POZNATI ISTARSKI KNJIŽEVNIK 'Uljanik je postao rupa bez dna, treba spasiti Jurinu i Franinu'

Drago Orlić, istarski književnik, govori o Uljaniku, Jurini i Franini.

Gospodine Drago, gledam skromnu listu književnika koji su pružili potporu Uljanikovim radnicima u štrajku, a nigdje vašeg imena. Zašto?

- Ne znam za tu listu. A sad kužim, prijatelj Popović poslao mi je neki mejl koji moj pretpotopni kompjutor nije umio otvoriti, kao uostalom ni tvoja pitanja. A ja i nisam bog zna kakav književnik. Popoviću sam poslao pjesme, ha, ha, ha! Inače nisam za takav način, to je više guranje taštine nego pomoć. To je šminkeraj! Neki dan je umro mladić jer prva pomoć nije stigla na vrijeme pa se je sva opozicija naslađivala, što je krajnje neukusno i primitivno.

Čudi me to jer sam čuo da je vaša mama radila kuharicu za gablece ili marende u Uljaniku. Što je bilo na jelovniku, a sada mnogi od njih mogu sanjati?

- Majka Fuma, za bližnje Fumica, nedavno je umrla, dugo je bila u zasluženoj mirovini. Sjećam se, po njenim pričama, da su uljanikovci dobro marendali. Rado su jeli maneštru, ali s kobasicom, jer što više jedeš maneštru (lončanica), to si gladniji. Dali su se navući na sarmu, koja se spremala samo uoči 29. novembra, nisu voljeli smrznutu ribu s Dalekog istoka. Od salata im je bila najbolja kupus salata…

Kako ste prije rata kao kulturni radnik doživljavali poduhvate Uljanikovih inženjera koji su radili sjajne brodove za Titove Nesvrstane zemlje?

- Nisu se gradili brodovi za Nesvrstane, više su to bili brodovi za bogate skandinavske zemlje. Prije pola stoljeća bili su to gigantski brodovi iz projekta Berge koji su se gradili u dva dijela, a potom spajali, što je bilo jedinstveno u svijetu. Berge Istra bio se negdje na oceanima potopio, no nitko nije vjerovao u to, krenula je priča da su ga oteli - izvanzemaljci.

Kakvu budućnost Zvane Lakodelac iz vaše kolumne “Lipi moji” prognozira za Uljanik?

- Sveznajući Zvane će komentirati: 'Dica, Uljanik je u doba socijalizma hranija cilu Istru, danas ne more nanke sam sebe. Ni to zajebancija. Još će tega tote biti. Pukla je “naša sloga” mriž šefovi IDS-a. Miletić Boris bi da brodogradnja ustane u Uljaniku i Puli, a Jakovčić je već prije 17 lit reka ča rabi delati, samo ča ga se ni slušalo. Nino ne biži od problemi, on je za tisak i štanpu reka: “Spreman san preuzeti odgovornost! Ma bogati! Potrudit ću se da sva istina izađe na vidjelo”. A štrajkaši mu poručuju: “Ma ki te ča pita! Ma kamo se rivaš?” Mi Istrani se emocionalno identificiramo sa “Škojolivi”, no po meni nema izgleda, teško je reći, ali Uljanik postaje jama bez dna, bar u ovim uvjetima s tisućama zaposlenih. Uzaludne su i te financijske injekcije i štrajkovi… To je kraj jedne priče… ali evo Njemačke, zove naše brodograditelje za plaću od 20 tisuća kuna.

Je li Pula postala “Končargrad”?

- Pitanje je mogu li funkcionirati mir hotela, koje namjerava graditi Končar, i buka sa škvera. U toj sprezi netko zna što pučanstvo ne zna. Uskoro će govna isplivati na vidjelo dana. Inače Pulom kruži pošalica: - Što misliš koliko milijuna dolara mora imati taj Končar? - ‘Ko će znati? To ni Jakovčić ne zna!

Nedavno ste proslavili 40 godina izlaženja vaše satiričke kolumne “Lipi moji” koju potpisuje Zvane Lakodelac. Kako vam je to uspjelo?

- Iskreno, ne znam! Došlo je tako iznenada, iznebuha. Javljao sam se s kruzera, sa skijanja, sa Sicilije, s operacije raka. Bilo je to uvijek u zadnji tren, ali nikad nisam zakasnio. Uživao sam u zajebanciji sa svojim imaginarnim junacima: unucima Samantom (sunce didovo), malim Markom, susedom kumom Jagom, njezinim mužem, starim Hansom esesovcem, šjorom Mafaldom, koja govori isključivo talijanski, često sam se pozivao na pokojnog teca Gašpara. Gašpar je bio prijatelj s Lenjinom, ljubovao s Rosom Luksemburg… Glavna zaštita bila mi je čakavština.

Dok se Zagreb i Pula natežu oko Uljanika, u Istri je u opasnosti izlazak “Jurine i Franine”. O čemu je riječ?

- To je iznimnost hrvatskog izdavaštva u Istri. Riječ je o dijalozima dvaju junaka nazvana čudnim augmentativima Jurina i Franina. U listu Naša sloga, tiskanom u Trstu, glasilu za Hrvate Istre i kvarnerskih otoka, prvi put su “progovorili” 16. studenoga 1871. Sada je upitno izlaženje kalendara, almanaha, zbornika, knjige istih imena. Prva knjiga Kalendara Franina i Jurina izašla je u Trstu 1922. za 1923. godinu. Kalendar izlazi do 1929. godine kada ga, zajedno s ostalom hrvatskom riječju, zabranjuje talijanska fašistička vlast. Ponovno je pokrenut 1952. te izlazi do danas. Dosadašnji nakladnik zatvorio je firmu u i otišao u mirovinu... No još su četiri mjeseca do kraja godine i vjerujem da će Kalendar ipak biti tiskan.

Zašto često u svojim kolumnama i nastupima ističete hrvatsku komponentu u Istri?

- Zato što sam Hrvatina, koji se ni u čemu ne slaže s vama Prikoučkarima kada je u pitanju hrvatstvo. Osnova se krije u tome što ste vi bili u naručju “idilične i nezavisne” države, a mi Istrani pod čizmom Mussolinija, jer mu je Istru poklonio, kao svojem sponzoru, vaš poglavnik.
I svi dođoši, furešti, u pravilu uhljebi, odmah bi nam nametnuli HDZ-ovsku vlast, u posljednje vrijeme i ustašku.

Kako to vidi Zvane?

-Evo kako Lakodelac doživljava sve češće crnilo kojega vi još ne prepoznajete i tolerirate: Ni više pomoći! Vero ni! Ustašomaniju više ne more nidan frmati, nidan zatrti… ko ne mi partizani ili austrijski policijoti na Blajburgu. Zagrebački plavi, Dinamo, ima črni dres, stešo mu ni pomoga da dobije Švicarce u srid Prvostolnice. Splitski bili su počeli nositi črne maje, eko sad je i Rika ubukla črni dres. Nogometna reprezentacija - nanke za reći. “Su u lutu za presednikon, medigon Tuđmana” - špjegiva mi kuma Jaga. Magari da su, ma nisu! Ne žale oni za Tuđmanon, vrhovnikon, on je stešo bija partizan, Titov oficir, presednik FK “Partizana” u Beogradu, nego za Anton Pavelićon - poglavnikon. Zasvin ki ih je on izda i puštija voljenu nezavisnu Hrvacku i voljene nezavisne Hrvate i uša hrabro kako traveštit, ubučen u žensku, drito u Španju.

Koliko vam se puta dogodilo da se obistine vijesti iz humorističkog priloga Glasa Istre “La Koste”?

- Svaki put! Ha ha ha! Istinu je lako prozreti, a satira živi samo od nje i s druge strane od vječne gluposti. Pripazite pažljivo koliko će se gluposti izreći ovih dana vezano za Uljanik. Sve, sve, samo da se ne bi reklo - bobu bob, a popu pop.