Za koji dan, već 27. svibnja, mogla bi pasti sudska presuda koja će možda zatvoriti sada više od desetljeća staru priču o „švicarcima“. Imamo li napokon priliku za „svečano“ pravno zatvaranje društvenog fenomena koji je s više ili manje intenziteta dominirao javnom raspravom, pa tako i onom bitnijom; razgovorima malih, običnih ljudi o teretu nepodnošljivih dugova. To što sada kao da iščekujemo jednu veliku presudu kao ocjenu cijele jedne ere – njezinih socijalnih, poslovnih, pravnih, političkih, financijskih i pravnih dimenzija – možda je dobar povod za relativno kratak dossier franak uz potragu za bitnim pitanjima; ako smo na političko i pravno raspetljavanje slučaja franak potrošili nekoliko zajedničkih desetljeća, jesmo li što doista naučili; kakve su nam pouke?
Prečac do boljeg života pa izvor očaja
Val zaduživanja u švicarskim francima kulminirao je 2005.–2007. godine, odnosno u zamahu tržišne euforije, kada se činilo da je za rast cijene stambenih kvadrata samo nebo granica. Udruga Franak osnovana je prije 15 godina, odnosno 4–5 godina nakon što je eksplozija rata na kredite u švicarskim francima, zbog promjene tečaja i kamata, već postala opća tema. Drugim riječima, mi imamo generacije koje ne poznaju život bez „švicaraca“. Oni su se udomaćili.
„Švicarci“ su za desetke tisuća, podsjetimo i na to razdoblje, u jednom trenutku bili prečac do boljeg života, potom izvor očaja zbog loše (osobne) odluke, pa su onda postali tema za novinare, političare i domaće pravosuđe, koji su se, redom, kroz godine pretvorili u aktivne dionike slučaja Franak; posrednike između dužnika u francima i vjerovnika; hrvatskih banaka. „Švicarci“ su vrlo žilavi, postojani; oni imaju osiguran pravni i politički prostor još od prve kolektivne tužbe protiv banaka 2012. godine, ali i nakon prve velike presude u korist dužnika još 2013., pa i tzv. Lex CHF-a – specijalnog zakona koji je osigurao zakonsku konverziju kredita u švicarskim francima u eurokredite. Ako na slučaj Franak gledamo kojim slučajem nešto šire, onda ispada da je jedino još Ivica Todorić u hrvatskom društvu zaslužio jedan veliki specijalni lex, ali da baš nitko do sada nije imao tako specifičan političko-pravni život. No ni lex specialis, koji nije dizajniran samo da bude politički bingo tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, nego i konačno pravno rješenje (teško ga je bilo drugačije shvatiti), nije zaustavio „švicarce“ da kao krupno pitanje dočekaju dob vrlo zrele, iskusne osobe. Hoćemo li imati generacije pravnika koji će odlučivati o „švicarcima“ od prvog dana staža do mirovine?
Prije osvrta na ono što se upravo nalazi na sudskom stolu, bitno je reći da je priča, ima tome barem cijelo desetljeće, izašla iz okvira doista intelektualno zanimljive i bitne javne rasprave o fundamentalnim pitanjima slučaja, te je prerasla u jednosmjerni politički ritual uz vrlo specifično i teško razumljivo pravno štivo. Naime, utjerivanje „opravdanih“ – sigurnih, moralnih, pravno utemeljenih… – potraživanja prema bankama temeljem svojevoljnog (!) dužništva u francima uzelo je vrlo značajan dio tržišta pravnih usluga u RH, te je naplata dužnika „pravde“ poprimila oblik organiziranog biznisa, s finim zaradama ne samo za odvjetničke kuće i poduzeća kojima je tržišna misija servisirati interese dužnika u „švicarcima“, zbog, naravno, visokih i „sigurnih“ ekstra-profita banaka.
Zapravo su sva načelna, odnosno teška politička, pravna, ekonomska i financijska pitanja oko „švicaraca“ javno raspravljena još prije duge ere sudovanja. Npr. jesu li sve banke bile iste (nisu), je li ubijanje valutne klauzule političko uništavanje legitimnog pravnog instrumenta, kako i zašto je uopće bankarima palo na pamet kombinirati tečaj i promjenjivost kamata uz vrlo nejasno pravo na mijenjanje i jednih i drugih, i to čak preko leđa onih najrizičnijih dužnika, što ćemo uopće s pitanjem moralnog hazarda i poučka o euforičnom zaduživanju jer će cijene „100 posto zajamčeno“ samo dalje rasti… No to nisu bile pravne, nego više sustavne teme.
Procurila dva sudska dokumenta
Pravne teme imaju život za sebe; svoje sudionike koji debatiraju i vrlo specifično tržište. Pravne teme se raspravljaju na sudovima, a što se tiče tržišta, postoji nekoliko modela. Onaj klasični model jest kad dužnik sam plaća tužbu, ročišta, vještačenja, sudske pristojbe, ali i kasniji model u kojem je tržište odvjetničkih usluga de facto ponudilo tzv. „no win – no fee“ pristup; bez pravne pobjede klijent nema trošak. U javnosti se spominju visoke provizije od 10–15 posto, ali ima i onih kada se de facto prozaična pravna usluga naplaćuje i 30 posto. Ako ste dobar odvjetnik s talentom za privlačenje pažnje dužnika, onda, npr., znate da na slučaju od 50.000 eura vama ide finih 7500 eura (15 posto). A monetizacija tog poslovnog modela u RH čini se politički vrlo sigurnom, unatoč tomu što smo imali masovni Lex CHF. I tu dolazimo do važnosti aktualnog pravnog trenutka.
Prošireno vijeće Vrhovnog suda, ponovimo, trebalo bi 27. svibnja riješiti pitanje koje nije sitna „tehnikalija“: imaju li bivši korisnici CHF kredita koji su već 2015. i 2016. prihvatili zakonsku konverziju i potpisali Dodatak ugovoru o kreditu pravo na još jedno, dodatno obeštećenje? Radi se, dakle, o skupini koja je već jednom u potpunosti promijenila prirodu svog duga, koja je po zakonu navodno dovedena u isti financijski položaj kao da je od prvog dana uzela kredit u eurima, i koja sada traži da joj se povrh toga vrati i razlika između onoga što je platila po ništetnim ugovornim odredbama i onoga što bi bila dužna platiti da su odredbe od početka bile poštene.
Nije to jedino što je na stolu. Neposredno pred samu sjednicu, u javnost su procurila dva sudska dokumenta — presude Vrhovnog suda broj Rev-278/2025-2 i Rev-834/2025-2 — čiji je sadržaj i sam po sebi vijest bez presedana. Sudska vijeća koja su ih izradila u obrazloženjima opisuju nešto što bi u bilo kojoj zreloj demokraciji izazvalo institucionalni potres: zadržavanje sudske odluke gotovo dvije pune godine u sudskoj pisarnici bez ikakva obrazloženja, organizirane pokušaje stvaranja dojma da sudska praksa nije ujednačena, te — rječnikom koji nije uobičajen ni u pravnoj teoriji ni u sudačkoj svakodnevici — „unutarnje utjecaje na suđenje koji dolaze iz unutarnjih sudskih krugova“. Te tvrdnje ne iznose novinari, ni odvjetnici, ni HUB, ni Udruga Franak. Iznose ih sami suci, u presudama. To skoro pa nikoga ne zanima jer se radi o teškom pravnom štivu i jer priča, čini se, ima vrlo predvidljiv „politički“ smjer; onaj u kojem narod (dužnici) pravedno dobiva što mu je nepravedno utjerano. No, u toj pravnoj zavrzlami pojmovi jednakopravnosti, svakome tko razmišlja iole pedantnije, bili su i ostali – upitni, pogotovo ako razgovaramo o dužnicima; uopće ne o bankarima. Je li mi moj odvjetnik „na dobiveno“ trebao, npr., naplatiti baš 15 posto (onih 7500 eura), iako je jasno da sam mu bio samo jedan od mnogih; slučaj iz šprance. Možda zvuči kao neprimjerena provokacija opravdano ogorčenih dužnika – isključivo onih kojima su bankari nametnuli „švicarce“ jer su za njih kriteriji bili labaviji nego za kredite u eurima – ali pitanje sigurnosti pravnih odnosa zapravo jest jedina preostala važna pravna dimenzija svega što smo za i protiv raspravljali u zadnjih nekoliko desetljeća.
Uostalom, imamo i zanimljivu, novu dramaturšku kulisu slučaja Franak, vrlo različitu u odnosu na doba kad su pohlepa i olako preuzimanje dužničkih obveza generirali moralni hazard a) bankara i b) dužnika. Sada kao okružje imamo institucionalnu dramu, pravu sapunicu unutar sudstva, vječne političke svađe oko izbora nužno nepristranih važnih sudaca i desetke tisuća tužbi koje i dalje čekaju odgovor. To znači da imamo ozračje u kojem će jedna sudska odluka biti promatrana ne samo kao pravni, nego i kao novo-stari politički akt. A to je za sud, po definiciji, loša situacija za ono što inače u teoriji nazivamo pravnom sigurnošću, koju uza svo sudovanje nije popularno naglašavati.
Zakon je pokušao biti korektan
Kada je Vlada Zorana Milanovića osmislila ZID ZPK/15, zakon koji je bio i politički spasonosan i, deklarativno, trajno rješenje. Logika zakona bila je politički razumna: svaki korisnik CHF kredita bit će doveden u točno onakav položaj kao da je od prvog dana uzeo kredit u eurima. Ni bolje, ni lošije. Jednako.
Zakon je pokušao biti pedantan, odnosno korektan. Banka je bila dužna izraditi kalkulator dostupan svakom potrošaču osobno, pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora, dostaviti potpuni pregled svih tražbina. Potrošač je imao trideset dana da donese slobodnu, informiranu odluku. Mogao je odbiti. Mogao je prihvatiti. Velika većina prihvatila je. Ustavni sud RH ocijenio je zakon ustavnim. Vlada je u obrazloženju zakona sama napisala da on predstavlja „trajno rješenje problema u CHF“. Teško se prisjetiti jasnije izjave namjere u modernoj hrvatskoj zakonodavnoj praksi.
A opet, ta „trajna“ solucija nije bila trajna. Nije bila ni privremena u uobičajenom smislu. Bila je samo jedna epizoda u seriji s ambicijom režisera da je gledamo cijeli život. Razlog? Pravni sustav tada nije konačno zatvorio pitanje. Nije navodno dovoljno jasno definirano do koje granice zakonska zamjena nepoštenih ugovornih odredbi iscrpljuje sva potraživanja, ili ostavljaju li ništetne odredbe prostora za daljnje tužbe. Taj političko-pravni vakuum napunila je odvjetnička industrija, a deseci tisuća tužbi tek su plod logike koja kaže: ako sustav ne zatvori vrata, netko će kroz njih proći.
Bankarska strana priče nije priča o nevinosti; niti je i dalje ignorantska, tj. onakva kad su odbijali sudjelovati u javnoj raspravi. Banke jesu kombinirale valutnu i kamatnu izloženost na način koji je za klijente bio ekstremno rizičan, neke su bile nehajne, neke gramzive, neke oboje, a najviše ih je bilo – šokiranih time što su samima sebi napravile. Ali sve to nije ono o čemu Vrhovni sud 27. svibnja odlučuje.
