UPRAVLJAČKA PRAVA
Posljednjih tjedana, a pogotovo posljednjih dana pojavile su se sumnje u opravdanost MOL-ovih prava u Ini. Čak su se neizravno spominjala i protuzakonita djelovanja. ‘Prevelika upravljačka prava’ posebno su bila tema mnogih izjava. Jesu li ta prava doista neopravdana? Mi znamo da nisu. Stoga želimo pomoći da se ova pitanja raščiste.
Upravljačka prava su u potpunosti opravdana.
Je li uobičajeni instrument osiguranja naplate, za koje je MOL zapravo zaračunao naknadu, mogao predstavljati mogući razlog za dodjeljivanje upravljačkih prava u Ini? Jesu li iznosi o kojima se spekulira opravdanje za to? Jasno da nisu.
Pogledajmo unatrag; osvrnimo se prvo na Inu:
Do kraja 2008. Ina je uspjela izbjeći bankrot isključivo uz aktivnu podršku svojih dvaju ključnih dioničara - Vlade i MOL-a. Veliki gubici koji su se nakupljali u poslovanju plinom, agresivni investicijski program radi zadovoljavanja ekoloških standarda EU te svjetska gospodarska kriza gotovo su bacili Inu na koljena. Dva najveća dioničara, MOL i hrvatska Vlada, imali su zajedničku odgovornost spasiti Inu tako da osiguraju svjež novac koji nije bio dostupan na tržištu u to vrijeme.
Budući da Vlada nije mogla osigurati sredstva, MOL je jedini pružio podršku u toj situaciji. Čak smo morali smanjiti i naše vlastite investicijske programe u Mađarskoj i Slovačkoj kako bismo nastavili ulaganja u Inu.
PLATILI SMO NAJVIŠU CIJENU
MOL je ukupno platio 9,6 milijardi kuna za Inine dionice. Bio je to dobar posao za hrvatsku državu i za dioničare: MOL je pobijedio na natječaju za privatizaciju Ine 2003. godine ponudivši uvjerljivo najveći iznos za 25 posto plus jednu dionicu u Ini. MOL je 2008. godine ponudio 2800 kuna po dionici, što je predstavljalo premiju od 65 posto u odnosu na cijenu u inicijalnoj javnoj ponudi dionica Ine. Odgovor na MOL-ovu javnu ponudu bio je uvjerljivo pozitivan: gotovo 80 posto dionica Ine koje su u to vrijeme bile u slobodnoj prodaji na tržištu prodano je MOL-u. I možemo jasno naglasiti da naša namjera da dodatno povećamo naš vlasnički udio u Ini ostaje nepromijenjena. Unatoč tome, MOL nakon te dobrovoljne javne ponude nije više kupio niti jednu dionicu!
KREDITIRAMO INU
Istodobno s kupnjom dionica Ine, MOL je također postao najveći pojedinačni kreditor Ine, koja prema MOL-u ima nenaplaćena dugovanja u iznosu od 2,2 milijarde kuna. Ina bez tog međukompanijskog zajma ne bi mogla ispuniti svoje financijske obveze ni prema državi ni prema dobavljačima, što bi dovelo do problema u opskrbi naftom i plinom te ugrozilo ukupnu sigurnost opskrbe Hrvatske.
Jasno rečeno: riječ je o novcu koji je nužan kako bi se platio račun za ruski plin i porezi državi.
STRATEŠKI PARTNER
Do kraja 2010. godine, ne uključujući ukupni iznos plaćen za dionice Ine, MOL-ov udio u Ininim ulaganjima iznosit će između 11,3 i 12,9 milijardi kuna. MOL ima vlastite dioničare i mora biti odgovoran prema njima. Ako budemo dali još novca toj kompaniji, trebat ćemo imati i potpunu operativnu odgovornost za naša ulaganja. Ako zbrojimo kupovinu dionica i ulaganja, MOL je u hrvatsko gospodarstvo izravno i preko Ine uložio više od 20 milijardi kuna!
A financijska podrška bila je moguća jedino uz potpunu financijsku konsolidaciju Ine u MOL Grupu, što je u pravnom smislu zahtijevalo i preuzimanje potpune operativne odgovornosti.
Kao rezultat ovih ulaganja, Ina je nastavila biti perjanica hrvatskoga gospodarstva i jedan od najvećih poslodavaca u državi. MOL je bio u mogućnosti podržati nastavak modernizacije rafinerija u Sisku i Rijeci unatoč krizi te nastaviti istraživanja i proizvodnju na području sjevernog Jadrana. Ina sada ima ključnu ulogu u procesu integracije Hrvatske u regionalni energetski sustav, pružajući dugoročnu sigurnost opskrbe i snažan rast hrvatske ekonomije.
Konačno, važno je istaknuti i da smo se odrekli temeljnih prava kontrolnog vlasnika: ne možemo slobodno prodavati niti založiti svoje dionice, ne možemo prodati stratešku imovinu bez pristanka Vlade, ne možemo odlučivati o zajedničkim pothvatima i ne možemo donositi još neke druge glavne strateške odluke. I u pitanjima koja su već bila dogovorena između MOL-a i Vlade, kao primjerice pitanje plinskog poslovanja, MOL je bio spreman prihvatiti izmjene glavnog ugovora o poslovanju prirodnim plinom na zahtjev Vlade.
U ovom su slučaju dvije strane provele uspješnu suradnju kako bi pronašle rješenje koje neće naštetiti Ini te koje će istodobno biti prihvatljivo i za Vladu.
Dakle, ukratko: opravdavaju li ulaganja vrijedna više od 20 milijardi kuna, zajmovi vrijedni više od dvije milijarde kuna i odricanje nekih temeljnih prava potpunu operativnu kontrolu?
Da, mi vjerujemo da opravdavaju. Bi li u takvom kontekstu uobičajeni instrument osiguranja naplate vrijedan nekoliko milijuna eura mogao biti “odlučujući dogovor” kako bi se dobila ta prava? Vjerujemo da nema logike koja bi na takvo pitanje mogla dati bilo koji drukčiji odgovor osim “ne”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....