POLEMIKA

Prof. Flego odgovara Ribiću: ‘Ministar znanosti planira postati gospodar resora, umjesto da mu bude javni uslužnik‘

Ribić i Sindikat bi više "državne (apolitične?) kontrole", ja sam uvjerenja da europske norme traže manje vanjskih "upletanja" u njih

Gvozden Flego

 Darko Tomas/Cropix/Cropix

U Jutarnjem listu 17. 9. iznio sam primjedbe na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, no na njih nisu reagirali predlagatelji Zakona, već Vilim Ribić, glavi tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, 20. 9. na konferenciji za medije, a 24. 9. u Jutarnjem listu.

I to tako što me, neukusno i diskvalifikacijski, uvrštava u "krug kritičara koji mudruju o navodnim nedemokratskim (?!) implikacijama zakona..." Ukratko, moj je ključni prigovor da Zakonom ministar dobiva previše ovlasti, dok g. Ribić smatra da te ovlasti "nisu dovoljno hrabre", da izvršna vlast treba imati veće ovlasti od onih predloženih Zakonom. G. Ribić ističe da su sindikalna "preokupacija akademska i radna prava nastavnika i znanstvenika te prava studenata, roditelja i svih građana...", ali ne uviđa da tu široku preokupaciju ništi smanjenje prava sveučilišnih uposlenika proporcionalno onome za što se zalaže, povećanju ovlasti države nad sveučilištem.

Drugi primjer: nakon što nas je obavijestio "pažljivo smo (koji mi?) razmotrili i kritiku uprave Sveučilišta u Zagrebu..." g. Ribić smatra strašnim "odbijanje Senata Zagrebačkog sveučilišta da s predlagačem raspravi prijedlog novog zakona". Zanimljivo je da g. Ribić 20-ak stranica primjedbi Senata na prijedlog Zakona smatra odbijanjem rasprave.

Primjećujući da "navedeni krug kritičara (Zakona) nije osvijestio razliku između pojmova države i politike", g. Ribić pošteno priznaje da je "ispravna teza da je politička kontrola nad visokim obrazovanjem nedopustiva jer nitko u društvu ne može bolje razumjeti stvari sveučilišta od samih članova akademske zajednice". No dva odlomka kasnije on obavještava čitaoce da "velika većina demokratskih zemalja... dopušta politici upletanje u rad sveučilišta", dakle da te zemlje dopuštaju nedopustivo.

Isto se događa i u Hrvatskoj: "Prema našem (sindikalnom? Ribićevom?) mišljenju, u novom zakonu kontrola države pojačana je s razlogom..." Sveučilišnim profesorima društvenih znanosti g. Ribić ovako osvještava razliku između države i politike: politička kontrola nad sveučilištem je nedopustiva, upletanje politike u rad sveučilišta nije politička kontrola, kontrola države nije politička. Nejasna uporaba višeznačnih riječi (kontrola, država, politika) plus ove i druge logičke izvornosti izazivaju zbrku koja otežava suvislu raspravu. Stoga tek nekoliko protuprimjedbi g. Ribiću.

Predmet ozbiljnih rasprava o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti je razlika između nadzora i upravljanja. Zalažem se za nadzor osnivača nad zakonitošću djelovanja sveučilišta i nad korištenjem javnog novca, što je propisano i postojećim zakonom, ali sam protiv toga da "država", ili ministar, upravlja visokim obrazovanjem i znanstvenim istraživanjima. A takvo upravljanje propisuju novi zakoni, neposredno za javna veleučilišta i institute, posredno za Hrvatsku zakladu za znanost i Agenciju za znanost i visoko obrazovanje.

Pozicije su jasne: g. Ribić i Sindikat u tim bi djelatnostima više "državne (apolitične?) kontrole", ja sam uvjerenja da europske norme i obvezujuće odluke Ustavnoga suda traže manje vanjskih "upletanja" u njih. Uz dodatnu nepoznanicu konačne naravi Zakona koju će, nakon parlamentarnog usvajanja, odrediti ministar pomoću petnaest (?!) uredbi. I uz dodatno pitanje, je li Ministarstvo znanosti i obrazovanja kadrovski i infrastrukturno opremljeno za obavljanje predloženih, a kamoli dodatnih zakonskih obveza.

Osnovu Zakona nalazim u "Nacionalnom planu oporavka i otpornosti 2021. - 2026." Tim se dokumentom Hrvatska obvezuje "usitnjenost" sustava visokog obrazovanja i znanosti prevladati pravnim i fizičkim integracijama ustanova u sustavu. Te nakane mogu biti dobrodošle ako su dogovorne, no strahujem da ministru i njegovim suradnicama/ima trebaju brojne ovlasti da planirane integracije provode silom, što bi štetilo i nasilno integriranim ustanovama, i provoditeljima nasilja.

G. Ribić takvo što ni ne sluti, već barata suženim shvaćanjem autonomije sveučilišta kao "institucionalnim omotačem" akademskih sloboda. "Samo to i jedino to!" Međutim, suvremeni europski standardi specificiraju autonomiju u više od dvadeset djelatnosti, grupiranih u organizacijske, financijske, kadrovske i akademske poslove. Stoga, akademske slobode integralni su dio te složenice, ali dio nije cjelina.

Još 60-ih godina prošloga stoljeća znanje (točnije: znanost) postaje glavnom proizvodnom snagom. Otada nagli rast sveučilišta ali i politička borba za utjecaj nad njegovim obrazovnim i znanstveno-istraživačkim kapacitetima. U Europi je država glavni podupiratelj sveučilišta, a u državama mudrih lidera političke opcije se takmiče u pogodovanju njegova razvoja, a time i blagodati stanovništva.

Ovim prijedlogom Zakona slična se borba zbiva u Hrvatskoj, uz nekoliko bitnih razdjelnica. Hrvatska je udaljena od političke kulture civiliziranih pa je pitanje koliko njihova zakonska rješenja mogu biti od pomoći ‘udaljenoj‘ Hrvatskoj. Potom, među civiliziranima državni aparat postavlja norme međusobnog odnošenja temeljem zajedničkog ili općeg dobra, od određenja kojeg je hrvatska antagonizirana partitokracija vrlo daleko. I konačno, tamo se uvriježilo otvorena pitanja rješavati dogovorno, dok u Hrvatskoj ministar znanosti, uz pomoć Sindikata, planira postati gospodar svoga resora, umjesto da mu bude javni uslužnik (civil servant) i koordinator.

U nas nisu mogući dogovori dok u Hrvatskome saboru predsjednica Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu dopušta raspravu o prijedlogu novih članova Nacionalnog vijeća za znanost... tek nakon što članovi Odbora izglasaju te nove članove, dok se u javnom prostoru ne barata argumentima jer vladajući a priori odbijaju svaki prijedlog oporbe, dok se politička moć često svodi na shvaćanje javnog dobra kao upošljavanje ‘svojih‘ a ne osvjedočeno najsposobnijih...

Suvremeni svijet evidentno je pluralan. Nasuprot anakronih shvaćanja njegove monolitnosti, "mrežna društva" tvore brojni, međusobno umreženi i uzajamno uvjetovani čvorovi aktivnosti i odlučivanja pa su sistemske odluke poduzeća, korporacija, država, međunarodnih organizacija najčešće rezultante dogovora i interesa sastavnica sistema, a ne naloga ‘gospodara‘.

Sveučilište je ogledni primjer takve mrežno-komunikacijske strukture pa ne vidim načina da se njime izvanjski upravlja. Zbog unutarnje raznovrsnosti ono je pretežito krhko. Zato ga, kao i zbog njegova kulturnog i privrednog značaja, autonomijom štite i suvremene države i europske institucije.

U zemlji-članici EU bi iz rakursa suvremenih europskih sveučilišnih standarda i normi, a ne praksi nekih sveučilišta, trebalo "odgovorno" istražiti u kojim je segmentima, i kojim razlozima, prijedlog Zakona unapređujući ili unazađujući. U tome poslu smatram poučnim (pro)čitati knjigu Ivana Obadića "Akademske slobode...", koja obiluje pravnim normam a i analizama, te ju, kao i kritičare Zakona, kvalificirati, ako je ikako moguće argumentima, a ne predrasudama i/li fiksacijama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:21