Put kući pretvorio se u noćnu moru. Armin nam je šapnuo da se čuvamo jer se ‘nešto sprema‘

Bio je prosinac i bilo je hladno. Na Pavlovici, brdu između Prozora i Gornjeg Vakufa, šibao je hladan vjetar, nosio snijeg u lice, grčio prste od hladnoće. Sonja i ja, mlada pera Slobodne Dalmacije, morale smo na WC. Po zaleđenoj nas livadi vodi mladi vojnik u vojničkoj odori s bijelim remenom. Zove se Armin i pripadnik je Armije BiH. U nekom trenutku stane, pita "Jel' tu u redu?" i okreće leđa da tu, u mraku, pod nebom bez zvijezda, obavimo po što smo došli. U stopu nas prati natrag, takva je zapovijed. Sami ne smijemo ni korak dalje od kamiona u konvoju, zaustavljenog na putu prema Lašvanskoj dolini. Zatvara za nama vrata kabine i ostaje tu, uz kamion, do jutra. S ramena mu visi automatsko oružje. Uz 99 kamiona, 99 vojnika.

S...