POLITIČKI PROTIVNICI KOJI SU POSTALI PRIJATELJI

PUSIĆ: Luka, vi ste pjesnička duša BEBIĆ: Jesam, Vesna, razumijem prosvjednike koji imaju svoje vizije

Jutarnji list vam donosi novu rubriku u kojoj će dvoje istaknutih i poznatih, ali ideološki suprotstavljenih ljudi s javne scene razgovarati o svojim međusobnim iskustvima, privatnom životu, ali i aktualnim društvenim pojavama

ZAGREB - Jutarnji list vam donosi novu rubriku u kojoj će dvoje istaknutih i poznatih, ali ideološki suprotstavljenih ljudi s javne scene razgovarati o svojim međusobnim iskustvima, privatnom životu, ali i aktualnim društvenim pojavama. Zanima nas njihov svakodnevni odnos, mimo medijski postavljenih i otkrivenih različitosti.

Lideri oporbe intervjuirat će vladajuće političare i suprotno. Sportski rivali sjest će zajedno za stol i barem privremeno zaboraviti nesuglasice. Vodeći poduzetnici otkrit će nam mogu li uopće zajedno komunicirati i surađivati tijekom međusobne tržišne utakmice...

Obitelj predsjednika Sabora Luke Bebića neskriveno se ponosi svojom tradicijom maslinarstva. Zamijetili smo to odmah kad smo ga posjetili u kabinetu prošlog tjedna.

Čim ga je nazvala kći Asja, kojoj je očinski gugutao, i euforično mu javila da je obitelj pozvana na manifestaciju Noćnjak u Vodice, Luka Bebić razvukao je osmijeh od uha do uha. Ne može on, kaže, od svojih korijena iz doline Neretve. Odmah je zamolio kćer da mu dostavi nekoliko boca koje je namjeravao ponijeti kao dar državnicima u Armeniju i Gruziju kamo se spremao u službeni posjet.

Uto u njegov kabinet ulazi Vesna Pusić, politička protivnica, ali ipak i prijateljica, što se vidjelo iz toga kako joj se obradovao i džentlmenski primio kaput.

U prisutnosti dame Luka Bebić je uvijek gospodin. Kažu to i njegove suradnice. A Vesna Pusić je prije posjeta predsjedniku Sabora skoknula na feniranje kako bi našem fotografu pozirala s novom frizurom. Odmah smo je pohvalili da se baš lijepo uredila.

VESNA PUSIĆ: U prošlom mandatu Sabora bili smo potpredsjednici, a budući da se nismo baš poznavali, na početku smo se gledali ispod oka. Kad sam upoznala Luku, shvatila sam da ima mnoge interese, a naročito me se dojmilo njegovo poznavanje povijesti i književnosti. Suvereno barata čak i satiričnom ruskom književnošću za koju sam dotad mislila da je poznaje samo uži krug ljudi. Odakle vam toliki interes za književnost?

LUKA BEBIĆ: Ja sam još od 15. godine opsjednut knjigama. Tada me posebno zanimala ruska književnost, primjerice Puškin. Seljačko podrijetlo upućivalo me na blizinu prirode jer sam često uspoređivao svoje doživljaje iz života na selu s Jesenjinovim doživljajem stepe ili Lorkinim Andaluzije.

VESNA PUSIĆ: Sjećam se kad ste mi recitirali ‘Pismo majci’...

LUKA BEBIĆ: Bili smo na putu i tijekom razgovora se nametnula tema o književnosti, a stihovi su počeli sami teći.

VESNA PUSIĆ: Luka je znatiželjna osoba. Sve to ne zanima ga samo površno, nego želi vidjeti cijelu sliku i okolnosti u kojima se nešto događa; kako u politici, tako i u umjetnosti. Takva znatiželja nije karakteristična za ljude seoskog podrijetla jer se oni većinom smatraju konzervativnima i ne vole previše eksperimentirati novim stvarima.

LUKA BEBIĆ: Otkrili smo nas dvoje i zajedničku ljubav prema maslinovu ulju.

VESNA PUSIĆ: Jesmo! (smijeh)

LUKA BEBIĆ: Mene vam sve zanima, osim isključivo tehničkih pojedinosti, recimo automobili. Gotovo svi su mi isti. Da nisam političar i agronom, sigurno bih izučavao književnost ili povijest. Fascinira me poezija. Duboko sam proživljavao Jesenjinov put vlakom kroz Ukrajinu kad je gledao kako se ždrijebac natječe sa željeznicom. Iako je znao da će ždrijebac izgubiti, navijao je za njega. Takva vjera bila mi je ideološki bliska.

VESNA PUSIĆ: Čini se da ste pjesnička duša?

LUKA BEBIĆ: Jesam, smeta mi nepravda. Gledam danima što se događa oko nas, na ulici. Ima toliko događaja koji čovjeka ponižavaju i dovode u situaciju u kojoj nitko ne bi htio biti. Kada govorim o pjesništvu u revoluciji, vidim to i na nekim parolama koje demonstranti danima uzvikuju i ispisuju.

Tu ima mnogo lirskih motiva, a ne samo političke pobune. Hodanje po Zagrebu ne gledam samo kao prosvjed, nego kao izražavanje osoba koje imaju i drugih životnih potreba, a ovi drugi, koje prozivaju, ne shvaćaju ih. Imam puno razumijevanja za ljude koji imaju potrebu na specifičan način izraziti svoja stajališta, a da to ne mora biti rušilački. Vidite kako ljudi tijekom šetnje pale svijeće ispred japanske ambasade, dakle izražavaju poštovanje, a to znači da je kod naših ljudi itekako vidljiva ljudskost. Zato ja sve njih individualiziram.

Oni ni slučajno nisu rulja, svi oni imaju svoj doživljaj, svoje vizije, političke poglede, ali ostaju ljudi u svojoj punini jer suosjećaju s drugim ljudima. U tome je stvar.

VESNA PUSIĆ: Jeste li vidjeli kako ima svakakvih čuda u politici koje čovjek ne vidi izvana? Tko bi rekao da će Bebić ovako reagirati.

LUKA BEBIĆ: Ja tako mislim, pa to i kažem.

VESNA PUSIĆ: S obzirom na te vaše interese, znanja i stavove, a k tome ste iz stare partizanske obitelji, oduvijek me zanima zašto ste se odlučili politički aktivirati u HDZ-u, a ne u SDP-u?

LUKA BEBIĆ: To je bio plod mog tadašnjeg političkog usmjerenja i očekivanja te dopuštam da se s tim ne moraju svi složiti. Sudjelovao sam dijelom u Hrvatskom proljeću, poznavao sam Savku, Miku Tripala, Srećka Bijelića i očekivao sam takve ideje krajem 80-ih. Postavio sam si pitanje na koje sam morao sam sebi dati odgovor - što je najbolje za Hrvatsku - i tako sam se opredijelio za HDZ.

VESNA PUSIĆ: Je li tijekom proteklih 20 godina HDZ ispunio vaša očekivanja?

LUKA BEBIĆ: U bitnim stvarima jest, premda ne mogu reći da je sve bilo idealno. Neke stvari mogle su se drugačije riješiti. Međutim, ona moja očekivanja da ćemo stvoriti demokratsku državu i postati nezavisni vrlo su se brzo ostvarila. HDZ je tada jasno rekao da neka nova obnova Jugoslavije ne dolazi u obzir.

VESNA PUSIĆ: Ali ‘90. je bio i referendum, praktički više nije bilo nikoga ozbiljnog tko je mislio da se može popraviti Jugoslavija. Tada je bilo samo pitanje na koji će se način izgraditi nova država.

LUKA BEBIĆ: Izgradili smo je, ali jedna bitna stvar mogla je biti drugačija: pretvorba i privatizacija. Ona nije dobro napravljena. Tu su se događali teški promašaji, pljačke, uništavanje poduzeća itd. Mogu reći da ni ja tada nisam imao formulu kako to bolje napraviti, ali sam osjetio tada, a osjećam i danas, da taj put nije bio dobar. Lako je bilo tada opredijeliti se između bijelog i crnog, ali je bilo puno teže odlučiti što je od dva zla manje. Osjećam veliko nezadovoljstvo time što se dogodilo. Ima i drugih područja s kojima nisam zadovoljan, ali za one osnovne ciljeve koje smo postavili, mislim da smo ih izvršili.

VESNA PUSIĆ: O tome smo baš i raspravljali kad smo se vraćali iz Japana.

LUKA BEBIĆ: Taj put je bio doživljaj, pun uzbuđenja i suprotnosti.

VESNA PUSIĆ: U Japanu smo bili na sushiju i različitim varijantama sirove ribe. Luka i Mirando Mrsić, a nas troje smo činili saborsko izaslanstvo, stalno su hvalili da im je sve fino, ali su se tek razveselili kad su došli na domaći teren i hranu sličniju našoj, primjerice ćevape koje smo pojeli dok smo na putu prema Zagrebu stali u Nišu.

U politici je vrlo zanimljivo da tri osobe koje sasvim drugačije gledaju na politiku mogu voditi vrlo zanimljive i prijateljske razgovore. Nije nužno politički se slagati da bismo se ljudski uvažavali.

LUKA BEBIĆ: Zapravo, jedva smo dočekali na tom povratku iz Japana, kad zbog vulkanskog pepela nismo mogli sletjeti u Zagreb, da se dočepamo domaće hrane.

VESNA PUSIĆ: Roštilja. Dočekao nas je Zoran Živković iz Srbije i odveo na ručak. Dotad se nismo osobno poznavali, ali preko prijatelja smo izmjenjivali poruke i na našem putu kroz Srbiju poajvila se prilika da se osobno upoznamo. Čak smo i rezervirali ručak u jednom restoranu, ali budući da je Živković Nišlija i zna najbolja mjesta za roštilj, otkazao je našu rezervaciju i odveo nas na neko najbolje mjesto. Bio nam je izvrstan domaćin.

LUKA BEBIĆ: Ja sam isto tako doživljavao naše razgovore. Imali smo puno zajedničkih tema i interesa pa sam tek tada onako dobro promislio, ‘snimio’ Vesnu i shvatio da mi je bliska, da ima jednu fantastičnu sklonost književnosti poput mene. Tada sam doznao da su njezini djedovi poznati književnici iz obitelji Anđelinovića. Čak sam čitao knjigu njezina djeda Danka ‘Moj Dren’.

VESNA PUSIĆ: Moj djed Danko je iz Sućurja koje je na južnom hvarskom rtu. Svi tvrde da su zapravo to ljudi s Neretve, koji su prešli na Hvar u bijegu pred Turcima.

LUKA BEBIĆ: Eto, i Vesna je iz doline Neretve, imamo iste korijene. (smijeh)

VESNA PUSIĆ: U našoj obitelji smatralo se da je apsolutno vrhunac uspjeha i statusa biti sveučilišni profesor. Nikakav kralj, direktor, predsjednik ili milijunaš nije uživao veći status. Dosad se moglo reći da se ta tradicija prenosila s koljena na koljeno, makar moja kći Daina ima potpuno umjetničku dušu i zanima je film.

Ona je redateljica, ali i jako lijepo piše. Moj djed književnik bio je vrlo kreativna pjesnička duša, a njegovi talenti preskočili su nekoliko generacija i došli do moje kćeri. Ona vjerojatno ne misli da je sveučilišni profesor najviše što na svijetu možeš postati, ali sigurno je da želi biti velika redateljica i vjerojatno misli da je Quentin Tarantino najviše što možeš u životu postati.

Ali, s druge strane, ima obiteljsku crtu koju apsolutno vuče. Misli kako ti status i ugled daje ono što si u stanju svojom glavom stvoriti. Kod nje su argumenti razum i riječi, a ne sila ni vlast. I to je ta zajednička crta koju ja vidim kroz moju obitelj, i koju su moji roditelji, pa i bake i djedovi, čak i prabake, nama željeli usaditi - uvažavanje kvalitete osobe. Nego, Luka, pitali su nas jel’ se možete zamisliti da jednoga dana sa mnom prošećete kao politička podrška u gay povorci?

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:32