Autor ovog članka umirovljeni je general-pukovnik Hrvatske vojske, a kao savjetnik načelnika Glavnog stožera stožernog generala zbora Janka Bobetka za protuoklopnu borbu vođenim raketnim sustavima bio je sudionik operacije Maslenica od njezina početka.
Kao jedan od najbližih suradnika ministra obrane Gojka Šuška i generala Bobetka, imao je dobar pregled svih zbivanja tijekom operacije. Operacija Maslenica svakako je bila jedna od najtežih bitaka Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, ne samo zbog broja poginulih hrvatskih vitezova, nego zbog odlučnosti i hrabrosti svih hrvatskih branitelja.
Operacija Maslenica bila je isto tako početak ozbiljnih promjena u Hrvatskoj vojsci koje su joj omogućile da preraste u vojnu silu spremnu i sposobnu za završne ratne vojne operacije Bljesak i Oluju. Zbog svega toga ona zaslužuje naše poštovanje i pozornost, posebno na današnji dan, 25 godina nakon njezina početka.
Operacija Maslenica 1993. trebala je osigurati sigurnije povezivanje kontinentalne Hrvatske s njezinim prometno gotovo izoliranim jugom. Put preko otoka Paga prema jugu kojim su vodili vitalni hrvatski prometni i logistički pravci bio je ozbiljno ugrožen nepredvidivim neprijateljskim granatiranjem tih prometnica te posebno mukotrpan za sve stanovnike hrvatskoga juga. Prometna i gospodarska povezanost između sjevera i juga Hrvatske bila je posebno otežana u zimskim mjesecima za vrijeme olujnih bura, kada se zbog nevremena često prekidao i trajektni promet.
Zbog toga je Hrvatska trpjela goleme gospodarske i materijalne štete. Još se dobro sjećam iznenadnog poziva generala Bobetka za vrijeme same operacije da hitno dođem u Zagreb. No, moj put iz Zadra u Zagreb tog dana zbog olujne bure jednostavno nije bio moguć. Ni pokušaj da me mornaričko pješaštvo žurno prebaci iz Ražanca u Starigrad nije uspio. Danas se sve to nažalost olako zaboravlja. Hrvatska je doslovno bila odvojena od svog juga, koji je pomalo odumirao, kako prometno, tako i gospodarski. Hrvatski puk u Dalmaciji, ali i onaj u Herceg Bosni, kojem se u to vrijeme jedino tim putem mogla dostavljati pomoć, bio je doveden u gotovo nemoguću situaciju.
Pred izvođenje same operacije, Hrvatska je nastojala brojnim pregovorima, potpisanim sporazumima i primirjima s pobunjenim Srbima potaknuti rješavanje tih vitalnih problema. S obzirom na nespremnost pobunjenih Srba i UNPROFOR-a otvaranje puta kroz Maslenicu, bez intervencije Hrvatske vojske, bilo je gotovo nemoguće. Osim toga, srpski pobunjenici nastavili su s ubojstvima, maltretiranjem i protjerivanjem preostalih Hrvata iz zadarskog zaleđa, pljačkajući njihovu imovinu i paleći kuće. U tome ih nije spriječila ni prisutnost međunarodnih snaga UNPROFOR-a, koje su prema Vanceovu planu trebale pružiti sigurnost i zaštitu preostalim Hrvatima u UNPA zonama te osigurati prekid vatre, povratak prognanika u njihove domove na područja koja nisu bila pod nadzorom hrvatskih vlasti.
U takvim okolnostima početkom siječnja 1993. hrvatsko državno vodstvo, predvođeno dr. Franjom Tuđmanom, donosi odluku o provedbi vojne operacije ograničenog cilja sa svrhom odbacivanja srpskih snaga što dalje od ključnih i vitalnih komunikacija koje su povezivale sjevernu i južnu Hrvatsku preko Karlobaga, Maslenice i Zadra.
Početak i tijek operacije, politički pritisci međunarodne zajednice
Napad hrvatskih vojno-redarstvenih snaga počeo je snažnom topničkom pripremom 22. siječnja 1993. Glavnu zadaću proboja neprijateljskih linija imala je 4. gardijska brigada. Prvoga dana oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić, a sljedećih dana zračna luka Zemunik, Crno, Murvica, Smoković, Paljuv, dijelovi Škabrnje i Podgradine. Strateški iznimno važno bilo je preuzimanje nadzora nad širim područjem Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana na Velebitu, odakle su hrvatske snage mogle kontrolirati Obrovac i Gračac. Tijekom sljedećih dana oslobođen je Novigrad, Kašić, Maslenica i Smoković, a na Velebitu su Oružane snage RH izbile na crtu Sveti Rok - Mali Alan - Tulove grede - Bobija. 25. siječnja postrojbe HV-a u poslijepodnevnim satima ovladavaju i Škabrnjom te jakim neprijateljskim uporištem Ražovljeva glava.
No, početkom veljače dolazi do snažnog protunapada srpskih snaga sastavljenih od lokalnih srpskih postrojbi, kao i dobrovoljaca iz Srbije i Bosne i Hercegovine. U teškim borbama za obranu Novigrada iznimnu hrabrost pokazali su pripadnici 2. gardijske brigade “Gromovi” i mornaričkog pješaštva “Vange”, a nakon gubitka Kašića i u njegovu ponovnom zauzimanju pripadnici 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda, koji su samo nekoliko dana ranije preuzeli crtu odgovornosti od 4. gardijske brigade. Tih dana nadgledao sam preuzimanje položaja na području Kašića i Islama Grčkog, između 4. gardijske brigade koja je predavala položaje 3. gardijskoj brigadi. Sjećam se jako dobro tog vedrog i hladnog zimskog jutra kad je u samom Kašiću došlo do iznenađenja i zasjede u koju su upali naši gardisti. U toj zasjedi 3. gardijska brigada izgubila je tada 18 ljudi, a više od dvadesetak bilo je ranjeno.
U takvim uvjetima mnogi posustaju, ali čvrsti Slavonci uz sve svoje mrtve i teško ranjene, uz potporu Morovićevih maljutkaša preuzimaju ponovo kontrolu nad Kašićem. Mnoge od tih mladih momaka nakon teškog ratnog stresa trebalo je hrabriti sljedećih dana. Sjećam se da sam jednog jutra u Islamu Grčkom doslovno iz podruma istjerao nekoliko naših mladih gardista, koji su mislili da su u podrumu sigurniji, prepuštajući na taj način inicijativu neprijatelju na terenu. Nekoliko dana kasnije, dok smo sjedili u Zapovjedništvu u Radovinu, ponovno problemi. Situacija oko Novigrada postajala je sve teža i teža. U jednom od najkritičnijih trenutaka, kad je Novigrad već bio gotovo napušten, do izražaja je došla odlučnost i čvrstina našeg zapovjednika generala Ante Gotovine.
Prema srpskim izvorima, operacija Maslenica izazvala je potpuno “rasulo” među srpskim postrojbama iako je njihovo brojno stanje u to vrijeme, prema njihovim izvorima, iznosilo 71.409 ljudi, od kojih 3291 oficira, 3424 podoficira te 60.496 vojnih obveznika i 4198 dobrovoljaca. Ni dobrovoljci pristigli iz Srbije koje su činili Arkanovi “tigrovi”, Šešeljevi radikali, bosanski Srbi “Vukovi s Vučjaka” itd. nisu znatno promijenili stanje na terenu nego naprotiv, učinili su ga još kompliciranijim. Dok Srbi koji dolaze iz Srbije i Bosne ginu u ratu u Hrvatskoj, Srbi iz Hrvatske bježe, i to ne samo s bojišta, nego bježe iz Hrvatske u Srbiju.
Dakle, pobunjeni hrvatski Srbi koji su počeli rat u Hrvatskoj “balvan revolucijom” 1991. dezertiraju i odbijaju sudjelovati u borbenim operacijama protiv Hrvatske vojske. Nakon dva tjedna teških i iscrpljujućih borbi, s većim brojem poginulih i ranjenih dramatično stanje u tzv. Srpskoj vojsci krajine tijekom operacije Maslenica najbolje ilustriraju neki citati iz knjige generala Sekulića koji je u to vrijeme službeno bio zaposlen u Generalštabu JNA, odnosno Generalštabu Vojske Jugoslavije u Beogradu, a zapravo je bio u Glavnom štabu Srpske vojske krajine u Kninu.
Navedene činjenice isto tako jasno svjedoče da se je rat protiv Republike Hrvatske vodio iz Beograda u svim njegovim fazama, od priprema i planiranja vojnih operacija do početka same agresije JNA 1991. na Republiku Hrvatsku. Vojska Jugoslavije, odnosno Srbija, ne samo da je imala ključnu ulogu u naoružavanju srpskih postrojbi u Hrvatskoj, nego je preko svojih oficira izravno i zapovijedala postrojbama pobunjenih Srba u Hrvatskoj, a oni su isto tako izravno komunicirali s General-štabom Vojske Jugoslavije u Beogradu mimo zapovjedništva Vojske RSK. I to je još jedan od dokaza da se rat u Hrvatskoj vodio iz Beograda, a za sve to još nitko dosad nije odgovarao.
U knjizi generala Sekulića, u dijelu koji se odnosi na operaciju Maslenica, među ostalim stoji, citat: “… zbog velike ofenzive ustaša srpske snage nalaze se u teškom položaju i traži se hitna pomoć u ljudstvu jer inače neće izdržati”. Zbog toga u zonu borbenih djelovanja uskoro dolaze značajna pojačanja iz Srbije, BiH kao i ostalih dijelova Hrvatske, citat: “ Arkan sa većim brojem svojih dobrovoljaca, 140 Šešeljevih četnika, 164 novih dobrovoljca iz Srbije, 44 vojna obveznika mobilizirana u Srbiji, pitomci iz Srbije koji su bili na školovanju u vojnim školama JNA, 600 boraca Lapačke brigade, 450 boraca s Banije, itd.
No, nakon nekoliko tjedana teških borbenih djelovanja te većeg broja poginulih i ranjenih, dolazi do citat “… moralnog rasula u Lapačkoj brigadi, Kistanjska druga brigada otkazuje poslušnost, dolazi do samovoljnog povlačenja jedinice milicije s Male Bobije, snage bataljona ‘Banija’ odbile su izvršenje zadatka, bataljoni ‘Banija’ i ‘Kordun’ napustili borbene položaje“, bataljoni ‘Banija’ i ‘Kordun’ odbili da učestvuju u borbenim dejstvima, bataljon milicije i dobrovoljaca napustili rejone obrane, borci zahtevaju da idu kućama, Banijska četa napustila svoje položaje, iz Arkanovih ‘tigrova’ otišlo je 450 lica, iz ‘vukova’ 244, iz Kosmetskog odreda 107 lica, iz sastava milicije Banije 73, tenkovski vod iz Banjaluke napustio položaj, u Glavnom štabu SVK i dalje je frka i zbrka itd. Ukupno je položaj napustilo 874 dobrovoljca.
Nastavlja se osipanje dobrovoljačkih jedinica, ne smanjuje se samovolja, pljačka i kriminal. Problemi narastaju umjesto da se smanjuju, moral sve više pada. Zbog ideje da dobrovoljačke jedinice iz Srbije treba što više gurati u napad, a krajišnike ostavljati da drže položaje, te većeg broja poginulih među Srbima koji su došli iz Srbije dolazi do međusobnih sukoba nasilja i pljački. Samovolja, pljačke, nasilje i maltretiranja starešina i vojnika koja se provode izazivaju uznemirenost i nezadovoljstvo naroda i sveštenika te revolt boraca i starešina, a takva situacija prijeti da se pretvori u otvoreni sukob. Oficiri koji su na to upozoravali bili su prebijani od pljačkaša iz Srbije…”. No, sve to nije smetalo Martića i vodstvo Srpske vojske krajine da i dalje na međunarodnoj sceni bahato glumataju kako je krajinska vojska snažna i nepobjediva.
Četiri dana nakon početka napada Vijeće sigurnosti UN-a donosi rezoluciju 802 kojom traži da Hrvatska vojska i policija prekinu borbena djelovanja i napuste oslobođeni teritorij. Uslijedila je zapovijed za prekid akcije i uspostavljanje aktivne obrane na dostignutoj crti, no ne i povlačenje s oslobođenog područja. Tijekom trajanja borbi dio međunarodne zajednice poduzeo je diplomatsku ofenzivu protiv Hrvatske, osobito Velika Britanija i Rusija. Francuska - čiji su vojnici u sastavu UNPROFOR-a bili na području zahvaćenom Operacijom Maslenica - poslala je i nosač zrakoplova u Jadransko more.
U operaciji Maslenica do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se je na 127 ljudi, a srpska strana pretrpjela je znatno teže gubitke te se procjenjuje da je na srpskoj strani poginulo ukupno 490 vojnika.
Početak stvaranja moderne vojske, sposobne za veće napadne borbene operacije
Nakon stabilizacije stanja na terenu Hrvatska vojska usmjerava sve svoje snage na jačanje i unapređenje borbeno usredotočene obuke, jer je bilo jasno da mnoge od postrojbi u Maslenici nisu bile dobro pripremljene za tako teška i zahtjevna borbena djelovanja i operacije.
Bio je to pravi trenutak za početak ozbiljnih promjena. Kao iskusan ratnik, general Bobetko bio je svega toga svjestan. Jednostavno, postrojbe Hrvatske vojske, početkom 1993. a posebno profesionalne gardijske brigade, još nisu bile spremne za združene napadne borbene operacije većih razmjera u tako teškim ratnim okolnostima i na tako zahtjevnim terenima, od velebitskoga krša i kamenjara do Ravnih kotara, posebno u zimskim mjesecima.
Te činjenice danas su najbolji odgovor mnogima u Hrvatskoj, koji još i danas uporno tvrde da je Hrvatska mogla biti oslobođena još 1991. godine, samo da se je njih slušalo. Nakon Maslenice, počinje dugotrajni i mukotrpni rad koji je predvodio tadašnji načelnik Glavnoga stožera Hrvatske vojske, iskusni vojnik i ratnik, stožerni general Janko Bobetko uz punu potporu svih svojih suradnika i zapovjednika. Stvaranje čvrstog, odlučnog, hrabrog i mudrog hrvatskog pješaka, kao i unapređenje borbenih sposobnosti svih rodova i grana Hrvatske vojske bilo je glavna zadaća.
Značaj protuoklopnih vođenih raketnih sustava u operaciji Maslenica
Dotadašnja potpuna dominacija neprijateljskih oklopno-mehaniziranih snaga na gotovo svim bojištima 1991. i 1992. davala mu je znatnu stratešku i operativnu prednost, posebno na lako prohodnim tenkovskim pravcima. No, već u Maslenici naše borbene grupe za protuoklopnu borbu vođenim raketnim sustavima spremno su dočekale neprijateljski oklop te smo zbog niza taktičkih prednosti koje imaju laki protuoklopni vođeni raketni sustavi od lake pokretljivosti, visoke preciznosti, većih dometa i pouzdanosti uspostavili stratešku ravnotežu u tom važnom dijelu borbenih djelovanja. U vrlo kratkom vremenu unaprijedili smo razine taktičkog i tehničkog znanja naših postrojbi, organizirali kvalitetnu obuku, a sve to je povećavalo borbenu učinkovitost tog izuzetno važnog dijela HV-a.
Djelovanjem naših operatora s maljutkama,fagotima i milanima neprijateljskim snagama nanošeni su iznenađujuće teški gubici u ljudstvu i borbenoj tehnici.
Preustrojem 1993. i 1994. godine s ovim raketnim sustavima ojačali smo sve naše gardijske brigade. Sve to dalo je našim postrojbama novu snagu, preciznost i pokretljivost, što se u nastavku Domovinskog rata u punoj mjeri i isplatilo. Protuoklopni vođeni raketni sustavi bili su jednostavno naše najpokretljivije, najlakše, najubojitije i najmoćnije oružje koje smo uveli u gotovo sve postrojbe HV-a, te posebno u sve gardijske brigade. U taktičkom i operativnom smislu stvarali smo temelje suvremene doktrine koja je pokazivala svu taktičku i operativnu raznovrsnost primjene vođenih raketnih sustava. Lomili smo zastarjele doktrine i koncepte sovjetske i jugoslavenske vojne doktrine, promijenili smo neka rigidna pravila uporabe ovih borbenih sustava. Na kraju, to su sve i potvrdili mnogobrojni sukobi u svijetu u posljednjih dvadesetak godina od doline Beka do Sirije. Tamo gdje je zaustavljen neprijateljski oklop, zaustavljen je i prodor neprijateljskih snaga.
Tu ključnu ulogu, u svakom suvremenom sukobu, u operaciji Maslenica imala je zadarska protuoklopna raketna satnija, kojom je zapovijedao pukovnik Morović. Uništavali su neprijateljske tenkove i bunkere, zaustavljali četničke protuudare i spašavali mnoge već gotovo izgubljene situacije. Ta zadarska postrojba imala je ključnu ulogu i u Masleničkoj operaciji, a njihovo junaštvo bilo je presudno za mnoge pobjede Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. I zbog toga danas zapovjedniku protuoklopne raketne satnije iz Zadra, pukovniku Moroviću i svim njegovima suborcima, treba čestitati jer oni su bili jedna od najelitnijih postrojbi Hrvatske vojske, što su dokazali i u Oluji.
Zaključak
Operacija Maslenica predstavljala je prvu veliku napadnu operaciju Hrvatske vojske u kojoj su sudjelovale gotovo sve njene postrojbe. Ona je isto tako poslala snažnu poruku neprijatelju što ga očekuje u godinama koje su tek dolazile, te je jasno ukazivala i na krajnji ishod Domovinskog rata koji smo dočekali u kolovozu 1995. Operacija Maslenica, među ostalim, trebala je pokazati u kojoj je mjeri Hrvatska vojska već tada početkom 1993. godine spremna i sposobna za brze i učinkovite napadne operacije većih razmjera. Bez ikakvog pretjerivanja, bila je to prva velika napadna operacija koja je počela mijenjati karakter Domovinskog rata.
Iako Hrvatska vojska početkom 93. još nije bila spremna za tako zahtjevne vojne operacije širih razmjera kao što je bila Oluja, zahvaljujući izuzetnoj hrabrosti, odlučnosti hrvatskih vojnika i postrojbi, te posebno naših gardijskih brigada, danas na 25. godišnjicu operacije Maslenica može se zaključiti da su uz sve probleme i teškoće ostvareni gotovo svi postavljeni vojni i politički ciljevi, a da je Srpska vojska krajine prvi put doživjela težak i ozbiljan poraz uz svu moguću potporu Vojske Jugoslavije koja je dolazila iz Beograda. Neosporno je da u to vrijeme Hrvatska vojska nije imala onu vojnu moć i snagu kako bi mogla postići jedan tako zahtjevan vojni cilj kao što je bila operacija Oluja. No unatoč svemu, neki hrvatski vojni “eksperti” i danas tvrde da je Hrvatska mogla još 1991. godine osloboditi sve svoje privremeno okupirane teritorije od pobunjenih Srba i Jugoslavenske narodne armije.
Srpska strana svoj težak poraz u ovoj operaciji nastojala je prikriti svojom propagandom u međunarodnim krugovima, tvrdeći da su ciljevi Hrvatske vojske u operaciji Maslenica bili znatno radikalniji, kako bi pokušali uvjeriti međunarodnu zajednicu da Hrvatska vojska jednostavno nema tu snagu i moć da vojnim putem oslobodi svoja privremeno okupirana područja
Odlučnost, upornost i neslomljivost hrvatskih vojnika čak i uz velike ljudske gubitke u operaciji Maslenica počela je već tada početkom 1993. sve više plašiti krajinsko političko i vojno vodstvo. Mislili su već tada da je počela Oluja i da je 1995. Maslenica je još jednom potvrdila visoke standarde hrabrosti i odlučnosti koje su krasile svakog hrvatskog vojnika. Hrvatski vojnici braneći svoju domovinu postavljali su najviše standarde ljudske hrabrosti, odlučnosti i domoljublja. Svakako operacija Maslenica bila je jedna od najtežih i najkrvavijih operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, ne samo zbog broja poginulih, nego i zbog vremenskih uvjeta, hladne zime, teških terena od Ravnih kotara do Velebita.
U Maslenici je isto tako počelo stvaranje još snažnijeg i sposobnijeg HV-a koji će svoju punu snagu i sposobnost u sinergiji s mudrim političkim odlukama Hrvatskog državnog vodstva donijeti Oluju i konačnu pobjedu HV-a. Operacija Maslenica, isto tako, donijela je i niz važnih iskustava koja su u velikoj mjeri pomogla u daljnjem jačanju, organizaciji i modernizaciji Hrvatske vojske. Danas ipak možemo slobodno zaključiti da bez Maslenice još početkom 1993. godine ne bi bilo ni “Bljeska” ni “Oluje” 1995.
I na kraju sam sudionik srpske pobune u Hrvatskoj, general Sekulić, u svojoj knjizi o operaciji Maslenica zaključuje: “Kada se svede ukupan bilans borbenih djelovanja od 22. januara do 01. marta 1993. godine mogli su se predvidjeti mnogi od događaja koji su se dogodili kasnije”, očito je mislio na Bljesak i Oluju, te nastavlja “Koncept po kome se tzv. Krajina mogla braniti dovođenjem jedinica iz Srbije pokazao se je ne uspješnim. Bilo je više nego jasno da su dobrovoljci krajnje neorganizovana, samovoljna i nepouzdana vojska. S druge strane nesposobnost komandanata da se iskoristi preko 23.000 vojnika i starešina imala je krajnje negativne posledice na SVK u ovoj operaciji”, a ja bih samo dodao kao i u Domovinskom ratu u cjelini.