Premijer u Varivodama još je jedan korak k normalizaciji

U načelu, nema se puno toga dodati ocjeni koju je Andrej Plenković jučer iznio u govoru u kojem je osudio ubojstva civila srpske nacionalnosti u Varivodama, poslije akcije Oluja, kada su oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske. "Ovo je gaženje onih ideala za koje se borila većina hrvatskih branitelja i srpskih. Ovaj je zločin uvreda za suvremenu Hrvatsku jer vrijeđa ljudsko dostojanstvo'', ocijenio je premijer.

To je nepobitna istina, koju osporava tek uski krug proustaških radikala iz Hrvatskog tjednika i sličnih, glasnih, ali marginalnih medija i grupacija.

Nećemo koristiti velike riječi pa ljeto 2020. godine opisati povijesnim s aspekta ovdašnjih hrvatsko-srpskih odnosa, međutim, napravljeni su važni koraci odlaskom saborskog zastupnika SDSS-a Borisa Miloševića u Knin na 25. obljetnicu Oluje, kao i kada je ministar branitelja Tomo Medved, kao predstavnik službene državne politike, posjetom Gruborima izrazio žaljenje zbog likvidacija srpskih civila.

Gošići i Varivode imaju identičnu simboliku kao Grubori jer to su sve sela u kojima su likvidirani nenaoružani civili, a najstrašnije je da su to većinom bili starci i invalidi. Tako je 27. kolovoza 1995. ubijeno sedam mještana Gošića, a 28. rujna, mjesec i pol nakon Oluje, ubijeno je i devet stanovnika obližnjih Varivoda. Svi ubijeni u tim selima, u kojima ni ranije, ni u vrijeme zločina nije bilo ratnih aktivnosti, bili su civili, a za njihovu smrt nitko nije osuđen ni nakon 23 godine.

Sramotni događaji ne mogu kompromitirati povijesne činjenice, a to je da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije i da je Oluja predstavljala jedino rješenje jer je tadašnja paradržavna vlast u Kninu odbila sve ponude mirnog rješenja. Međutim, mučka ubojstva civila i uništavanje imovine dramatično su osramotili Hrvatsku. A to je netko morao priznati, i to u ime ove države.

Politika je - kroz ovoljetne dogovore na relaciji HDZ - SDSS - svoje odradila, barem na simboličkoj razini. Prihvaćena su dva gledanja na isti događaj, kao i činjenice da su na svim zaraćenim stranama i "naši" ponekad bili zločinci, a ne uvijek anđeli, i najavljuju se dalji koraci u komemoriranju žrtava te popravljanju životnih uvjeta na devastiranim prostorima. U pravu su skeptici koji govore da još ništa nije riješeno, ali suština je u tome da je zacrtan put i definirana strategija, kako međuetničke normalizacije, tako i materijalne obnove.

Usto, široka javna podrška pokazala je da u obje zajednice prevladavaju odgovorni ljudi, koji poštuju i nedužne žrtve s druge strane. Jedini koji su pokušali izvući političku korist kritizirajući proces hrvatsko-srpske normalizacije su Miroslav Škoro i njegova ekipa, što je očekivano od radikala koji nije uspio na parlamentarnim izborima, i sada, čvrsto se držeći desno-šovinističke tematike, nastoji ostati u kakvom-takvom fokusu javnosti. Razumije se, zubima škrguću i u Beogradu jer osjećaju da gube patronat nad hrvatskim Srbima.

Ali, uvjerljiva većina javnosti i njezinih političkih predstavnika podržava proces normalizacije ili se ne suprotstavlja. To, možda, nije puno, ali ipak je nemjerljivo bolja situacija od one kakva je bila još prije svega nekoliko godina.