DEADLINE

Premijer točno ukazuje na problem odgoja u polariziranom društvu. No, ipak postoji jedan problem

Šteta je napravljena još u doba kad se traume rata nisu liječile već koristile da bi se skupljali politički bodovi
Jelena Veljača
 Neja Markičević/Cropix

Sigurno je do godine, ne znam do čega bi drugog bilo. 2020. je doista bizarna: naučila nas je da je sve moguće, ni na što više ne reagiramo čuđenjem i šokom. Potres, dimnjaci koji nisu sanirani niti do službenog početka jeseni i hladnih noći, covid-19, zajedno s cijelim svojim folklorom: zaštitnim maskama i budalastim, ali epohalnim ideološkim ratom koji je obavezno nošenje istih izazvalo, vrstama testova koje moramo napraviti da bismo prešli međunarodne granice, rječnikom koji nam se naglo proširio za izraze poput "epidemiološka situacija", "samoizolacija", "egzistiranje oboljelih", "lockdown", policijski sat koji je u potpunosti postao mogući realitet, strpljivo čekanje u redovima za ulazak u obični dućan ili poštu, razmaci od metar, dva ili četiri, ljutnja na ljude koji nas - pazite sad - nesmotreno diraju (jer je dodir postao opasan poput puške) - sve je to utjecalo na naše psihičko stanje koje se, odjednom, iz prilično indolentnog do nestabilnog pretvorilo u sociopatsku hladnoću prema baš svemu što nam još 2020. ima za servirati, uključujući i nekakvo suludo pucanje na Markovu trgu, po zgradi Vlade, koje se malo naziva terorističkim činom i insinuira da je za cilj imao atentat na nekoga iz visokog političkog establišmenta, a malo kao nuspojava zanemarivanja i namjerne indoktrinacije mladeži. Ili, možda, 2020. nije samostalno kriva za to što smo vijest o napadu na institucije, ranjavanje policijskog službenika, te napadačevo samoubojstvo nakon pokušaja bijega, dočekali spremno neuzrujani?

Možda je iza nas, ipak, 25 do 30 godina pripreme za to stanje svijesti, koje izaziva apologetski pristup momku koji je s automatskom puškom u jesenje jutro odlučio pucati po zgradi Vlade, da bi, nakon ranjavanja nevinog i, kako sada naknadno stručnjaci govore, slabo opremljenog policajca, napisao Facebook status, i onda okončao vlastiti život. Možda, govorim, a mislim zapravo "sigurno", jer kad odrastaš i/ili živiš u državi u kojoj tranzicija traje dulje od bilo koje čovječanstvu poznate smrtonosne epidemije, ali joj se iz nekog razloga ni ne traži lijeka, a ni cjepivo protiv iste, kad odrastaš u društvu koje nema, otkad je taj napadač živ, jasne mehanizme određivanja pravde pa samim time ni kazne, kad svjedočiš nepravdi i nasilju u javnom prostoru, ali i u obiteljima, ne, ne postaneš - i strašno mi je znati da ste ovaj zaključak uopće očekivali - poludjeli vitez osvete - to ne, jer za pokušaj ubojstva nema opravdanja, ali postaneš naviknut na atmosferu u kojoj nema jasno uspostavljenih moralnih normi, pa tako niti kazni za kršenja iste.

Postaneš naviknut na nepravdu, na zlo, na ludilo. Sad premijer točno ukazuje na problem odgoja novih generacija u polariziranom društvu koje se namjerno pacalo u niskim strastima i polarizaciji koja je pak služila samo da bi se birači mogli mobilizirati jednom šibicom, jednom pjesmom, ako ne i lajnom stihova.

Ali premijer jako kasni (iako me neopisivo raduje da smo uopće došli do ovog trenutka), jer je šteta napravljena još u doba kad se igralo na nacionalističke osjećaje, kad se traume rata nisu liječile već koristile da bi se skupljali politički bodovi, kad se djeca namjerno nisu obrazovala jer bi s edukacijom nužno došla i progresivna misao, ne samo o vlastitom identitetu već i o potrebi da se odbaci breme prošlosti i pogleda u budućnost, kad se dopuštalo da se urliču ustaški pozdravi, čije je značenje simboličko na više nivoa, a svakoga tko se usudio javno progovoriti o problemu koji će nas tek dočekati jednog ponedjeljka ujutro, kad mladić na čijem su licu još uvijek bubuljice nezrelosti, ali je ipak već godinama u rukama strastveno stiskao drveni snajper odjeven u nekakav kondom tako da izgleda kao miks covid-inspektora na ulazu u kućicu za bris i čistača u klaonici, došeće do Markova trga, ni ne pogleda Markovu crkvu, ni ne pomisli na značenje Gornjega grada koji je toliko propatio u potresu, već krene nemušto, unatoč silnom wannabe HOS treningu sa zaostalim oružjem iz rata, čije postojanje umobolno opravdava gradonačelnik, paradoksalno, baš najvećeg grada heroja, Vukovara, pucati po zgradi, pogodivši njemu nepoznatog čovjeka u uniformi.

Pokušavaju mi politički stručnjaci objasniti da ima tu nešto više od te slike koju je Viewegh prekognicistički najavio još u devedesetima, ali s puno više humora nego što u stvarnosti ima: da tu ima neke organizacije, neke druge namjere, ali što više vrtim u glavi tu početnu scenu lošeg političkog trilera, to više vjerujem da je realitet samo ono što vidimo: nejaki mladić koji duboko vjeruje da je neka vrsta Batmana, ali Batmana koji između pokušaja ubojstva i samoubojstva tipka po mobitelu i podiže status na društvenoj mreži Facebook, jer ipak ima samo 22 godine, i naravno da voli društvene mreže, i naravno da je samo naveden na to da nosi oružje i proživljava rat koji nije doživio.

Ali upravo se to događa kad se PTSP ne liječi generacijama, a zašto se nije liječio, već koristio kao političko gorivo, pitanje je koje bi, kad god bi ga netko postavio, dovodilo do uvreda, prijetnji i agresije prema autorici ili autoru pitanja. Voljeli bismo vjerovati da je to instrumentaliziran čovjek, plaćeni ubojica, ali stvar je toliko musava, prljava i suluda da nas sama po sebi demantira: što ako je on samo dečko zadojen dobro poznatim okrutnim narativom o jugonostalgičarima i paćenicima koji vole hrvatski grb s druge strane, a kojima u životu ne ide jer su ovi prvi okrutni prema njima? Što ako su ucjene agresijom koje su dopuštane desetljećima proizvele generacije koje su agresivne?

Ono što nas treba zabrinuti nije samo pucanje iz automatskog oružja, već i komentari koji ubojice poput Zavadlava i Bezuka opravdavaju i "razumiju", ekstremi koji ga proglašavaju herojem. A ono što smo trebali štititi nije politički establišment, nego djeca ove zemlje. Djeluje mi kao da ovo potonje premijer zna. Ili samo želim vjerovati u happy end filma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:46