PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Predugo smo čekali, ali hvala Bogu, to se napokon dogodilo. U 76. minuti možda smo svjedočili hajdučkoj ‘nadstrešnici‘

Gnojnu nakupinu ne mogu očistiti ni ostali navijači, ni klub, ni odveć kompromitirani nogometni savez. To je posao politike i sudstva

Bakljada navijača Hajduka

 Tom Dubravec/Cropix
Gnojnu nakupinu ne mogu očistiti ni ostali navijači, ni klub, ni odveć kompromitirani nogometni savez. To je posao politike i sudstva

Prijelomni moment splitskog nogometno-navijačkog četvrtka dogodio se u 76. minuti utakmice između Hajduka i Ajaxa. Dogodio se u trenutku kad je Hajduk igrao dobro, vodio 2:1 i imao u rukama pobjedu protiv puno slavnijeg protivnika.

A onda je navijačka skupina sa sjevera Poljuda napravila ono što i inače radi: počela sramotiti sebe i sve na stadionu. Dimnim su bombama izazvali prekid utakmice. Bio je to trenutak kad se dogodilo nešto što se trebalo dogoditi davno. Stadion se okrenuo protiv njih. Sa zapada i istoka prolomili su se gnjevni prosvjedi zvižduka preostalih gledatelja, navijača koji su u tom trenutku morali već znati za nacistički Torcidin corteo. Nakon što su ih dripci sa sjevera uvalili u političko blato, sad su im još počeli kvariti i sportski užitak. Ljudi s preostalih tribina su Sjever zasipali bujicom revoltiranih kletvi. Stadion se ljutito pobunio protiv jedne od četiri tribine.

I bogu hvala da napokon jest. Jer, dugo im je trebalo. Predugo.

image

Bakljada navijača Hajduka

Ante Cizmic/Cropix

Problem radikalne skupine Hajdukovih navijača, naime, nije od jučer. Ona je još predobro desetljeće prošla transformaciju od klasične navijačke skupine u paraideološko-ekstremističku organizaciju. Pripadnici te organizacije rišu po gradu svastike i ušata ‘U‘, tuku po Dalmaciji srpske sezonce, koordiniraju organizirane navijačke makljaže. Bez pitanja uklanjaju sa zidova murale da bi narisali svoj, izvikuju nacističke slogane, a finale je bilo kad su napali srpsku manjinsku priredbu u splitskom gradskom kotaru. Pritom ne samo da sramote vlastiti klub i nanose mu materijalnu i reputacijsku štetu, nego i krivotvore njegov povijesni ideološki kod - onaj kluba koji je prebjegao u partizane. Oni krivotvore i sliku cijelog Hajdukovog navijačkog korpusa koji je više no igdje u Hrvatskoj klasno i socijalno inkluzivan. Uključuje muškarce i žene, lijeve i desne, profesore i studente, poduzetnice i prevoditeljice, obrazovane i neobrazovane. Od svih tih glasova posljednjih se deset godina čuo samo jedan - onaj koji zaziva Adolfa. Ta malformacija postojala je i pred desetak godina kao tinjajuća frakcija. No, smjenom generacija i odlaskom starijih, razboritijih lidera postala je jedina i monopolizirala navijačku skupinu.

image

Bakljada navijača Hajduka

Josko Ponos/Cropix

Ali, da bi tako eskalirala potreban je još jedan sastojak. A taj je sastojak isti kao i na razini države: kolebljiva šutnja ostalih. Famozne „dvostruke konotacije“. Plenkovićevsko kunktatorstvo. A ta šutnja je u slučaju Splita i Hajduka bila kompleksna. U vremenima kad je klub (pravedno) ratovao s HNS-om, Torcida im je trebala kao militantno krilo, kao što Herri Batasuna treba ETA-u. Kako je navijačka kultura u Splitu masovna i ima mobilizatorski potencijal, političari joj se ne vole konfrontirati. No, taj rat je u suštini završio, a pakt o uzajamnom navijačkom nenapadanju postao je pakt gnjilog nezamjeranja. Torcidi se nisu htjeli zamjeriti ni Puljak ni Šuta, ni stranke ni lokalni mediji, a ponajmanje sam klub kojeg u ovom trenutku vode ljudi čiji je ideološki profil stubokom oprečan torcidaškom. Ostali navijači sa Zapada i Istoka bi na njihove ispade gledali s nelagodom u pod - onako kako to, u osnovi, radi i većina hrvatskog društva.

I tako je to išlo do 76. minute u četvrtak. Šutljiva većina je prvi put graknula - zakašnjelo, ali ipak jest. Ima tu, naravno, prostora i za cinizam. Ispada da Hajdukov navijački prosjek ne reagira na ustaševanje i nacizam, ali reagira kad netko kvari sportski spektakl. Ali, u društvu i politici tako to biva s povodima. I pobuna u Srbiji počela je zbog jedne nadstrešnice, a ne zbog puno ozbiljnijih stvari. Možda je ta 76. minuta bila hajdukovska „nadstrešnica“ - trenutak kad se reže u gnojnu nakupinu.

Ali, gnojnu nakupinu ne mogu očistiti ni ostali navijači, ni klub, ni odveć kompromitirani nogometni savez. Mi ostali možemo samo sudjelovati u promjeni ozračja. Taj posao nije ni posao (same) policije. Stvaran posao trebao bi biti posao politike i sudstva. Koji su, na koncu konca, i skrivili da je cijelo društvo do ove točke došlo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. listopad 2026 19:10