JE LI BILA USPJEŠNA?

PRVA PETOLJETKA HRVATSKE KONZERVATIVNE REVOLUCIJE Počela je u prosincu 2012. godine... danas je Hrvatska znatno drugačija zemlja

 
Arhivska fotografija
 Ronald Goršić / HANZA media

Početak je prosinca 2012. godine i već mjesecima traju napadi zbog uvođenja zdravstvenog odgoja, koji postaje glavna ideološka razdjelnica između liberalnog i konzervativno-crkvenog dijela javnosti. Nakon što Katolička crkva, unatoč snažnim višemjesečnim pritiscima, nije uspjela spriječiti donošenje modernog Zakona o umjetnoj oplodnji, kada je Vlada uvela zdravstveni odgoj, otvorila se nova fronta. Hrvatska biskupska konferencija optužila je Vladu Zorana Milanovića kako je uvođenje zdravstvenog odgoja protivno sporazumima između Hrvatske i Svete Stolice. Hrvatski biskupi drže da se taj modul protivi svjetonazoru kršćana, smatraju da je obvezatnost tog predmeta kršenje Ustava i prava slobode roditelja da sami odlučuju o odgoju svoje djece.

U čitavom nizu župa i dekanata, iz tjedna u tjedan, svećenici i biskupi okupljaju vjernike, od kojih su mnogi roditelji, i traže od njih da sabotiraju nastavu zdravstvenog odgoja. Sve češće se u propagandu protiv Vladine obrazovne politike uključuju visoki pripadnici klera.

Kaptol i Hrast

Tako je, tih dana, u moderno obnovljenim kaptolskim prostorijama, vjernike okupio pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski. Premda u crkvenim krugovima slovi kao pripadnik svojevrsne srednje struje, čiji članovi izbjegavaju ideološke sukobe, čak je i Gorski u žestokoj propovijedi zdravstveni odgoj opisao kao antihrvatski i antikatolički, a njegove riječi izazvale su ovacije dupkom ispunjenih kaptolskih prostora.

U isto vrijeme, iz stranke Hrast dolazili su svakodnevni napadi na Željka Jovanovića, ministra obrazovanja, koji se zalagao za zdravstveni i građanski odgoj, a u tišini su nastajale udruge poput 40 dana za život, Pokreta za život i obitelj, GROZD, U ime obitelji i Vigilare.

Toga prosinca prije točno pet godina, svoj je definitivni pohod započelo nešto što će uskoro postati poznato kao konzervativna revolucija, i čiji će pripadnici, članovi vjersko-fundamentalističkih grupacija i udruga, Katoličke crkve, HDZ-a i manjih desnih stranaka, bitno utjecati na prilike u Republici Hrvatskoj. U proteklih šezdesetak mjeseci, uspjeli su u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo savez žene i muškarca, zaustaviti obrazovnu reformu, spriječiti donošenje Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama, smijeniti brojne urednike i voditelje na HRT-u i instalirati svoje istomišljenike u Ministarstvu kulture i drugim Vladinim resorima. Tu su i, prvotni, dramatično rigidni prijedlog novog Obiteljskog zakona, učestalo izjednačavanje ustaškog režima i partizanskog pokreta, i stavljanje u stranu rasprava o dvojezičnosti, na što su pristali i politički predstavnici srpske manjine u Saboru.

Ukratko, pod utjecajem konzervativne revolucije, današnja Hrvatska uvelike je drukčija nego 2012., a sve je eskaliralo pokušajem uvođenja zdravstvenog odgoja u škole.

Pet godina kasnije, Željko Jovanović će u razgovoru za Magazin posvjedočiti kako su on i suradnici bili izloženi snažnim pritiscima, kako iz Crkve i konzervativnih udruga kao što je Hrast, ali i iz nekih dijelova Milanovićeve Vlade. Nakon dvogodišnje borbe, kaže, podnio je ostavku na ministarski položaj, ali nije promijenio razmišljanje:

Bozanićev udar

- Protiv konzervativnih predrasuda treba se boriti, a ne ih poticati, što čini aktualna vlast koja je podlegla utjecaju tih skupina. Smatrao sam da svako dijete u školi mora dobiti informacije koje su utemeljene na znanosti, i da građanski i zdravstveni odgoj ne mogu imati alternativu. Dokaz da sam imao pravo su pilot-programi građanskog odgoja u nekim osnovnim školama u Rijeci, a tamošnji rezultati pokazuju da učenici pokazuju značajno veću toleranciju prema različitima. Hrast je u školama dobar samo za izradu parketa, ali ovdje je utjecaj konzervativaca toliko dubok da se Hrvatska pretvorila u katotalibansku zemlju - žestok je Jovanović.

Katolička crkva je, nesumnjivo, imala najvažniju ulogu u prvoj fazi konzervativne revolucije. Tako je u božićnoj homiliji iz 2012. kardinal Josip Bozanić žestoko optužio Milanovićevu vladu da “svom silinom u hrvatski školski sustav želi nametnuti sadržaje koji pokazuju značajke antropoloških otklona od judeokršćanskih, ali i širine religijskih polazišta. Na više smo načina i dosad upozoravali na štetnost takvih poteza vlasti za hrvatsku kulturu i hrvatsko društvo”, otvoreno je kritizirao zagrebački nadbiskup.

I u Vijencu, glasilu Matice hrvatske još 2014. je podržana konzervativna revolucija, uz obrazloženje kako je u “hrvatskoj političkoj tradiciji konzervativna revolucija težnja koja iznad socijalističkog kolektivizma i kapitalističkog individualizma promiče ideju duhovnog preobražaja, obranu europskog identiteta te načelo direktne demokracije”, kako je objasnio Jure Vujić.

To je bio svojevrsni preludij u sve što se kasnije događalo. Zato je logično pitanje predstavljaju li opasnost zahtjevi probuđenih konzervativaca ili se radi o normalnim političkim procesima, kakvih ima u nizu država, ne nužno katoličkih, od Amerike do Rusije? Josip Glaurdić, profesor na Sveučilištu Luxemburg i doktorand s Cambridgea, reći će kako ne treba biti iznenađen ovakvim razvojem jer je hrvatsko društvo i u vrijeme komunizma, a da se o devedesetima i ne govori, bilo je izrazito konzervativno. Organizacije nevladinog sektora koje su se aktivirale posljednjih godina dale su tom konzervativizmu politički smjer, ali one nisu nastale u vakuumu nego su se uključile u jedan već postojeći hrvatski konzervativni katolički mainstream.

Kada sam pitao Glaurdića što je dovelo do bujanja konzervativizma i zbog čega je druga strana, ona koja je lijevo-liberalna, neuspješna, naveo je niz razloga:

- To je duga priča. Od kolapsa - i kadrovskog i moralnog - niza institucija koje bi trebale biti temelji organiziranog djelovanja na ljevici, poput sindikata ili SDP-a, pa do kronične nesposobnosti ljevice da stvori viziju i jasno definirane prateće politike za Hrvatsku kakvu oni misle da bi ona trebala biti. Najjednostavnije rečeno, ljevica je prepustila definiranje suvremene Hrvatske HDZ-u i desnici, a sebi je namijenila ulogu koja se može sažeti kao “mi nismo oni”. Tako se ne hvataju “hearts and minds”; tako se ne mobiliziraju glasači ili simpatizeri i tako se konačno ne dobivaju izbori. Osim kad HDZ stvarno debelo ne zastrani - precizirao je Josip Glaurdić.

Stjepo Bartulica mora biti zadovoljan ovakvim razvojem situacije. Docent političke filozofije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i nekadašnji savjetnik predsjednika Ive Josipovića i premijera Tihomira Oreškovića među najutjecajnijim je konzervativcima u Hrvatskoj. Ipak, on će osporiti termin konzervativna revolucija, uz objašnjenje da se radi o “sintagmi koju su ljevičari izmislili jer se ne slažu s konzervativnim vrijednostima”.

- Konzervativci vjeruju u neke trajne istine koje se ne daju mijenjati od strane raznih ideologija koje se nameću našem društvu - smatra Bartulica i dodatno objašnjava: Od početka se ova doktrina protivi revolucionarnom djelovanju i naivnom vjerovanju da se stanje može naglo mijenjati na bolje. S druge stane, borba da se zaštite neke vrijednosti kao što su naravna obitelj, nacionalni identitet, vjerski običaji može se samo označiti kao djelovanje protiv revolucije.

Tuđman i Stepinac

Samo što iz ovdašnjih konzervativnih krugova dolaze ocjene kako “ustaštvo nije bilo fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i blaženi Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim ‘dopuštenim i nedopuštenim sredstvima’, što je bio dio njihove zakletve”, samo je dio nedavnog izlaganja Vlade Košića, sisačkog biskupa, izuzetno bliskog sa Željkom Markić i drugim konzervativnim udrugama.

Željka Markić je ambiciozna katolička aktivistica, koja je na referendumu o braku dobila više od 946 tisuća glasova i hametice potukla Vladu i brojne lijevo-liberalne udruge. Košićevo zagovaranje NDH nije rijetkost u Katoličkoj crkvi, Luka Prcela, koji je jedan od najpoznatijih splitskih svećenika, više puta je hvalio Antu Pavelića, dok Glas Koncila objavljuje feljtone u kojima se negiraju ili umanjuju ustaški zločini u koncentracijskom logoru Jasenovac.

Glas Koncila lobirao

Glas Koncila je mjesecima lobirao za ukidanje obrazovnog kurikuluma i, kroz autorske tekstove i intervjue, precizno, pokazao što na Kaptolu misle o reformi koju je vodio Boris Jokić. Recimo, u komentaru “Reformu obrazovanja treba odgoditi”, Ivan Miklenić iznio je pisanu presudu protiv reforme: “Kurikul predviđa premalo nacionalne povijesti, a noviju povijest prikazuje kroz optiku političke i ideološke ljevice”.

Ove godine glavnu metu predstavlja Istanbulska konvencija. Stjepo Bartulica također je žestoki protivnik usvajanja ovog dokumenta uz pojašnjenje kako je hrvatski narod platio visoku cijenu za ideološke eksperimente 20. stoljeća i stoga bi trebao biti vrlo oprezan prema novim ideologijama koje se danas nameću, a “odredbe koje promiču rodnu teoriju su u sukobu sa znanošću, da ne kažem zdravim razumom. Još nisam upoznao jednog biologa koji vjeruje da pojedinac može mijenjati svoj rodni identitet u skladu sa svojim osjećajima. U svakom slučaju, pritisak za ratifikaciju ne dolazi od HDZ-ove baze koja zasigurno ne bi podržala ovaj potez kad bi bila upoznata sa svim implikacijama koje nosi ova sporna konvencija”.

Važna agenda konzervativne revolucije je zahtjev za zabranu pobačaja, a Bartulica će, očekivano, objasniti kako se radi o temeljnom načelu pravednosti koje mogu i ateisti shvatiti. “Oduzeti nevin život ne može biti nečiji izbor, a pozicija koja brani to navodno ‘pravo’ je sve osim liberalna. Želimo humano društvo koje će štititi najranjivije članove ili ne? To nije pitanje samo za vjernike nego za sve nas. Još nisam dokučio kako borba za život ugrožava sekularnu državu jer ona upravo postoji da zaštiti naša temeljna prava, pa tako i pravo na život svake osobe.”

Upravo je pitanje ugrožavaju li konzervativci sekularnu državu, među najvažnijim, kao i predstavljaju li ovakve tendencije opasnost za demokraciju ili ne. Josip Glaurdić će odgovoriti - ne.

- To za što se oni zalažu ne izlazi iz normi političkog spektra suvremenih zapadnih demokracija. Možemo smatrati njihova razmišljanja retrogradnima i općenito društveno štetnima, ali ona u svojoj srži nisu opasna za demokraciju kao sustav političkog organiziranja i odlučivanja - drži Glaurdić i dodaje da bi neke od njihovih kampanja, poput kampanje za promjenu izbornog zakona - da su uspjele - bile vrlo korisne za demokraciju.

- Zapravo je vrlo zanimljivo da su samo njihove suštinski konzervativne kampanje bile uspješne, dok je kampanja koja bi nam pomogla napraviti demokratski iskorak - propala. A to daje odgovor na to kakvo je hrvatsko društvo.

Dakle, unatoč konzervativnoj revoluciji, Hrvatska ne ide putem Poljske i Mađarske?

- Ide u onoj mjeri u kojoj se pojavljuju snage konzervativizma koje su jako dobro organizirane. Razlika je, međutim, u stupnju njihove moći. Kad bi došlo do potpunog braka HDZ-a i konzervativnih revolucionara i kad bi se iz tog braka izrodio čitav niz politika koje bi išle protiv temelja demokratskog poretka - onda bismo dobili Poljsku ili Mađarsku. Do toga još nije došlo. Što ne znači da ne postoje ljudi i kod jednih i kod drugih koji to žele.

Dijametralno drukčije rezonira Marina Škrabalo, aktivistica za ljudska prava, koja već godinama upozorava na posljedice konzervativne revolucije.

- Oni su opasnost iz nekoliko razloga, a glavni je što žele desekularizirati Hrvatsku. Treba biti jasan, oni nisu ultrakonzervativci već vjerski fundamentalisti koji državu pokušavaju preurediti u skladu s nekakvom vlastitom vizijom vjere. U takvoj viziji najprije su na udaru manjine, od seksualnih do nacionalnih, tu su i ženska prava, da bi se u drugom krugu, išlo i na rehabilitaciju NDH - pojasnit će Marina Škrabalo.

Tko to plaća?

Posebno pitanje je golemi novac koji ovim udrugama dolazi iz inozemstva, a oni prikrivaju tko ih financira, dodala je ova aktivistica.

- Naša istraživanja pokazuju kako hrvatskim fundamentalistima novac dolazi od američkih evanđeoskih kršćana, i iz sličnih krugova u Poljskoj, Francuskoj i Brazilu. Drugim riječima, stranim novcem, nepoznatog porijekla, potkopavaju se hrvatski Ustav i sekularizam, i ako to nije opasnost za demokraciju, što jest?

Zanimljivo, ali i Stjepo Bartulica će u našem razgovoru odgovoriti kako smatra da prava nisu ugrožena, iako je upravo ova teza u svakodnevnoj upotrebi ovdašnjih neokonzervativaca:

- Ne bih rekao da su ugrožena prava vjernika, iako vidimo da mnogi u javnom prostoru često ismijavaju katolike, a ne bi se usudili učiniti isto drugim skupinama. U Hrvatskoj su mnogi samoproglašeni “liberali” zapravo militantni sekularisti koji izgrađuju svoju poziciju postavljajući se protiv vjernika. Oni zapravo vide državu kao sredstvo za promicanje svoje agende, ali to nije liberalan stav nego pripada više duhu totalitarnih ideologija iz nedavne prošlosti.

Sve ukazuje na to da su konzervativci dobili prvo poluvrijeme. Ali utakmica je daleko od kraja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 07:20