NAJDUGOVJEČNIJI PREMIJER

Preživio je Most, odlazak 28 ministara, koronu i Agrokor. Može li osvojiti novi mandat? Anketa

Inventura dosadašnje vladavine Andreja Plenkovića uoči superizborne 2024. godine

Premijer Andrej Plenković 

 CROPIX, Vesna Veselić

Nakon što je lani oborio rekord koji je dotad držao Ivo Sanader i postao najdugovječniji hrvatski premijer, u četvrtak će Andrej Plenković proslaviti sedmu godišnjicu stolovanja u Banskim dvorima.

Otkako je 19. listopada 2016. glasovima 91 saborskog zastupnika izabran za predsjednika Vlade, preživio je razlaz s Mostom, posrnuće više svojih ministara i ministrica zbog nekretninskih i korupcijskih afera, slom najveće kompanije u državi, pandemiju, potrese, rat i energetsku krizu.

Hoće li u svom uredu u Banskim dvorima nazdraviti i osmom premijerskom rođendanu doznat ćemo iduće godine na parlamentarnim izborima. U slučaju da izbori treći uzastopni mandat, Plenković bi dobio priliku oboriti apsolutni rekord koji i dalje drži Franjo Tuđman koji je (doduše, ne kao premijer, nego kao predsjednik države) dosad najdulje vladao zemljom - devet i pol godina.

Prije nego što ocijenite Plenkovića u našoj anketi, donosimo vam pregled najvažnijih događaja, izazova i kriza koje su obilježile njegovih sedam premijerskih godina.

Ljetna "blitzkrieg" kampanja

Plenkovićev uspon na tron bio je zaista munjevit. Samo četiri mjeseca prije nego što će sjesti u premijersku fotelju, bio je politički gastarbajter s privremenom adresom u Bruxellesu. A onda su se zaredali krupni politički događaji: raspala se prva vlada HDZ-a i Mosta predvođena političkim novajlijom Tihomirom Oreškovićem, a nakon što nije uspio dogovoriti novu parlamentarnu većinu, Tomislav Karamarko morao je odstupiti s mjesta šefa HDZ-a. Ekspresno su organizirani unutarstranački izbori na kojima je za novog čelnika stranke 17. srpnja 2016. izabran Andrej Plenković. Samo dva mjeseca kasnije HDZ pobjeđuje na parlamentarnim izborima i s Mostom još jednom dogovara sastavljanje nove vlade.

Sauchina ruka spasa

Nakon što se Most priklonio oporbenom zahtjevu za opoziv ministra financija Zdravka Marića, Plenković je na sjednici Vlade iz svog kabineta izbacio sve Mostove ministre. Sedam dana kasnije (4. svibnja 2017.) u Saboru se, tijekom glasanja o opozivu ministra financija, odigrao jedan od najnapetijih hrvatskih političkih trilera. Oporbeni SDP na kraju nije uspio skupiti 76 ruku potrebnih za opoziv, nedostajao im je jedan glas. Njihova nekadašnja zvijezda i šef Milanovićeva premijerskog ureda Tomislav Saucha - tada već u ulozi osumnjičenika u aferi dnevnice - tog se dana priklonio HDZ-u i svojim glasom spasio Marića, a time i premijera. Jer je glasanje o (ne)povjerenju ministru financija de facto bilo glasanje o (ne)povjerenju Vladi Andreja Plenkovića. Osokoljen tom pobjedom odbačene je mostovce brzinski zamijenio Ivanom Vrdoljakom i njegovim haenesovcima, zastupnicima koji su u Sabor ušli na listi oporbene koalicije predvođene SDP-om! Tom prevarom biračke volje počela je žetonizacija Sabora - pojava masovnih promjena političkih dresova.

Korupcijski vodopad ministara

Kadrovska politika pokazala se (pogotovo u prvom mandatu) jednom od Plenkovićevih najslabijih točaka. Od dvadeset ministara koji su s njim ušli u Banske dvore, preživjelo ih je samo troje: Oleg Butković, Tomo Medved i Nina Obuljen Koržinek. Mostovi ministri (Orepić, Šprlje, Dobrović i potpredsjednik Kovačić) izbačeni su zbog nevjere, neki su otišli svojom voljom (Z. Marić), treći su otišli na manje zahtjevne i puno bolje plaćene poslove (Ćorić i Pejčinović Burić), dok je najviše Plenkovićevih ministara Banske dvore moralo napustiti zbog nekretninskih ili korupcijskih afera (Kuščević, G. Marić, Tolušić, Žalac, Horvat...). Uglavnom, u dva mandata Vladu je iz ovog ili onog razloga napustilo 28 članova.

Slučaj Agrokor

Nakon što je prezaduženi Agrokor prijetio da sa sobom u ponor povuče desetke tisuća radnih mjesta te brojne dobavljače, u travnju 2017. usvojen je "lex Agrokor". U ured Ivice Todorića uselila je prinudna uprava na čelu s Antom Ramljakom. Godinu kasnije, nakon što su otkrivene okolnosti u kojima je nastajao "lex Agrokor" i sumnje da je Vlada pogodovala "skupini Borg" (interesnoj družini koja je sudjelovala i u pisanju zakona "lex Agrokor"), Banske dvore morala je napustiti ministrica gospodarstva Martina Dalić. Iz cijele afere Plenković je izašao s čudesno malo ozljeda, a na koncu je veliki dio javnosti uspio uvjerili kako su on i njegova vlada napravili odličan posao u stabilizaciji poslovanja najveće domaće kompanije i spašavanju brojnih radnih mjesta.

Pandemija - više sreće nego pameti

Iako su mnoge odluke Vlade i Stožera civilne zaštite bile pogrešne, proturječne, čak i tragikomične, Plenkovićev "korona tim" na koncu je ipak zaslužio prolaznu ocjenu za upravljanje pandemijskom krizom. Potpore za očuvanje radnih mjesta i vrlo labave epidemijske mjere pomogle su da se turizam i gospodarstvo brzo vrate u formu prije krize. Treba reći kako je Vlada pritom imala i puno sreće jer da je virus bio malo opasniji, posljedice bi bile stravične. Vladina kampanja cijepljenja, naime, doživjela je debakl, u korist od cjepiva uspjeli su uvjeriti tek svakog drugog građana.

Potres i muke u obnovi

Usred lockdowna, Zagreb je u snježno nedjeljno jutro 22. ožujka 2020. pogodio potres jačine 5,5 po Richteru. Jedna je djevojčica poginula, a brojni stanovnici glavnoga grada i njegovih prigradskih naselja ostali su bez domova. Predzadnjeg dana iste te 2020. još jači potres pogodio je Petrinju. Posljedice su bile katastrofalne, tisuće ljudi morale su domove zamijeniti limenim kontejnerima. Prve dvije godine proces obnove bio je nestvarno spor, a zbog sramotno lošeg upravlja procesom obnove Vladu je morao napustiti ministar graditeljstva Ivan Paladina. Na njegovo je mjesto došao HDZ-ov senator Branko Bačić. Iako se obnova Banije napokon zakotrljala, i dalje je otvoreno pitanje hoće li birači sljedeće godine kazniti ili nagraditi Plenkovićev model obnove.

Putinova invazija i energetska kriza

Drugi Plenkovićev mandat dobrim je dijelom bio krizni menadžment, upravljanje ekonomski i politički potencijalno smrtno opasnim krizama. Nakon pandemije i potresa, Hrvatskoj je zaprijetila i golema energetska kriza nakon što je Rusija napala Ukrajinu. U sprječavaju najgorih scenarija, hrvatskom gospodarstvu, građanima i Vladi uvelike je pomogao zajednički europski odgovor i upumpavanje enormne količine svježe otiskanih novčanica u krvotok europskog gospodarstva kako bi se spriječio zaron u recesiju. Plenkovićeva vlada odlučila je cijene struje, benzina i grijanja zadržati na podnošljivim razinama "prženjem" ogromne količine javnog novca. Zasad se to pokazalo politički isplativim potezom.

Poraz u borbi s inflacijom

Dok je Vlada uspjela zaštiti građane od smrzavanja i prevelikih računa za struju, strašno je podbacila u borbi s inflacijom. Cijene hrane i mnogih drugih neophodnih proizvoda i usluga u posljednje dvije godine naprosto su eksplodirale. Plenkovićeva odluka o ograničavanju cijena 30 proizvoda zakašnjela je i svojim skromnim opsegom jednostavno nedovoljna za obuzdavanje cijena na policama trgovina. U cijeloj eurozoni od hrvatskih građana višu stopu inflacije prisiljeni su trpjeti samo Slovaci.

Ulazak u Schengen i eurozonu

Iako je proces ulaska Hrvatske u eurozonu prolazio bez većih političkih otpora drugih država članica i zapravo se na koncu sveo na tehničko pitanje, priključenje šengenskom prostoru bilo je puno neizvjesnije. S vremena na vrijeme, pogotovo zbog ilegalnih migranata, vlade starih članica Unije znale bi zaprijetiti vetom na daljnje širenje Schengena kako bi umirile dio birača koji se protive politici otvorenih granica. Činjenica da je 1. siječnja Hrvatska ušla u Schengen dok su Bugarska i Rumunjska još jednom ostale kratkih rukava, doista predstavlja vanjskopolitički uspjeh Vlade. Konačno, nema sumnje da će Hrvatska dugoročno imati opipljive ekonomske (i reputacijske) koristi od ulaska u eurozonu, kao i od članstva u Schengenu.

Najdraži neprijatelj

"Tvrda kohabitacija" koju je početkom 2020. godine novoizabranom predsjedniku države Zoranu Milanoviću obećao premijer Plenković brzo se pretvorila u totalni rat Pantovčaka i Banskih dvora. Učestalom razmjenom uvreda zagadili su prostor javne komunikacije, a njihovo dijametralno suprotno viđenje vanjskopolitičkih prilika onemogućuje vođenje suvisle, usklađene i na koncu za naše nacionalne interese učinkovite vanjske politike. I dok država trpi štetu, njih dvojica naprosto uživaju u međusobnom šamaranju. Iskusni politički lisci dobro znaju da im je politički vrlo unosno biti najboljim neprijateljima i da iz tog koordiniranog "neprijateljstva" obojica vuku opipljivu korist koju će unovčiti na izborima: Milanović na predsjedničkim, a Plenković na parlamentarnim izborima.

Superizborna pred vratima

Nakon što je 2020. deklasirao konkurenciju, Plenkovićev HDZ kao apsolutni favorit ulazi i u superizbornu 2024. u kojoj će se održati europski, saborski i predsjednički izbori. Dok će Plenković u kampanji do iznemoglosti nabrajati iznose koje je njegova Vlada ulupala u stabilizaciju cijena energenata, hvaliti se gradnjom Pelješkog mosta i LNG terminala, a ulazak Hrvatske u Schengen i eurozonu glorificirati kao najveći uspjeh Hrvatske nakon stjecanja neovisnosti i pobjede u ratu, oporba će birače uvjeravati da napokon moraju kazniti stranku, čije je ime sinonim za korupciju, i premijera za čije je vladavine inflacija osiromašila njihova kućanstva. Ako i kada stvari postanu opasne, Plenković uvijek može računati na pomoć svog najboljeg neprijatelja. Šefa HDZ-a predsjednički izbori ionako ne zanimaju previše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 18:32