JURICA PAVIČIĆ

Razgovor Beroš-Zadravec je audiogram vladanja u Hrvatskoj, u njemu je izrečena ključna rečenica

Razgovor Beroša i Zadravec u rudimentarnom, sirovom obliku demonstrira kako smo postali zemlja u kojoj ‘stranka bira put‘
Dijana Zadravec
 Goran Mehkek/Cropix
Objavljeno: 29. kolovoz 2020. 21:16

Kad su početkom srpnja Andrej Plenković, HDZ i koalicija manjih stranaka oko njih uvjerljivo pobijedili na parlamentarnim izborima, jedan od političara koje su novinari upitali za komentar bio je i mladi, hvaljeni bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak. U tom trenutku, Hrebak je bio svojevrsni miljenik liberalnih medija. Bjelovar je vodio navodno dobro, za njim se nisu vukle afere, a osobito je zapažena bila njegova odluka da javnosti na internetu da uvid u izvršenje gradskog budžeta.

Taj i takav Hrebak nekoliko je tjedana prije parlamentarnih izbora postao predsjednik HSLS-a, ostatka nekad važne i moćne stranke iz rane hrvatske demokracije. Hrebak i HSLS odlučili su s Plenkovićem ući u koalicijski savez, a kao uvjet su postavili - kako su sami sročili - “transparentnost”. Dan nakon uvjerljive pobjede, tu je istu čarobnu riječ Hrebak i ponovio, ovaj put kao lider stranke pobjedničke koalicije. “Želimo isporučiti transparentnost cijeloj Hrvatskoj”, rekao je Hrebak pred kamerama HRT-a.

Transparentnost, naravno, može značiti štošta. Može značiti transparentnost izglasanih proračuna, što postoji i sada. Transparentnost izvršenih proračuna. Ali, može značiti i transparentnost procedura odlučivanja. Tko o čemu odlučuje, tko koga bira. Ako odlučuje, prema kojim se kriterijima ravna, ako imenuje, po kojim se kriterijima vodi i jesu li ti kriteriji mjerljivi. Transparentnost znači i transparentnost razina odlučivanja: o čemu odlučuje struka, a o čemu politika, u što se politika smije miješati, a iz čega mora biti isključena i izmaknuta kao gumenim zidom.

Transparentnost nije samo transparentnost love i šuške. Transparentnost je i transparentnost procedure. A procedura - kako znamo i kako nas je EU bolno naučila - može biti spora, mukotrpna i dosadna. Zato netransparentnost, kako nas je Bandić naučio, može biti brza, jednostavna i lagodna. Netransparentnost pomaže da se stvari riješe uz kavu, uz večeru u “Baltazaru” ili - kako se ono kaže? - “jednim telefonskim pozivom”.

E, a upravo o jednom telefonskom pozivu ovdje i jest riječ.

Taj telefonski poziv - čiji sadržaj danas poznaje čitava Hrvatska - dogodio se negdje početkom lipnja u Zagrebu. Osoba koja je birala telefonski broj bila je liječnica Dijana Zadravec, zamjenica ravnatelja zagrebačke Vinogradske bolnice, niže rangirana članica i svojedobno kandidatkinja HDZ-a. Osoba kojoj je Zadravec uputila poziv je - naravno - Vili Beroš, ministar zdravstva i član HDZ-a. Nakon što je liječnica nazvala svog resornog ministra, uslijedio je petominutni razgovor čiji sadržaj danas - na žalost ili na sreću - znamo svi. Pri tom postoji mnogo toga što ne znamo.

Ne znamo je li ministar zdravstva osobno snimio razgovor, ili ga je samo pustio na spikerfon da muškom društvu u sobi demonstrira kroz što sirota prolazi s tom ludačom. Ne znamo je li razgovor ipak snimio netko drugi od tog neznanog zbora prisutnog u sobi. Osim što ne znamo tko je točno snimio zapis, ne znamo ni tko ga je pustio tajanstvenom blogeru pod “nickom” Spectator.

Jednako tako ne znamo ni to zašto je to učinio sada, a ne odmah u lipnju, ili netom pred izbore, ili - recimo - dogodine? Puno je toga, ukratko, što o toj priči ne znamo - ali jedno znamo. Znamo sadržaj petominutnog razgovora dvoje liječnika HDZ-ovaca. Razgovora koji baca upečatljivo svjetlo na famoznu Hrebakovu “transparentnost”.
Kad bi se taj petominutni razgovor politički secirao, stvar se svodi na ovo.

Liječnica jedne zagrebačke bolnice - ali i HDZ-ovka - uzima sebi slobodu da u jeku najveće zdravstvene krize 21. stoljeća zove ministra na direktnu liniju. Zove ga i dodijava mu zato što nije zadovoljna propozicijama natječaja na koji se sama misli javiti.

Njoj samoj ni napamet ne pada da ako se kani kandidirati na neku funkciju nije najumjesnije da telefonski lobira kod ljudi koji na to imaju utjecaja. I jedan i drugi sugovornik ponašaju se kao da je posve samorazumljivo da se pobjednik natječaja dogovara unaprijed. Liječnica iz Vinogradske upozorava ministra na korupciju, na što on ni ne trepne, čak ni ne postavi potpitanja. Potom mu izokola, ali s nakanom očite prijetnje, spominje neke dubioze u imovinskoj kartici.

Onako mu, gotovo usput, kaže da mu ne bi bilo dobro da ima aferu pred izbore, tako da bi i gluplji čovjek od neurokirurga iz Jelse zbrojio dva i dva. Liječnica se sve vrijeme tonom pomno dozirane prisnosti poziva na “Andreja”. Beroš joj uvijeno i oprezno pokušava nacrtati da je “Andrej” u međuvremenu donio odluku koja joj se neće svidjeti. Razgovarajući kao da ne postoje institucije natječaja i upravnog vijeća, Zadravec svrdla i nastoji od Beroša doznati je li stranka doista odlučila podržati njoj nemilog protukandidata.

Beroš - koji zna da razgovor ne slušaju samo njih dvoje - sve vrijeme vraća verbalne “returne” pitijskim jezikom optuženika na ispitivanju. A onda - pošto vidi da sugovornica ne razumije ono što joj pokušava neizravno nacrtati - izgovara poetsku rečenicu u kojoj je kristalizirana sva metodologija upravljanja u Republici Hrvatskoj. HDZ-ov ministar ljutoj i razočaranoj članici vlastite stranke kaže ključnu rečenicu. Naime: “stranka je izabrala svoj put”.

Možda bi sad trebalo nazvati sirota Darija Hrebaka.

Možda bi sad trebao nešto reći o tome kako će Hrvatskoj isporučiti transparentnost. Možda bi sad za HRT trebao komentirati transparentnost svojih koalicijskih partnera.

Jer, razgovor Zadravec-Beroš nije ništa drugo nego audiogram vladanja u Hrvatskoj. Te “vinogradske vrpce” su “basement tapes”: sirovi, nepatvoreni primjer kako funkcionira procedura i kako funkcionira transparentnost u ovoj zemlji. Također, taj razgovor je čisti case study kako se u Hrvatskoj stvari rješavaju (ili - ovaj put - ne rješavaju), “jednim telefonskim pozivom”. Jedna od kandidatkinja ćakula s ministrom o natječaju na koji se misli javiti.

Ministar s njom divani o kadrovskim odlukama kao da upravno vijeće ne postoji. Obje se strane pozivaju na “Andreja”, to jest predsjednika zajedničke im stranke. Jedan od sugovornika prijeti drugom aferom i medijskim sramoćenjem. Drugi potpuno ignorira optužbe za korupciju, a onda oboje lijepo zaključe kako ravnatelja jedne od najvećih nacionalnih bolnica (“put”) ne bira ni struka, ni upravno vijeće, ni natječajna procedura, nego - “stranka”. Ili - “Andrej”?

Ovaj audiogram u rudimentarnom, sirovom obliku demonstrira kako smo postali zemlja u kojoj “stranka bira put”. Kako smo finalizirali proces u kojem rukometašice vode kinoteke, arheolozi staračke domove, pisci diletantskih špijunskih romana državne agencije, a stranačka je iskaznica ulaznica za takoreći svaku strukovnu funkciju, bila ona u sportu, kazalištu, sveučilištu, turizmu, ili - kao ovaj put - u zdravstvu.

Ali, audiogram ovog prijetećeg, neugodnog i mobingaškog razgovora otkriva još nešto. On jasno demonstrira kako točno izgleda politički pluralizam u Hrvatskoj u trenutku kad su tradicionalne velike stranke (među njima HSLS) smežurane i uništene. Zaboravite na ideološke sukobe. Zaboravite na političke sukobe. Zaboravite čak i na stranačko rivalstvo. Jedino stvarno rivalstvo koje u ovom trenutku bjesni u Hrvatskoj jest rivalstvo unutar HDZ-a. To su interesni ratovi stranačkih frakcija i međupovezanih osoba koji se sasvim lišeni ideologije međusobno mlate za svaki natječaj u unutarhadezeovskom catch-as-catch-canu.

Petominutne “vinogradske vrpce” živi su primjer kako u Hrvatskoj danas funkcionira “kremaljska” politika. A kao i svaki Kremlj, i ovaj HDZ-ovski ima autoritarnu figuru vođe. Sada, nakon unutarstranačke i parlamentarne pobjede, taj je neupitni vođa “Andrej”, na kojeg se obje strane u ovom verbalnom telefonskom šamaranju pozivaju s jednakim samopouzdanjem.

Liječnica i njen ministar ni oko čega se ne slažu, oči bi jedno drugom izvadili, ali samo je jedno objema nesporno: a to je “Andrej”, njegov papinski pravorijek i neopozivi, finalni autoritet. O “Andreju” dvoje HDZ-ovaca govore kao da govore o predsjedniku prezidija vrhovnog Sovjeta.

Već sutra, ili za mjesec dana, bit će pokrenut natječaj za novog šefa Vinogradske. Ili - novog direktora neke druge bolnice. Ili, recimo - kazališta, muzeja, turističke zajednice, staračkog doma. Već sutra, ili za mjesec dana, država ili lokalne samouprave pokrenut će neku proceduru, oformit će se nekakva povjerenstva, imenovat upravna vijeća, sročit će se tekstovi natječaja. Očekivat će se od pametnih i sposobnih ljudi da skupljaju papire, vade potvrde o nekažnjavanju i nove domovnice, da pišu programe i dolaze pred povjerenstvo na kandidacijske intervjue.

A dok se taj igrokaz bude odvijao, svima će sve vrijeme u glavi zujati rečenica koja porazno potkopava cijeli taj trud. U glavi svake pametne i kvalificirane osobe odzvanjat će rečenica koja bi ikog sa zrnom razbora trebala demotivirati da se natječe za i jednu funkciju. Jer - tko god bio, znat će, kao i sad već zna. Da je, naime, “stranka” ona koja, ne samo u Vinogradskoj, “odabire put.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:02