NUKLEARNI OTPAD U HRVATSKOJ

Priča o javnom interesu i neodgovornoj politici: Skladištenje u budućem centru najmanji je problem

Zašto nakon više od 30 godina potrage sada panično hvatamo zadnji rok za zbrinjavanje opasnog otpada?
 Robert Fajt/Cropix

Sredinom svibnja potpisan je ugovor za izradu studije utjecaja na okoliš budućeg hrvatskog Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Čerkezovcu koja će se temeljiti na rezultatima nedavnih "terenskih" istraživanja – prvih takve vrste koja su se na ovoj lokaciji ikad radila. Fond za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva i hrvatska Vlada pretpostavljaju da će studija dati zeleno svjetlo, no teško se oteti dojmu da njeni rezultati više i ne igraju nikakvu ulogu. Hrvatska, naime, alternative sada više nema – nisko i srednje radioaktivni otpad iz "Krškog" mora se preuzeti do 2023., a najkasnije dvije godine poslije.

Alternativna lokacija za zbrinjavanje otpada ne postoji, potvrdio nam je ranije ove godine Hrvoje Prpić, donedavni direktor Fonda. Ovaj skori "deadline" nije samo forma, već nužnost da bi nuklearka Krško mogla normalno funkcionirati.

"Nije ostalo puno prostora za skladištenje nisko i srednje radioaktivnog otpada na lokaciji elektrane", potvrđuje Saša Medaković, član Uprave Nuklearne elektrane Krško.

"Kapaciteti za skladištenje su bili originalno planirani za pet godina, no unaprjeđenjima u načinu skladištenja uspjeli smo skladištiti gotovo 40 godina. Sad su te tehnološke mogućnosti dovedene do kraja i treba osloboditi prostor da možemo dalje raditi", kaže Medaković.

Finski slučaj

Priča o tome kako se Hrvatska dovela u situaciju da potraga koja je započela prije više od tri desetljeća završava zaključkom da alternative nema i prije no što je lokacija službeno potvrđena, dobro ilustrira kako se s kompleksnim problemom radioaktivnog otpada nose države u kojima znanost, transparentnost i javni interes često znaju biti manje važni kriteriji. Zbrinjavanje nuklearnog otpada već je desetljećima jedan od gorućih ekoloških problema u Europi i svijetu, dodatno intenziviran zbog očekivanog zatvaranja mnogih nuklearnih postrojenja u bliskoj budućnosti.

Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) na svijetu postoji više od 250 reaktora koji su u upotrebi dulje od 30 godina – među njima i nuklearna elektrana Krško koja je s radom počela 1983. godine. Većina zemalja muku muči i sa zbrinjavanjem radioaktivnog otpada koji se generira radom nuklearki i ostalih institucija. Raspon rješenja kojima tzv. "nuklearne države" pribjegavaju je raznolik, no ako je Finska – koja će kroz par godina otvoriti prvo finalno odlagalište za sve vrste nuklearnog otpada na svijetu – predvodnik dobre prakse, Hrvatska je na toj ljestvici bliža zemljama s najšlampavijim pristupom.

Svjedoči tome odvijanje potrage za lokacijom zbrinjavanja otpada koja se u više navrata odmicala od glavnih preporuka IAEA-e i Europske komisije - da se proces mora što više zasnivati na znanosti, a ne politici, te da u njemu mora intenzivno sudjelovati i javnost.

S traženjem lokacije Hrvatska je službeno započela 1988. godine nakon što su hrvatska i slovenska republička vlada osnovale Međurepubličku koordinaciju za sva pitanja rada Nuklearne elektrane Krško. Namjera je bila pronaći i u prostorni plan uključiti potencijalne lokacije za odlaganje nisko i srednje radioaktivnog otpada koji se stvara radom nuklearne elektrane i "drugih objekata s radioaktivnim tvarima".

U tu vrstu otpada spada plinoviti radioaktivni otpad, tekućine kontaminirane radionuklidima, te otpadne tvari poput plastike, papira, zaštitne opreme, alata ili filtarskih uložaka koji nastaju svakodnevnim radom nuklearke. U nisko radioaktivni otpad spada i onaj koji nastaje primjenom izvora ionizirajućeg zračenja u medicini, industriji, znanosti i vojsci, kolokvijalno poznat kao "institucijski otpad".

Navedeni nisko i srednje radioaktivni otpad puno je manje rizičan za okolinu od istrošenog nuklearnog goriva – visoko radioaktivnog otpada koji Hrvatska nema obavezu preuzeti, a koji će se u idućim desetljećima privremeno zbrinjavati u suhom skladištu u prostoru nuklearke.

Traženje potencijalnih lokacija započelo je uz slijeđenje visokih znanstvenih kriterija. Pretpostavljene su dvije varijante plitkog odlaganja - tunelsko odlaganje u pliće geološke formacije i ukopavanje u površinske slojeve, a u studiji koja je povjerena Urbanističkom institutu Hrvatske sudjelovalo je oko 80 stručnjaka iz 15 institucija. U radu iz 1998. Antuna Schallera i Vladimira Loknera iz Agencije za posebni otpad opisano je da su temeljem deset izlučnih kriterija te vrednovanjem dodatnih 28 usporednih kriterija izdvojene 34 potencijalne lokacije na sedam područja.

Među njima, kao posebno perspektivne istaknute su Trgovska i Moslavačka gora, Psunj i Papuk. Radilo se o analizama temeljenim na podacima iz literature i raznim vrstama karata. Schaller i Lokner jasno ističu da ove četiri lokacije postaju "tek kandidati za utvrđivanje konačnog mjesta odlagališta, čiju stvarnu prikladnost za odlaganje radioaktivnog otpada nije moguće objektivno spoznati prije detaljnih terenskih istraživanja".

Od tu nadalje stvari se počinju sve više odmicati od "znanstvenog pristupa". Prijedlog četiri lokacije u Sabor je stigao na ljeto 1997. godine u sklopu izglasavanja Strategije prostornog uređenja RH. Skupina od 14 zastupnika među kojima i Jadranka Kosor, Vladimir Šeks, Mladen Markač i Mato Arlović podnosi amandman da se kao moguće lokacije odbace Papuk i Psunj.

U obraćanju zastupnicima Marija Bajt iznosi da je na Papuku planiran park prirode i izgradnja akumulacija Kamensko i Šumetlica, da područje Papuka i Psunja obuhvaća značajne vodotoke i izvore pitke vode, spominje proizvodnju zdrave hrane i ugroženost flore. Vlada je prethodno odbacila amandman s argumentom da je odabir lokacija vršilo više znanstvenih institucija, te da će lokacije još biti detaljno analizirane. Zastupnici međutim uz pljesak prihvaćaju amandman, pa su tako nakon više godina detaljnih procjena dvije lokacije doslovno bez ikakve daljnje rasprave brzinski eliminirane u Saboru.

U svom radu Schaller i Lokner navode da su lokacije odbačene bez stručno valjanih argumenata. No priča se ponavlja i 1999. kad je također "amandmanom skupine zastupnika iz Programa prostornog uređenja brisana i Moslavačka gora", čime Trgovska gora ostaje jedina preferentna lokacija. U kasnijim odgovorima na primjedbe javnosti iz Vlade će često argumentirati da je Trgovska gora odabrana kao najbolja opcija na temelju opsežnih istraživanja, a sam način na koji su eliminirane druge tri lokacije nigdje u službenim dokumentima nije detaljnije opisan.

Početkom novog milenija Hrvatska i Slovenija potpisuju bilateralni sporazum po kojem do 2023., odnosno najkasnije dvije godine iza toga svaka država mora preuzeti svoju polovicu otpada iz nuklearke Krško. U Hrvatskoj se, međutim, ništa ne pomiče više od cijelog desetljeća, sve do 2014. godine kad Sabor RH donosi Strategiju zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva. U Strategiji se ambiciozno navodi da se budući centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada može smatrati čak i potencijalnim centrom za suho skladištenje visoko radioaktivnog otpada i lokacijom za uspostavu trajnijeg odlagališta.

Idući operativni korak, donošenje Nacionalnog programa za provedbu spomenute Strategije, sad već postaje ozbiljno pritisnut rokovima - Europska komisija već 2016. upozorava Hrvatsku, Italiju, Češku, Portugal i Austriju da ispoštuju direktivu iz 2011. po kojoj su sve zemlje EU do 2015. trebale predati svoje nacionalne programe zbrinjavanja radioaktivnog otpada. Godine 2016. u tadašnjem Prijedlogu nacionalnog programa odjednom se kao preferentna mikrolokacija pojavljuje posve novo ime - bivši vojni kompleks Čerkezovac na području Trgovske gore, iako su u nizu prijašnjih studija kao tri lokalne "mikrolokacije" prethodno prepoznate Milinkovac, Veliko brdo i Majdan.

U prijedlogu Nacionalnog programa te u svim kasnijim dokumentima kratko se navodi da je 2015. godine "izrađena studija kojom je potvrđena pogodnost lokacije Čerkezovac za skladištenje RAO". Njome je, pojašnjava se, Čerkezovac uspoređivan s Majdanom, no utvrđena razlika u korist Majdana ne smatra se presudnom.

Dotični rad koji govori na koji je način provođena presudna analiza koja je Čerkezovac istaknula kao preferentnu lokaciju teško je pronaći uobičajenim pretraživanjem baza, a nismo ga mogli dobiti ni od Fonda, osnivača budućeg Centra, iz kojeg su nam po tom pitanju poručili: "Studija na koju se referirate je zastarjela i nije primjenjiva s obzirom na odmak vremena i izmijenjene okolnosti projekta".

U prijedlogu Nacionalnog programa više se ne spominje ni odlagalište, već se navodi da će se "središnje skladište IRAO uspostaviti u jednom od postojećih skladišnih objekata na lokaciji Čerkezovac". Drugim riječima, umjesto "tunelskog odlagališta" s kraja osamdesetih, postaje očito da se Hrvatska tada definitivno odlučila za metodu privremenog skladištenja "na površini" u postojećim zgradama vojne baze. Rješenje je to koje će trajati idućih 40 godina. U međuvremenu, cijeli će postupak traženja lokacije za neko trajnije odlagalište trebati odraditi ponovo.

Primjedbe na Stratešku studiju koja je pratila prijedlog Nacionalnog programa bile su brojne, a predvodili su ih Općina Dvor na čijem se području nalazi Čerkezovac, Grad Petrinja udaljen pedesetak kilometara, Sisačko-moslavačka županija koja je još 2011. iz svog prostornog plana Trgovsku goru izbacila kao lokaciju za zbrinjavanje radioaktivnog otpada i Vlada BiH čija je granica od Čerkezovca udaljena nekoliko kilometara. Za razliku od 1997. godine kad su zastupnici pljeskom nagradili obraćanje Marije Bajtl, primjedbe o "mnogobrojnim izvorištima pitke vode" u blizini Čerkezovca, biološkoj raznolikosti, "području bogatom vodama tekućicama" i planovima da se proglasi park prirode ovog su puta glatko odbijene uz poznati argument da će se ionako raditi Studija procjene utjecaja na okoliš.

Intenzivno nezadovoljstvo

Unatoč intenzivnom nezadovoljstvu lokalne zajednice i službenom protivljenju općine Dvor, Hrvatska 2018. godine, nakon što joj je par mjeseci ranije Europska komisija priprijetila i sudom pravde zbog kašnjenja – donosi Nacionalni plan s Čerkezovcem kao preferentnom lokacijom. Do kraja prošle godine u budući Centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada uloženo je 20,3 milijuna kuna.

Kad se hrvatski proces biranja lokacije i načina zbrinjavanja ove vrste otpada usporedi s primjerima drugih "nuklearnih" država u Europi, jasno je da je praksa da se detaljnija terenska istraživanja rade tek nakon što su potvrđene preferentne lokacije uobičajeni dio procesa, no ostavljanje mogućnosti odustajanja od takve lokacije također je dio te iste prakse.

Isto tako, odabir skladištenja na površini već je primjenjivan u više država, iako izvještaj IAEA-e o trendovima navodi da velik broj zemalja za ovu vrstu otpada sad već ipak bira odlagališta ukopana blizu površine ili nekoliko desetaka metara pod zemljom. No ono što mnoge zemlje za razliku od Hrvatske nastoje implementirati je mogućnost da lokalne zajednice imaju realni utjecaj u odlukama, uz pretpostavku da ih se intenzivno informira o načinu zbrinjavanja otpada.

"Prije nekoliko desetljeća Njemačka je odlučila da će lokacija budućeg odlagališta istrošenog nuklearnog goriva biti rudnik Gorleben. Proces je na kraju propao zbog prevelikog otpora lokalne zajednice", kazao nam je Christoph Hamann, glasnogovornik njemačkog Federalnog ureda za sigurnost nuklearnog otpada (BASE). Njemačka je potragu ponovo pokrenula prije par godina uz izmijenjen pristup, a očekuju da će lokaciju potvrditi do 2031. godine. Za lokaciju trajnog odlagališta niskog i srednje radioaktivnog otpada koja bi uskoro trebala početi s radom cijeli proces počeo je još davne 1976. godine.

U Finskoj općine ili gradovi imaju pravo odbiti gradnju postrojenja za nuklearni otpad. Prilikom izbora lokacije za famozno finalno odlagalište radioaktivnog otpada istraživanja su identificirala četiri različita "kandidata". Lokalne zajednice su u dva slučaja odbile, a druge dvije općine - one u blizini već postojećih nuklearki - pristale su biti domaćini.

"Prihvaćanje sa strane javnosti je najkritičniji dio procesa, a u Finskoj imamo sreće jer ljudi rezoniraju da nuklearke proizvode otpad i da otpad moramo rješavati. I kad je već tako, bolje da bude pod zemljom, nego nad zemljom", govori nam Mia Ylä-Mella, inspektorica u finskoj Regulatornoj agenciji za nuklearnu sigurnost (STUK), pojašnjavajući da Finci općenito imaju vrlo visok nivo povjerenja u državne institucije.

"Finska je imala jaku političku podršku projektu konačnog odlagališta za nuklearni otpad od samog početka, 1983. godine. Vremensku liniju koja je tada zacrtana slijedile su sve vlade. U mnogim zemljama, kad se vlade mijenjaju, mijenjaju se i programi i stvari počinju od početka. No ovdje nije bilo tako, i sve se zasnivalo na snažnoj znanstvenoj pozadini i transparentnosti", tvrdi Ylä-Mella.

Čak i Italija, koja je sve svoje četiri nuklearke zatvorila do devedesetih godina i koja još od tada na dvadesetak privremenih lokacija skladišti otpad zaostao od njihova rada i razgradnje, u svoju je ne pretjerano efikasnu potragu za trajnijim rješenjem za sve vrste otpada sada pod svaku cijenu odlučila uključiti javnost. Nakon što su 2014. utvrdili kriterije, preliminarnim istraživanjima istaknuto je čak 67 lokacija u 7 različitih regija. Nakon javnog objavljivanja liste s lokacijama krajem 2020. i javnih rasprava koje su trajale šest mjeseci, niti jedna općina nije izrazila želju da udomi odlagalište, unatoč tome što država zauzvrat nudi gradnju velikog tehnološkog parka koji bi trebao ekonomski osnažiti područje. Nakon druge runde javnih konzultacija, lista je svedena na 57 lokacija, a slijede pregovori sa svakom od lokalnih samouprava. Iako one zakonski nemaju pravo veta, talijanska vlada je naoko determinirana da nađe bar nekoliko općina "volontera".

Ni Slovenci očito nisu mogli zanemariti stav zajednice. Prema dokumentima slovenske Agencije za zbrinjavanje nuklearnog otpada (ARAO), nakon što su identificirali najpoželjniju lokaciju za trajnije odlagalište, morali su zaustaviti proceduru zbog "protivljenja javnosti". Potom su 2004. godine pozvali sve slovenske općine da, ako žele, dobrovoljno ponude svoje područje kao potencijalnu lokaciju. Tijekom istraživačkih radova na terenu takva bi općina dobila 200 tisuća eura, a nakon potvrde i dodatna dva milijuna eura naknade.

Nakon što je osam općina dalo ponudu – očekivano većinom one u blizini nuklearke Krško, ARAO je započeo s preliminarnim istraživanjima, da bi se u konačnici kao preferentna lokacija iskristalizirala Vrbina. Za nju je potom predloženo pet koncepata trajnog odlagališta, a konačna je odluka pala na dva ukopana silosa, ponajviše zbog, kako se tumači u izvještajima ARAO-a, bolje izdržljivosti u slučaju jačih potresa. Odlagalište u Vrbini je trenutno u fazi pronalaska izvođača radova, a dosad je od samog početka potrage u ovaj projekt uloženo 95,12 milijuna eura.

Sredinom prošlog desetljeća postojao je pokušaj dogovora Slovenije i Hrvatske da se otpad iz Krškog zbrinjava na odlagalištu u Vrbini. Iz hrvatskog Fonda i ARAO-a tvrde da je 2019. godine taj pokušaj definitivno propao. Fond navodi da je slovenska strana isključila mogućnost preuzimanja i hrvatskog institucijskog otpada što bi značilo da Hrvatska svejedno mora tražiti još jedno rješenje, te da bi izdašna godišnja nadoknada za otpad odlazila slovenskoj, umjesto hrvatskoj općini. Paradoksalno, od nadležnih hrvatskih tijela može se povremeno čuti da Vrbina nikad ne bi zadovoljila hrvatske kriterije za odlagalište zbog blizine Save i pripadajućih izvora pitke vode.

Treće zemlje

Odvojena rješenja različitog tipa za Hrvatsku ujedno znače i da će se otpad iz Krškog prethodno morati slati u obradu u neku treću zemlju, jer se tzv. TTC natpaketi u kojima je trenutno uskladišten ne mogu postaviti u betonske RCC spremnike predviđene za hrvatsko skladište. Iz Fonda potvrđuju da će se manji dio obrade provesti u nekom od inozemnih centara, no gdje točno i koliko će to koštati, još ne znaju.

Samo skladištenja otpada u budućem hrvatskom Centru najmanji je problem u ovoj priči – nisko i srednje radioaktivni otpad koji je prethodno solidificiran, stavljen u bačve i pohranjen u betonskim spremnicima već je kao koncept zbrinjavanja uspješno korišten u prošlosti. No sam proces izbora lokacije u kojem prevladavaju političke, a ne znanstvene odluke, u kojem prolaze godine bez konkretnih aktivnosti, nakon čega se pod pritiskom međunarodnih rokova na brzinu uvodi potpuno nova mikro lokacija koja više "nema alternative" samo potvrđuje dojam da Hrvatska nije u stanju ozbiljno odraditi zbrinjavanje nuklearnog otpada.

Dok se u Europi sve više radi na uključivanju lokalnih zajednica u proces s ciljem da prihvaćanje odlagališta bude dobrovoljno, u Hrvatskoj je mišljenje javnosti i dalje svedeno na manje-više uzaludno prigovaranje na strateške studije, osim ako se, naravno, ne radi o "grupi saborskih zastupnika". Ideja transparentnosti kod nas i dalje ne podrazumijeva da su sve studije, analize i detaljni opisi procesa javno dostupni, a o komunikaciji s javnošću – za koju se također izdvajaju milijuni kuna, dovoljno je reći da planirani info centar u općini Dvor još nije otvoren.

Dok su mnoge druge zemlje već ozbiljno u traženju dugotrajnih koncepata, Hrvatska je nakon više od tri desetljeća pribjegla tek privremenom rješenju. Po pitanju trajnog odlagališta ništa se ni ne planira u idućih deset godina. Time Hrvatska zanemaruje još jednu preporuku, a to je da se problem nuklearnog otpada ne ostavlja na teret budućim generacijama.


* Tekst je nastao uz podršku organizacije Journalismfund.eu. U njegovom nastanku doprinos je dala i Elisabetta Tola.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. rujan 2022 08:33