Nesreća možda nikada ne dolazi sama, no iz perspektive hrvatske naftne kompanije Ine valja se zapitati mora li doći u tako velikom društvu. Kompanija je ove godine prvo bila suočena s velikim kibernetičkim napadom, potom je tržišni rat Saudijske Arabije i Rusije izazvao urušavanje cijene nafte, da bi potom pandemija koronavirusa urušila potražnju za derivatima.
Rezultat je poslovni gubitak od milijardu kuna u prvih devet mjeseci ove godine, no ako je netko smatrao da problemi tu prestaju, očito se prevario. Pa je prije nekoliko tjedana jedan od Ininih ključnih regionalnih konkurenata - srpski NIS - u pogon stavio novo postrojenje za obradu teških ostataka u svojoj rafineriji u Pančevu.
Radi se o sličnom postrojenju kakvo Ina već godinama planira izgraditi u svojoj riječkoj rafineriji, a uz pomoć kojeg će rafinerija u Pančevu praktički potpuno eliminirati proizvodnju neisplativog lož-ulja - derivata koji se prodaje po cijeni nižoj od sirove nafte.
Pojednostavljeno rečeno, srpska kompanija (u vlasništvu ruskog Gazpromnjefta) sada će proizvoditi više vrijednih derivata nego ranije i to po nižoj proizvodnoj cijeni.
Utoliko, dovršetak projekta u Pančevu - iako je prošao kao relativno nezapažena vijest u hrvatskoj javnosti - događaj je koji će znatno utjecati na regionalno tržište nafte (još uvijek najvažnijeg energenta), ali i poslovne prespektive Ine (još uvijek najveće hrvatske kompanije).
Prvi efekt proizlazi iz osnovnog odnosa ponude i potražnje. Naime, potrošnja naftnih derivata u regiji zemalja bivše Jugoslavije već godinama stagnira ili pada, a s obzirom na ekološku agendu Europske unije, realno je očekivati da će se taj trend nastaviti. Utoliko, svaka dodatna litra derivata koja se proizvede i proda iz Pančeva, izbit će litru nekog od postojećih opskrbljivača.
Kako je i Srbija veliki uvoznik derivata, logično je očekivati da će osjetan dio nove proizviodnje iz Pančeva ići na domaće - srpsko tržište, no svakako treba očekivati da će dio ići i na tržišta okolnih zemalja, posebno u radijusu od 300 kilometara od rafinerija, ali i dalje od toga ako postoje adekvatni logistički uvjeti.
Kako NIS, odnosno Gazpromnjeft ima relativno razvijenu maloprodajnu mrežu u BiH - gdje je svojedobno preuzeo OMV-ov lanac benzinskih postaja, može se očekivati da će pojačati aktivnosti tamo, ali nije isključeno da krene i u jači poslovni iskorak kroz veleprodaju u istočnoj Hrvatskoj. I jedno i drugo poslovni je izazov Ini.
Bosna i Hercegovina je kompanijino tradicionalno tržište i jedno od rijetkih preostalih u regiji gdje je Ina u sastavu MOL-a dobila mogućnost poslovnog širenja. To tržište Ina je tradicionalno opskrbljivala iz sisačke rafinerije, no nakon odluke da se tamo prekine proizvodnja i rafinerijska djelatnost koncentrira u Rijeci, najpovoljniji način za opskrbu ostao je kombinacijom morskog i cestovnog prijevoza preko Ploča, gdje pak konkuriraju i drugi uvoznici.
Kompaniji tu sad slijedi ozbiljna tržišna borba. Mogućnost NIS-ova napada na Slavoniju, pak, dvojak je utoliko što će istiskivanje izvoznika sa srpskog tržištu utjecati i na tržišni plasman derivata proizvedenih u MOL-ovoj rafineriji u Százhalombatti.
S manjim tržišnim potencijalom u Srbiji, tražit će se novo tržište za te količine, a istočna Hrvatska i sjeverni dio BiH tu su iznimno povoljni jer ih MOL može troškovno efikasno opskrbljivati preko svog terminala u Pečuhu.
Tržišni položaj jedine Inine rafinerije tako se pogoršava, a brzog rješenja nema. Naime, da bi postala potpuno konkurentna, riječka rafinerija mora dovršiti proces modernizacije te izgraditi postrojenje slično onome u Pančevu.
Radi se o projektu vrijednom 4 milijarde kuna, a u kompaniji ustraju kako će on - usprkos trenutnim gubicima - biti dovršen i početi s radom tijekom 2023. Ipak, ako se te najave i obistine, riječkoj rafineriji predstoje barem dvije i pol godine narušene konkurentnosti, zbog prerade nafte sa značajnim udjelom lož-ulja.
Logično je očekivati da konkurencija taj period neće prespavati već agresivno koristiti svoju prednost da zauzme što veći tržišni udjel. A tu je onda i pitanje uvoza s mediteranskog tržišta koje je sve više zasićeno uvozom derivata iz bliskoistočnih i dalekoistočnih rafinerija koje zbog svojih ogromnih kapaciteta, niže cijene rada i nižih ekoloških standarda imaju i znatno nižu jediničnu cijenu prerade.
Razvoj projekta vrijednog 4 milijarde kuna u takvim tržišnim okolnostima neće biti jednostavan, poslovni rezultati će patiti, a sve odluke donosit će se u bitno stresnijem okruženju nego što bi to bio slučaj prije desetak godina kad je projekt formalno započeo.
Nema ništa novo u zaključku da je vrijeme često najvrjedniji resurs u biznisu. Kada se uludo potroši, često se ne može nadoknaditi, a loše odluke donesene danas na naplatu često dolaze godinama, pa i desetljećima kasnije. Ali s kamatama...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....