Preminuo najstariji dalmatinski kovač: ‘U njegovu zanatu nije mu bilo ravna u cijeloj Hrvatskoj...‘

U rodnom Slivnu 12. kolovoza u 97. godini umro je Vlade Nogalo. Pokopan je u osvit Velike Gospe 14. kolovoza na mjesnom groblju kod crkve Svetoga Trojstva, piše Slobodna Dalmacija.

- Bilo je svita na sprovodu za ne virovat. Ko kada je bio najprije dobar i pošten čovik, a osim toga u njegovu zanatu nije mu bilo ravna u ciloj Rvackoj. Bog mu da sto i jedan pokoj duši.

Riječi su ovo jednog poznanika kojega sretosmo u subotu nakon pogreba u Slivnu a koje sve govore o Vladi. Za one koji ne poznaju staroga Vladu Nogala slijedi objašnjenje.

Vlade (ali i njegova kovačka radionica u zaseoku Nogale u Slivnu,) bio je jedan od najpoznatijih kovača od Istre do Konavala. Nije bilo grada ni sela, nije bilo jednog našega otoka a da ga tu ljudi nisu poznavali. Posebno poljoprivrednici. Majstor nad majstorima svoga zanata. Posljednji veliki kovač ispod čijeg su čekića i na nakovnju stvarana oruđa koje nikada ni najsofisticiranije poljoprivredni uređaji neće zamijeniti. Motike, mašklini, kosiri, kosirići, sjekire izlazili su u majstorskoj radionici u Slivnu s njegovim potpisom. A Vlade je, zamislite, bio treća generacija iz znamenite kovačke obitelji Nogalo.

Kovač Vlade

Braco Ćosić/SD

Davne 1911. godine ostaje upisano u prvoj obiteljskoj kovačkoj obrtnici da je Vladin djed Križan dobio dozvolu za kovačku radionicu, pa onda Križanov sin Filip, Vladin otac. No tri generacije prije djeda Križana iz iste obitelji imali su kovačku radnju, ali pisanog traga u obrtnicama nema, jer se onda nisu ni izdavale. Znači,Vlade bijaše šesta generacija kovača iz kovačke obitelji Nogalo. Sedmu sada nastavljaju njegovi sinovi Nedo i Ante. Znači punih 230 godina, zveče udarci čekića s nakovnja, punih 230 godina ne gasi se vatra u Nogalovoj kovačiji.

Ostat će zapisano da su Vladine motike i mašklini kopali i obrađivali masline, vinograde, njive, vrtove, da su kopali temelje kuća i okućnica od Istre do Dubrovnika i Konavala. Svojim oštricama parali su obradive površine od najsjevernijeg hrvatskog otoka Svetog Nikole gore do zapadne obale Istre, pa sve do Lopuda najjužnijeg, dolje kod Dubrovnika.

Za Vladu Nogala i njegove alatke dobro znaju brojni Bračani, Hvarani, Korčulani, Pelješčani gdje je takoreći bio domaći čovik iz Zagore, ali isto tako i poljoprivrednici cijele Dalmatinske zagore, Cetinske krajine, susjedne Hercegovine. Na brojnim sajmovima diljem naše obale Vladine poljoprivredne rukotvorine kupovali su i stranci, što kao suveniri, što oni koji su se u svojim zemljama bavili poljoprivredom.

Tako su alatke iz znamenite kovačije iz Slivna odlazile u Njemačku, Austriju, Češku, Poljsku, Italiju, Francusku. Svojim vedrim duhom i majstorstvom izrade poljoprivrednih alata činio je kompoziciju s kojom je osvajao ljude.

Prenosimo još riječi onog poznanika Vlade s početka ovoga teksta koji kaže:

- Eto otiša je gori u nebo jer ga je zaslužio, virujem da i sada tamo kuje, jer bez nakovnja i čekića on ne može. Dobri, najbolji naš kovaču pokoj ti vični, reče poznanik Vladin.

Spomenimo i to da je stari dobri kovač Vlade redovito, pa i nekoliko dana prije svoje smrti, redovito čitao Slobodnu Dalmaciju od prve do posljednje stranice. Dakako, nakon svega lijepoga o najstarijem kovaču sjetismo se i znamenite Ciceronove poslovice: Suae quisque fortunae faber est (Svatko je kovač svoje sreće).

Mi bismo je samo malo doradili i kazali: Vlado Nogalo bijaše kovač i svoje, ali i sreće brojnih ljudi koji ga poznavaše.