Sad je vrijeme da hrvatske žene izađu na ulice i kažu: ‘Mi odlučujemo o našim tijelima i životima!‘

Često nam kažu da smo lude, histerične, preglasne. Nikad neću zaboraviti kad je tadašnja zastupnica Ninčević-Lesandrić u Saboru svjedočila o kiretaži na živo, bez anestezije, pa je predsjednik tog istog Hrvatskog sabora rekao da je njemu ta situacija vrlo neugodna. Razumijem ga: muška je privilegija muškarcima na položaju moći toliko nejasna, prirodna, da je posve spontano tražio da žena prestane govoriti o svojoj traumi jer njega to smeta. Razumijem ga, ali vremena se mijenjaju, i živimo u vremenu kad su žene u sukobu s ostatkom svijeta.

Teško je to objasniti muževima koje volimo, sinovima koje smo rodile, očevima koji su nam bili najbolji, braći koji su zaštitnici - ali i oni mogu i moraju biti bolji. I sada jedna žena - nevjerojatno hrabra i staložena u situaciji koja kida dušu i srce - opet - odbija šutjeti - i korak po korak, strpljivo, uz pomoć Vanje Jurić, profesionalne i važne odvjetnice Hrvatske danas, smireno i bez histerije, pokazuje prljavi veš mizoginije i zdravstvenog sustava koji bi samo htio biti skrb, koji je zaštita samo kad su nježni pojedinci u pitanju, samo na marginama.

Za poštivanje njenog prava morala je izbljuvati svoju intimu medijima, proći kroz traumu koja će je zauvijek pratiti javno, tražiti pomoć nas koji imamo nekakav mikrofon te otrpjeti aluzije i direktne objede da je ubojica. Sadržaji koji su se pomiješali u javnom prostoru otkad je Mirela Čavajda istupila su: pravo na legalni pobačaj, pravo na priziv savjesti, pravo na legalan prekid trudnoće u slučaju teške bolesti koje izazivaju malformacije ploda, i to su sadržaji koji se koriste za političku paljbu već desetljećima. Sve se to prelomilo preko Čavajdinih leđa i trudničkog trbuha.

No, slijedilo je nešto još gore: morala je izdržati bijele heteroseksualne muškarce na položaju moći kao što su Ćorušić, ravnatelj Kliničko-bolničkog centra Rebro, Orešković, dekan Medicinskog fakulteta, i Vili Beroš, ministar zdravstva, da se poigraju postocima i zavaraju javnost (i sebe?) idejom da je "plod koje bi feticidom trebali ubiti, a to nije njihov posao", zapravo dijete koje ima prilično "nemali broj" šansi za "potpuno izlječenje" (20-30 posto), endorsajući tako javno ideju koja je već krenula kolati po javnom prostoru, da Čavajda ne želi liječiti vlastito dijete, a "svaki liječnik koji je položio zakletvu bi trebao tako razmišljati".

Najstrašnije za Mirelu je baš sve što se dogodilo od hororične dijagnoze sredinom travnja, a najstrašnije što svaka žena u Hrvatskoj nakon takvih istupa stručnjaka, ravnatelja, bardova, može ponijeti sa sobom je poruka da njezino zdravlje nije u njezinim rukama, da je svaka trudnička dijagnoza, pa i ona temeljena na magnetnog rezonanci, podložna friziranju i slobodnim ideološkim interpretacijama poglavica koji sjede na čelu za naše zdravlje presudnih institucija. Ne postoji ništa što nas je, ministre, predsjedniče Vlade, toliko uplašilo, kao ideja da naše dijagnoze nisu validne, da smo samo jednu ideologiju daleko od uskraćivanja zdravstvene zaštite. Hrvatske žene se nakon ovog slučaja boje.

Sada je vrijeme da izađemo na ulice, opet, i kažemo: ovaj sukob može stati samo ako nas vi priznate i maknete se s našeg teritorija. Mi smo neovisne. Mi odlučujemo o našim tijelima i životima. Mi imamo pravo da nas štiti zakon. Zakon vrijedi i za žene. Ovaj sukob mi ne želimo, ali nema tu mjestu kompromisu: dok se ne maknete s našeg teritorija, a to su naše tijelo, naša prava, naši novci, naše karijere, naša djeca, naši životi, mi ćemo biti na ulicama. #dosta