INTERVJU - MARIN MRČELA

'S procesima za ratne zločine se nije usporilo, ove ih je godine više nego lani'

Tužitelj Serge Brammertz nedavno je upozorio da je kažnjavanje zločina u regresiji, no Mrčela se ne slaže i taj istup smatra neobičnim
Marin Mrčela
 Goran Mehkek / CROPIX

Nakon prosvjeda protiv neučinkovitosti državnih institucija u istragama i suđenjima za ratne zločine i upozorenja tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove Sergea Brammertza da je kažnjavanje ratnih zločina u regresiji, razgovarali smo sa zamjenikom predsjednika Vrhovnog suda Marinom Mrčelom, uglednim kaznenopravnim stručnjakom, sucem s tridesetogodišnjim iskustvom u području kaznenog prava posvećenom problemima korupcije i organiziranog kriminaliteta te predsjednikom GRECO-a, antikorupcijskog tijela Vijeća Europe.

Od 490 ratnih zločina evidentiranih u bazi podataka Državnog odvjetništva, počinitelji njih 168 još su nepoznati. Tijekom 2017. godine nepravomoćno je okončano deset kaznenih postupaka, a pravomoćno 12. Što je najveća zapreka procesuiranju ratnih zločina?

- O zaprekama u procesuiranju morate pitati tužitelje. Procesuiranje je njihov posao. Sud sudi nakon što je provedena istraga te podnesena i potvrđena optužnica. Istraga i sastavljanje optužnice je tužilački posao.

Biste li se složili s tvrdnjom tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove Sergea Brammertza da je kažnjavanje ratnih zločina u regresiji, a politička i društvena atmosfera sve nepovoljnija?

- Ne znam na čemu se temelji tvrdnja o ‘regresiji kažnjavanja’, ako to jest tvrdnja. Više izgleda kao dojam, ali svejedno ne znam na čemu se temelji i što, zapravo, znači ‘kažnjavanje u regresiji’. Zanimljivo je i da se tužitelj upušta u ocjenu ‘političke i društvene atmosfere’. No, bez obzira na posebnosti tih izjava, hrvatski sudovi rade svoj posao i u predmetima ratnih zločina, a prema zakonu i neovisno o bilo kakvoj klimi. Ti postupci jesu dugotrajni, ali to nema veze s atmosferom, nego s pravilima postupka i složenosti predmeta ratnih zločina.

Kako ste doživjeli Brammertzovu ocjenu da u regiji ‘dominira negiranje ratnih zločina u svim zemljama, pri čemu ni Hrvatska nije iznimka. Kako možete očekivati da tužitelji odgovorno rade svoj posao ako političari slave zločince?’

- Nisam je doživio. Ponavljam, riječ je o neobičnoj aktivnosti tužitelja koji ne živi niti radi u Hrvatskoj, a koji se upušta u političko-sociološke ocjene na temelju nejasnih mjerila. To nema veze s pravom. Što se tiče postupanja DORH-a, to je njihovo područje i oni imaju pravne i stvarne mehanizme postupati kako i kada to smatraju potrebnim.

Brammertz je i prije upozoravao da u kaznenim predmetima za ratne zločine postoji politički utjecaj na sudske postupke, što rezultira time da se procesuira mali broj ratnih zločina protiv pripadnika hrvatskih snaga, kao i pripadnika snaga bosanskohercegovačkih Hrvata. Kako se taj pritisak očituje u vašem radu, među vašim kolegama?

- Sudovi s ‘procesuiranjem malog broja ratnih zločina’ nemaju ništa. Procesuira, dakle istražuje i optužuje tužitelj, a ne sud. To smo već rekli. O nekakvom ‘političkom utjecaju na sudske postupke’ nemam saznanja. Službeno ili neslužbeno, nitko Vrhovnom sudu nije došao s nekim konkretnim primjerom bilo kakvog neprimjerenog utjecaja na postupke koji su pred sudom.

Iako ratni zločini ne zastarijevaju, protok vremena za dokazivanje krivnje velika je otežavajuća okolnost, a kako i podaci svjedoče da se s procesima usporilo, znači li to na neki način tiho odustajanje? Što je realno očekivati?

- Koji to podaci ‘svjedoče da se s procesima usporilo’? Na sudovima je ove godine više postupaka za ratne zločine nego prošle godine: 111 prema 97. Ne mogu govoriti o istragama jer je to tužiteljski dio. No, protek vremena sigurno ima ozbiljan utjecaj na utvrđivanje pravno odlučnih činjenica. U velikom dijelu dokazivanje u postupcima za ratne zločine ovisi o svjedocima. Nije nikakva mudrost zaključiti da je dokazivanje ratnih zločina, a i bilo kojih drugih kaznenih djela teže što vrijeme više odmiče.

Na Odboru za pravosuđe izjavili ste da se neka rješenja na tu temu doimaju kao kupanje bez močenja. Možete li to malo pojasniti?

- Mislio sam na naš cjelokupni Zakon o kaznenom postupku. Uveli su se neki dijelovi angloameričkog postupka koji nisu prilagođeni. Zastarjeli dijelovi kontinentalnog postupka nisu napušteni. Bilo je deset izmjena tog zakona, od kojih je jedna posljedica odluke Ustavnog suda o neustavnosti 43 zakonske odredbe. Zakon u nekim dijelovima zvuči kao raštimani orkestar, pa ne zna treba li svirati rock ili klasičnu melodiju. Treba nam novi ZKP, ali koji neće biti donesen u ho-ruk postupku, nego nakon pomne raščlambe u kojoj će se uvažavati i prihvaćati mišljenje praktičara, poglavito Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Documenta u svojem Izvještaju o suđenjima za ratne zločine navodi niz poteškoća; dugotrajnost postupka, rijetko zakazivanje rasprava, osobito pred županijskim sudovima u Osijeku i Rijeci, nedostupnost okrivljenika pred županijskim sudovima u Rijeci i Zagrebu...

- Postupci ratnih zločina pred sudovima doista traju dugo, u prosjeku, rekao bih, predugo. Ritam određivanja rasprava najčešće ovisi o dostupnosti dokaza i opterećenosti sudaca. Ima i subjektivnih slabosti i zato treba raditi na usavršavanju sudaca, osobito u dijelu koji se odnosi na planiranje i ritam određivanja rasprava i izvođenja dokaza.

Documenta također upozorava na nekoliko slučajeva u 2017. godini kada su prvostupanjski sudovi odmjerili znatno više kazne pripadnicima srpskih postrojbi negoli pripadnicima hrvatskih postrojbi. Također, prvostupanjski sudovi su gotovo svim osuđenim pripadnicima hrvatskih postrojbi odmjerili kazne ispod zakonskog minimumazbog nekažnjavanja ili sudioništvo u Domovinskom ratu. Što o tome mislite?

- Mislim da je izvučena samo jedna okolnost i da je na temelju nje izveden pogrešan zaključak. Visina kazne ovisi o mnogim okolnostima, a pripadnost određenoj postrojbi sigurno nije okolnost koja je odlučujuća. Utvrđeni ratni zločin je uvijek ratni zločin, bez obzira na to kojoj je postrojbi počinitelj pripadao. Ranija neosuđivanost gotovo je uvijek olakotna okolnost jednako kao što je osuđivanost gotovo uvijek otegotna okolnost, bez obzira na to tko je počinitelj. O sudjelovanju u Domovinskom ratu već je bilo dosta govora.

Mislim da ta okolnost sama po sebi ne treba uvijek biti olakotna. Treba vidjeti koje su okolnosti djela, osobito je li riječ o činjenju ili nečinjenju, odnosno o zapovjednoj odgovornosti i o kojem obliku zapovjedne odgovornosti. Nije isto ako je netko zapovjedio postupanje koje je ratni zločin ili ako ga nije zapovjedio, ali ga nije sankcionirao ili spriječio. Dakle, čitav niz okolnosti važan je za određivanje visine kazne. Izvući samo jednu okolnost i na temelju nje zaključiti o blagim ili strogim kaznama, pogrešno je, a nekad čak i zlonamjerno.

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava prozvao je izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast za nečinjenje u procesuiranju ratnih zločina.

- Po prirodi stvari ne mogu odgovoriti na dio pitanja koji se odnosi na izvršnu i zakonodavnu vlast. Na paušalne pravne ocjene nepravnika također je teško odgovarati. Treba vidjeti konkretne primjedbe u konkretnom predmetu. Načelno, mogu reći ovo. Svako ‘držanje predmeta u ladici’, dakle neosnovano nepostupanje u sudskom postupku, neprihvatljivo je. Suci u postupku ponekad se moraju mijenjati - ako odu iz sudstva, odu u mirovinu, razbole se ili odu na viši sud. Paušalnu ocjenu da se suci mijenjaju radi otezanja postupka ne prihvaćam. Ako ocjena u nekom konkretnom predmetu pokaže takvo postupanje, onda je riječ o postupanju koje podliježe najmanje stegovnoj odgovornosti.

Politika i političko ozračje s pravom ne smiju imati veze

Kako doživljavate prosvjede Vukovaraca, ispovijedi žrtava koje tvrde da na ulici susreću svoje mučitelje iz rata? Kako je to moguće?

- Patnje žrtava ratnih stradanja su ogromne, većini onih koji nisu sudjelovali u ratu, te su patnje nepojmljive. Jedan dio odgovora leži u tome da je za dosta protupravnih ponašanja tijekom rata provedena amnestija. To je jedna mogućnost; dakle da žrtva sretne nekoga tko je amnestiran jer njegovo ponašanje nije bilo ratni zločin, ali ga žrtva tako doživljava. Druga je mogućnost da ratni zločin nije procesuiran, a treća je da sudski postupak još nije gotov.

Bez suradnje sa srbijanskim tužiteljstvom, bez mogućnosti razmjenjivanja dokaza i iskaza, neće biti suđenja odgovornima. Kako se pomaknuti?

- U odnosu na postupke pred sudom, pravni alati postoje. Svjedoci ne trebaju putovati, postoji ispitivanje videovezom. Sve ovo ostalo odnosi se na međunarodnu suradnju tužitelja. Politika s pravom i postupanjem u konkretnom predmetu ne treba imati nikakvu vezu.

Bi li pravosuđe ‘profitiralo’ da Hrvatska ‘pritisne’ Srbiju, uvjetuje joj ulazak u EU procesuiranjem zločina, boljom suradnjom?

- Pritisak o kojem govorite je sfera političke ocjene. Pravno, postoje alati za međunarodnu kaznenopravnu suradnju. Mogli bi se uvesti i novi alati, ali to ovisi o dvostranim ili višestranim ugovorima, a oni, pak, ovise o političkoj volji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 04:41