su tužitelji. Mladi i perspektivni tužitelj Nobilo bio je šef kaznenog odjela na Okružnom javnom tužiteljstvu u Zagrebu, a Tihomira Rubešu zapalo je da bude tužitelj u slučaju Zec. Šeks je za sebe ustvrdio nikako nije mogao utjecati na zaustavljanje žalbe na oslobađajuću presudu jer je 10. kolovoza 1992., mjesec dana nakon usmenog izricanja oslobađajuće presude u ubojicama obitelji Zec, a prije negoli je ona napisana i uručena tužiteljstvu, otišao s mjesta glavnog javnog tužitelja na novu dužnost potpredsjednika Vlade. Pred kamerama RTL-a Šeks je u četvrtak pokazao i faksimil omota sudskog spisa. Prstom je pokazao na odluku od 23. studenog 1992. donesenu na kolegiju tužitelja da se neće ulagati žalba na oslobađajuću presudu za ubojstvo obitelji Zec, te ustvrdio da potpis ispod te odluke pripada Tihomiru Rubeši.

- Čudi me da Šeks tako kratkovidno laže - kazao nam je Rubeša jer je na tome spisu već na prvi pogled vidljivo da ispod rečenice "ne žaliti se", datirane 23. studenog 1992. nije ni moje ime ni moj potpis. Moj je potpis na vrhu akta kojeg je Šeks pokazao i lako se može vidjeti kako izgleda moj, a kako potpis kojeg Šeks pripisuje meni - kazao nam je Rubeša.

'Otišao sam na godišnji i nisam se vratio'

Pojašnjava da se njegov stvarni potpis koji se nalazi na gornjem dijelu akta kojeg je Šeks pokazao pred kamarama odnosi na sastanak koji je kao tužitelj u predmetu Zec krajem lipnja održao sa Šeksom kao glavnim tužiteljem, a na kojem mu je dostavio prijedlog dodatnih dokaza u tome suđenju. Sudsko vijeće ih je međutim sve odbilo, 8. srpnja 1992. održane su završne riječi, a 9. srpnja je uslijedilo usmeno izricanje oslobađajuće presude.

- Odluku o tome hoće li se žaliti tužiteljstvo donosi tek kad se presuda napiše i urudžbira. Presuda je otpremljena sa suda 6. studenog 1992. i tek nakon toga je tužiteljstvo odlučivalo hoće li se žaliti ili ne. Mene tamo više nije bilo jer sam nekoliko dana nakon usmenog izricanja presude, sredinom srpnja otišao na godišnji odmor i više se u tužiteljstvo nisam vraćao. Od 1. rujna sam se upisao u registar odvjetnika.

Na pitanje zašto je otišao iz tužiteljstva kazao je: "zbog uvjeta rada i ukupne atmosfere koja je u tužiteljstvu vladala. Otišao sam zbog Stjepana Hercega i Mirsada Bakšića, u to vrijeme ključnih ljudi u tužiteljstvu koji su bili ispod svake profesionalne razine. I plaće su bile toliko pale da sam morao razmišljati kako prehraniti obitelj. Morao sam posuditi novac i da bih tvorio odvjetnički ured", kaže nam Rubeša.

Rubeša i Nobilo tvrde da Šeks ne govori istinu ni kad tvrdi da su oni kao tužitelji koji su radili na slučaju krivi što se priznanja okrivljenih da su ubili obitelj Zec, ali počinili i niz drugih zločina na pakračkoj Poljani nisu mogla koristiti kao dokaz na sudu jer nisu ispitani u prisutnosti odvjetnika.

Bilo dovoljno materijalnih dokaza

I Rubeša i Nobilo tvrde da su oni od istražnog suca u tome slučaju, Božidara Jovanovića tražili da ispitivanju prisustvuje odvjetnik, ali je sudac to odbio, a u to vrijeme su istražni suci vodili istražni postupak i donosili odluke o njemu. Odluku da na ispitivanju za najteža djela nije potreban odvjetnik donio je tadašnji predsjednik Okružnog suda Madirazza i to nakon što je novim hrvatskim Ustavom ukinuta smrtna kazna. Ispitivanje u prisutnosti odvjetnika bilo je naime predviđeno samo za djela za koja je bila predviđena smrtna kazna, ali se kasnije ispostavilo da je Madirazzina odluka bila pogrešna, pa su priznanja petorke o ubojstvu obitelji Zec kao i njihova priznanja odvođenja niza drugih civila i ubojstava na Pakračkoj Poljani nisu mogla biti korištena na sudu kao dokaz.

Rubeša je za Jutarnji list kazao da je u slučaju Zec i bez njihovih priznanja bio sasvim dovoljno materijalnih dokaza da ih se osudi: nađeno je oružje iz kojih su žrtve ubijene i niz drugih dokaza.

- Da sam ja sudac ja bih ih sasvim sigurno osudio, i da sam ostao u tužiteljstvu, sasvim sigurno bih se na oslobađajuću presudu žalio - kaže Rubeša.

Naoružani Nobilo

Odvjetnik Anto Nobilo nam je potvrdio da su on i Rubeša u isto vrijeme napustili javno tužiteljstvo i da su 1. rujna 1992. otvorili zajednički odvjetnički ured, isprva u Karlovcu jer im u Zagrebu nitko nije želio unajmiti prostor.

- Otišao sam jer su iz tužiteljstva počeli tjerati Srbe, nepoćudne, ove one...Mene nitko nije dirao, ali sam vidio da mi tu nije mjesto. Kad sam otišao znao sam da će oni slučaj zec i Pakračku poljanu zataškati.

Iz današnje je perspektive, tvrdi Nobilo, teško zamisliti atmosferu koja je tada u pravosuđu vladala oko procesa "merčepovcima" i dodaje da je kao tužitelj dvaput bio na rubu vatrenog obračuna s njima. Jedan od takvih situacija je kaže bila u proljeće 1992. na današnjem Županijskom sudu u Zagrebu, u vrijeme kad je skupina merčepovaca bila u pritvoru zbog Pakračke Poljane.

- Ulazi Merčep s desetak svojih na Županijski sud i straža se razbježala jer oni su bili strah i trepet. Stjecajem okolnosti sam se zatekao na sudskom hodniku. Stanem na stepenice i gledam ih. Prišao mi je njihov odvjetnik Krešo Krsnik i rekao - stari, ovo nije ništa protiv tebe, ti odšeći, a oni su došli svoje osloboditi iz pritvora. Ludi su, s fronta su, imaju ispod kaputa dugo oružje, makni se. Ja otvorim kaput i kažem Krsniku - a vidi što ja imam. Za pojasom sam imao dva pištolja. Ti si luđi do njih, kazao mi je Krsnik i vratio se do njih. Znao sam da imaju automate, ali računao sam - OK, ja sam u zgradi Okružnog suda, tužitelj sam, procijenio sam - valjda neće. Najprije su prijetili, nešto vikali i na kraju otišli - ispričao nam je Nobilo. Kazao nam je također i kako je od Krunislava Olujića čuo da je Šeks i nakon odlaska iz tužiteljstva na dužnost potpredsjednika Vlade za unutarnju politiku nastavio utjecati na sve bitne predmete koji su se vodili u tužiteljstvu te da je Olujić prekinuo tu praksu kad je početkom 1994. došao na čelo tužiteljstva.

Odmah od Šeksa

Kontaktirali smo Krunislava Olujića koji je bio na čelu javnog tužiteljstva od početka 1994. do kraja studenog iste godine kako bismo provjerili Nobilovu tvrdnju.

- Kad sam došao na čelo tužiteljstva Šeks je još uvijek bio potpredsjednik vlade zadužen za unutarnju politiku. Brzo sam shvatio da je Šeks i dalje strah i trepet tužiteljstva. Tresli su se od njegovih telefonskih poziva i dopisa tužiteljstvu. Kao potpredsjednik vlade tražio ih je da ga izvještavaju i konzultiraju oko svih bitnijih predmeta. Tresli su se na spomen njegova imena, bio je i dalje gospodar tužiteljstva i cijelog pravosuđa iz sjene. Ništa se u DORH-u nije moglo odlučiti bez Šeksa i njegovih poluga u tužiteljstvu, Stjepana Hercega i Mirsada Bakšića. Kad sam to čuo, poludio sam i rekao tužiteljima da ako dobiju ijedan njegov ili bilo čiji dopis, neka ga šalju meni na stol. Sjeo sam i napisao dopis u kojem sam mu rekao da se kao potpredsjednik Vlade, dakle dio izvršne vlasti, nema što petljati u rad tužiteljstva i zatražio da makne ruke od DORH-a Taj dopis sam urudžbirao i poslao na njegove ruke u Vladi. Taj moj dopis bi se trebao nalaziti u arhivi DORH-a. Do kraja moga mandata Šeks nije više intervenirao, ali nekako ne vjerujem da se to nije nastavilo nakon mog odlaska - kazao nam je Olujić.