Iskreno, ne sjećam se točno dana kada sam upoznao Gorana Kovačića, Daruvarčanina kojem je prošlog četvrtka izgorio krov i tavan kuće u kojoj živi sa svojom nevjenčanom suprugom u prizemlju, a u posljednje vrijeme i s još šest Ukrajinaca na prvom katu.
No, jako se dobro sjećam riječi s kojom je većina ljudi u Daruvaru najčešće opisivala Gorana Kovačića, piše MojPortal.hr.
'Predobar čovjek'.
To je vjerojatno najprecizniji opis Gorana Kovačića u samo dvije riječi.
Nezgodno je pisati o ljudima s kojima si i obiteljski povezan, ali od tog dana kada smo se upoznali, a kojeg se - kažem - ne mogu točno sjetiti, pa sve do danas imao sam tu čast promatrati kako se Goran Kovačić odnosi prema ljudima.
Malo tko ima toliko razumijevanja i malo tko je spreman nerijetko raditi, što bi se reklo, i na svoju štetu, a samo s jednim ciljem - da pomogne, popravi i napravi. To je njegovo najveće zadovoljstvo.
Neki bi znali iskorištavati njegovu dobrotu - i nije da on to ne bi primijetio - ali ne želi se on trošiti na loše osobine pojedinaca, njemu je opet važno da je pomogao, popravio, napravio.
Goran Kovačić jedan je od onih daruvarskih majstora starog kova kakvih je sve manje, jedan je od radnika Dalita, nekoć ogromnog pogona koji se odavno ugasio i koji je nakon njegove propasti, kao i mnogi njegovi kolege, počeo raditi kao »majstor za sve« kako bi prehranio sebe i svoje.
Tog ludog četvrtka, 12. svibnja, sjedio je u dvorištu i gledao unuke i djecu kako se igraju i ne znajući da mu vatra s druge strane počinje polako gutati krov. Kada je pukao prvi crijep koji je pustio zrak pod krov, vatra se brzo pretvorila u buktinju, a u dvorištu je zavladala panika. Srećom, daruvarski vatrogasci brzo su došli i nakon gotovo dva sata potpuno ugasili požar.
Goran Kovačić sjedio je u potpunom šoku kod svojih prvih susjeda Dražena i Tanje Viljevac, a Draženu inače voli tepati da je njegov sin kojeg nikad nije imao.
- Gorana volim kao da mi je otac koliko je dobar - priča nam Tanja koja je jako puno "logistički" pomogla posljednjih dana, a Dražen je gotovo pa nerazdvojan s njim. Kako im dvorišta dijeli ograda, nedavno su i na njoj napravili vrata kao bi lakše mogli dolaziti jedan kod drugoga kroz dvorište.
Ispred njega stajala je čaša rakije, a on je u stanju šoka samo ponavljao: »Izgorila mi je kuća...« i kada bi emocije postale prejake, kratko bi zaplakao.
Kažem, godinama sam promatrao kako se Goran Kovačić odnosi prema ljudima, a nakon ove nesreće koja je srećom završila samo s materijalnom štetom, svi smo mogli gledati kako se ljudi odnose prema Goranu.
Kod Dražena i Tanje Viljevac posljednjih dana je spavao, a neprestano su dolazili njegovi prijatelji, poznanici, prijatelji pa i ljudi koje je posljednje vrijeme rijetko viđao.
- Gorane, reci što treba... - bila je najčešća rečenica koju bi mu uputili.
Goranov nerazdvojni prijatelj Slavko Račić Raca, tek je u četvrtak navečer, oko 22 sata, saznao da mu je prijatelju izgorio krov i tavan kuće. Kada mu je Goran kasno navečer javio što se dogodilo, Raca nije vjerovao i mislio je da ga Goran zafrkava pa je prekinuo telefonski poziv. Zatim su Raci poslali fotografije krova u plamenu s vatrogascima koji gase požar, no Raca je zaključio da je riječ o "ne pretjerano dobroj fotomontaži" i da ga "neće prevariti". No, kada je shvatio da je doista bio požar, odmah je došao i počeo tješiti prijatelja, onako kako to samo on zna:
- Gorane, pa tebi sad stalno ljudi dolaze i donose svakakvog alkohola. Pogledaj, pa ti si toliko alkohola dobio da meni sad dođe da odmah odem zapaliti svoju kuću!
Jedan od prvih poduzetnika koji je došao bio je Zoran Jakupec, direktor tvrtke Batinjani beton u čijoj tvrtki je Goran Kovačić svojevremeno radio.
Jakupec je odmah Goranu rekao da će njegovi radnici raditi na sanaciji krova. I tu se dogodila zanimljiva situacija. Naime, radnici su rekli da će na Goranovu krovu raditi besplatno, no Jakupec im je samo kratko rekao: "Ne, ne, svaki sat će vam biti plaćen".
- Među prvima sam dotrčao, nisu još ni vatrogasci došli. Tata i ja samo se dogovorili da ćemo odmah naše radnike poslati na čišćenje i svu pomoć koja bude potrebna, dizalica. Traktor i prikolicu smo također organizirali u dogovoru s Nikolom Jakovićem. Goran je naš susjed, bio je i naš radnik, a i sad povremeno surađujemo. Desetak naših radnika ukupno je bilo angažirano na obnovi njegova krovišta i to je najmanje što smo mogli učiniti za Gorana - rekao nam je Zoran Jakupec, direktor tvrtke Batinjani beton. Nikola Jaković, vlasnik tvrtke Jaković promet, osigurao je prijevoz krša sa zgarišta i prikolicu.
Jaroslav Bogadi, vlasnik tvrtke San-Met, osigurao je sav potrebni materijal i dovezao ga do kuće. Pomoći je došao i Dalibor Billy, vlasnik tvrtke Bili Car Workshop koji je potom svaki dan dolazi raditi na krovištu.
- Radio sam taj dan u dvorištu, a telefon mi je ostao u kući. A onda je Senka izašla i počela vikati: "Goranu gori kuća, Goranu gori kuća!" Iste sekunde sam sve ostavio i počeo samo razmišljati što da ponesem. Sjetio sam se da imam dva vatrogasna aparata pa sam ih ponio. Dok sam se vozio samo sam vrtio film u glavi: "Koliki je požar?", "Kako ćemo ga ugasiti?", "Jesu li svi dobro?". Ali, kad sam došao do kuće, vatrogasci su već odradili svoj posao. Odmah sam pitao kako možemo pomoći. Cijeli grad zna koliko je Goran veliki čovjek, a prije svega prijatelj. Svi koji smo tih nekoliko dana radili na obnovi krovišta lijepo smo se družili, a Goran je poveznica između svih nas. Kad vidiš sve te ljude koji su došli pomoći, znaš da je sve to Goran zaslužio svojom dobrotom i nema tu puno priče. To je velik čovjek i još veći prijatelj - rekao nam je Dalibor Billy.
Svoju pomoć je došao ponuditi i dožupan Bjelovarsko-bilogorske županije Saša Lukić. Naravno da su ga krenuli zezati: "Oooo, evo i dožupana", ali on je odmah, navlačeći radne rukavice na ruke, smijući se uzvratio: "Nisam došao tu kao dožupan, došao sam vidjeti kako mogu pomoći Goranu..."
Uključili su se čak i Daruvarčani koji su dobrovoljni darivatelji krvi pa je tako Tomislav Doležal darovao radnicima šest bonova za obrok u Kavani Queen koje je dobio od Crvenog križa na račun darivanja krvi, a daruvarski Crveni križ dao je još devet bonova za obroke za radnike.
A radnika (čitaj prijatelja i dobrih ljudi) koji su u tih nekoliko dana prodefilirali kroz dvorište i kuću zapravo je nemoguće nabrojati. Svi su pružili koliko su mogli, neki i više od toga jer su se osjećali, onako ljudski, dužnima pomoći Goranu jer je on njima nebrojeno puta u životu pomogao. Najmlađi među njima su imali tek dvadeset i nešto godina, najstariji i 70.
Svi su tako nevjerojatno složno, organizirano i brzo radili da je Ukrajinka, koja se je privremeni dom našla baš ispod tog izgorjelog tavana, u čudu stajala na pločniku i govorila:
"Unbelievable".
Da, nevjerojatno.
Svojevrsni vođe ekipe bili su Zoran Jakupec, Mladen Vujić Mlađo i Dalibor Strejček, odnosno, oni su sa svojim ljudima preuzeli organizaciju. Čim se krš s krova raščistio, došla je građa, a Mlađo je motorkom krojio drvene grede dok mu je Kum pomagao. Mlađo je lavovski odradio posao, ali ne želi pričati o tome.
- Ja sam ovdje došao zbog Gorana, a ti napiši što god hoćeš...
Jedan od ljudi koji je također došao pomoći je i Nino Medaković, suvlasnik Caffea Public.
- Bio sam u Bosni kada sam čuo pa sam odmah nazvao Gorana i pitao kad treba doći. Goran mi je rekao da ne treba sad ništa jer policija mora odraditi očevid. A onda me je nazvao Kum i rekao da je on već gore tako da sam odmah krenuo prema Goranovoj kući. A o Goranu se ne treba puno pričati jer se sve o njemu vidjelo na djelu u ovih nekoliko dana. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali s jedne strane hvala Bogu što se ovo dogodilo za njegova života pa je doživio to da vidi koliko je zadužio grad Daruvar i ljude koji tu žive. Ne znam da bi se za nekog drugog pojedinca skupilo toliko ljudi i poduzetnika u tako kratkom vremenu, a da ih nitko nije morao zvati nego su sami dolazili kada su čuli što se dogodilo. To je ono što vrijedi, ono što se broji. To je Goran - rekao nam je Nino Medaković.
Na radovima je pomagao i Ninov njegov otac Čedo Medaković koji je dugo radio s Goranom u Dalitu.
- Nema se tu što reći, dogodilo se što se dogodilo, srećom pa nije nitko stradao. Pomogli smo koliko smo mogli oko kuće, pomogao sam i ispeći janje za radnike. Vidjeli ste koliko je ljudi došlo pomoći i to sve govorio o Goranu. Koliko se ja sjećam, nikada se tako brzo nije napravio takav posao, a i to govori sve o našem Goranu - rekao nam je Čedo Medaković.
Janje koje je spomenuo darovali su Mladen i Darko Zakora, a s Čedom ga je pekao heroj Domovinskog rata Berislav Rendić Joja, također Goranov prijatelj.
Čim je čuo za požar, Goranu se javio i daruvarski obrtnik Nenad Heidelberg.
- Sav lim ide na mene, to ću ja donirati - rekao mu je Heidelberg i dan kasnije dovezao sav lim kojeg je Dalibor Strejček sa svojim ljudima besplatno ugradio,
Posao u tako u rekordnom roku završen, radnici su u ponedjeljak predvečer sjeli kako bi večerali i okrijepili se. Radnici, prijatelji, kolege... Svi su se zadovoljno smješkali (a dobro su se ispržili tih dana na suncu) i cijela ova priča koja se dogodila s požarom zapravo je pokazala (ili dokazala) koje bogatstvo Daruvar kao zajednica ima, piše MojPortal.hr.
