Brat i sestra Vendel i Una posljednja tri mjeseca žive na različitim adresama. I oboje zbog toga pate. A pomoći si ne mogu. Centar za socijalnu skrb Koprivnica odlučio je da tako mora biti. Njih nisu ništa pitali. Otkad su ih razdovjili i 9-godišnju Unu, kojoj to nije pravo ime, odveli u novu udomiteljsku obitelj, njezin stariji brat vodi bitku da uopće može viđati sestru s kojom je, zbog životnih okolnosti koje su ih snašle, izrazito vezan.

Ona za njega, ako je to moguće, još i više. Vendel, zaposleni devetnaestogodišnjak, ima 80 kvadrata kuće na raspolaganju, nije kažnjavan ni bolestan, u kući gdje živi nema osoba društveno neprihvatljivog ponašanja, nema prijava za nasilje u obitelji, sklonosti alkoholu, drogama ili drugim ovisnostima, vjeruje da ima pravo na skrbničko udomiteljstvo. I Zakon tako kaže, da se braća ne smiju razdvajati osim ako je to krajnja nužda te da udomitelja prije svega treba tražiti unutar biološke obitelji, a i Konvencija o pravu djeteta. No, ne i CZSS Koprivnica. Štoviše, do prošle su subote Vendelu branili čak i da vidi sestru.

Za njih je dvoje to velika trauma. Nakon dva mjeseca, prvi su se put vidjeli 19. rujna. Dva sata pod nadzorom. Nije im jasno zašto, niti im iz Centra navode razloge. Kao ni to da Vendela nitko nije pitao želi li preuzeti skrb o sestri.

Sam pozvao Centar

Vendel i Una od rođenja su živjeli po međimurskim i podravskim romskim naseljima. U okolnostima u kakvima, kaže Vendel, ni jedno dijete ne bi trebalo živjeti. - I otac i majka su bili alkoholičari. Dok je otac bio živ, još se trudio obitelj držati na okupu.

Kad je umro, s 37 godina, sve se raspalo. Majka stalno pije, seli nas od jednog naselja do drugog, od hiže do hiže, spavamo na tuđim, zmazanim podovima. Una je s dvije godine u Herešinu spavala gola na podu i preko nje su doslovno prelazili štakori.

Jedan ju je ugrizao, završila je na hitnoj pa joj je ostao i ožiljak. Jedan dan je bila gladna, jako je, jako plakala. Mama je pila u drugoj sobi pa sam je zvao da je nahrani. Imao sam 12 godina. Pila je s obitelji cure koja se sviđala starijem bratu pa me prebio. Poludio sam i rekao si - neće više ovako ići. Sljedeći dan sam učiteljici Mirjani rekao što se događa i da se doma ne želim vraćati. Učiteljica je pozvala Centar - priča nam mladi momak tužnih očiju i sanjarskog izgleda.

Govori odmjereno, književnim jezikom, omakne mu se međimurski sleng tu i tamo.

Vendel i Una

Roditelji alkoholičari

Centar je nakon tog poziva Vendela smjestio u udomiteljsku obitelj u koprivničko predgrađe Dragoslavac. Majka je s ostalom djecom pobjegla doma, u romsko naselje u Međimurju, Piškorovec. Alkohol, droga i oružje tu su svakodnevica. Nekoliko mjeseci kasnije, 27. svibnja 2014., policija ih pronalazi noću i dovodi i ostalu djecu u Dragoslavac. - Bilo je sedam sati. Taman sam krenuo u školu kad su stigli. Nisam imao pojma da će doći. Una je bila, kao štruca, gola umotana u deku. Spavala je. Bio sam presretan - sjeća se Vendel.

U udomiteljskoj obitelji drugačiji život. Djeca imaju svoju odjeću, redovne obroke, dio su obitelji. - Nikad nisam osjetio da udomiteljica radi razliku između svoje djece i nas. Meni je njezin sin Samuel kao stariji brat. Njegovi prijatelji odmah su postali i moji. Da se vratim unazad, nikad ovu obitelj ne bih mijenjao. Prvi smo put živjeli normalno - priča nam Vendel. Samuel se ubacuje. - Oni su s nama puno naučili, ali i mi s njima, recimo romski jezik - priča. Una po dolasku nije znala ni riječ hrvatskog pa je, kaže, hodala uokolo i puno brbljala. Nije ih razumjela, pa su oni počeli razumijevati nju. Na romskom.

Obiteljski život

Obiteljski je život brata i sestre ovo ljeto, 20. srpnja, naprasno prekinut. Nakon više od šest zajedničkih godina, udomiteljica se seli iz Hrvatske. Vendel je taman završio srednju školu za pomoćnog kuhara/slastičara. Položio je i vozački ispit. Jedini je iz cijele svoje, uže i šire biološke obitelji završio školu. Kad se udomiteljica odlučila odseliti, Uni i Vendelu nije bilo drago, ali nije im se, kaže Vendel, srušio svijet. Imali su sve uvjete za dobar život - jedno drugo, ljude koji ih svesrdno podupiru, mjesto stanovanja. Vendel je završio školu i počeo raditi. Osjećali su se sigurno. No, ne zadugo. Uskoro su odveli Unu.

Vendel je, iako punoljetan, ostao živjeti s obitelji P. U najam su mu dali prizemlje kuće. Ugovorom koristi kuhinju, tri spavaće sobe, hodnik, sanitarni dio, vešeraj, terasu. Ukupno 80 kvadrata, bez naknade. Mislio je da će tu živjeti sa sestrom, odgajati je uz pomoć ostalih članova obitelji P., s kojima je odrasla. Otkad su curicu gotovo preko noći odveli iz obitelji, njih dvojica poduzimaju sve kako bi brat i sestra nastavili živjeti kao obitelj. Kad su vidjeli da im to, iz nepoznatog razlog, zapinje, i sami su se pokušali prijaviti kao udomitelji da bi brat i sestra ostali zajedno.

No, pandemija je zaustavila za to potrebne edukacije. - Suprug i ja jako volimo Unu i želimo poduprijeti Vendela i nju da ostvare pravo da budu obitelj. Vendel je hrabar brat i on je Uni centar svijeta - napisala nam je udomiteljica J. P. . Bila je čak spremna, liše li majku roditeljskih prava, sa suprugom posvojiti djevojčicu kako bi brat i sestra ostali zajedno.

Vendel Oršuš

Željko Hajdinjak/Cropix

Ostala sama na svijetu

Osim što su je po hitnom postupku preselili u novu udomiteljsku obitelj, koprivnički Centar Uni je onemogućio bilo kakav vid komunikacije s cijelom obitelji P. Oduzeli su joj mobitel i tablet. Djevojčica je preko noći ostala sama na svijetu. Puna je dva mjeseca Vendel pokušavao dobiti obrazloženje.

Uzalud. Poslao je Centru zahtjev za ostvarivanje osobnih odnosa, kad mu nije odgovoreno poslao je i požurnicu. - Zabrana je isključivo verbalna. Centar izbjegava pisanu komunikaciju. Prijetili su mu policijom pokuša li posjetiti sestru - priča nam Samuel. Nakon dva mjeseca muke jer ne može vidjeti sestru, dolazi odluka o viđanju dva sata subotom, uz nadzor. Centar se o dozvoli posjeta konzultirao s njihovom majkom, kojoj su zbog nebrige oduzeti prije šest i pol godina. Nikad nije lišena roditeljskih prava. Ona ne želi da Vendel viđa sestru.

- Pitali su je želi li Unu natrag. Meni je to nepojmljivo. Nakon svega što smo s njom prošli. Kakav je to interes djeteta? Pa ta nas je žena zanemarivala, puštala da spavamo goli na podu, da nas grizu štakori! Natrag ju je htjela, uvjeren sam, samo zbog novca koji od države dobiva za svako dijete - tužan je Vendel. U međuvremenu je angažirao i odvjetnicu. Uz njezinu će pomoć, nada se, uspjeti izboriti srodničko udomiteljstvo i postati skrbnik sestrici. Iako, ni njoj ni ostalim pravosudnim stručnjacima koje smo o tome pitali, nerazumljivo je što se tu ima ishoditi "kad je zakon jasan".

U ovakvim je slučajevima, kažu nam iz drugih centara koje smo pitali o uobičajenoj praksi, običaj da Centar sam, temeljem stručne procjene, inicira srodničko udomiteljstvo. - Nije Vendelova obaveza ukazati Centru na odredbu čl. 4 Zakona o udomiteljstvu, koji kaže da "pri utvrđivanju potrebe i okolnosti za utvrđivanje prava na uslugu smještaja korisnika u udomiteljsku obitelj, centar za socijalnu skrb korisnika vodi računa o nerazdvajanju braće i sestara, o potrebama korisnika, odnosno ciljevima individualnog plana. Udomitelja se odabire ponajprije iz kruga srodnika ili drugih osoba bliskih korisniku, u njegovu mjestu prebivališta, uvijek kad je to moguće i kad je to u njegovu najboljem interesu" - kažu pravni stručnjaci.

Razdvojiti Unu od brata i jedine obitelji koju poznaje, suprotno je i Konvencijama o pravu djeteta. Una je, osim iz obitelji, izdvojena iz škole, od prijatelja, navika i interesa, kažu. Iz razreda s dvadesetak učenika premještena je u školu s četiri učenika, od kojih svaki pohađa drugi razred. Vendel Oršuš u petak je podnio i službeni zahtjev za srodničko udomiteljstvo. Status koji, u pravilu, Centar inicira sam kao najbolji za interes djeteta.