Odjel bjelovarske kirurgije, točnije njen ženski dio, pretvoren je u intenzivnu covid jedinicu za najteže bolesnike, one koji su priključeni na respiratore i doslovno se bore za život. Sada je taj odjel, kako osoblje voli reći, podignuta intenzivna, jer se nalazi točno iznad odjela na čijem ulazu stoji natpis Djelatnost za anesteziju i intenzivno liječenje.
Upravo pred tim vratima nalazim se 15 minuta prije smjene u Covid odjelu. Osjetim kako mi srce sve brže lupa. Vrata mi otvara sestra Marion i uvodi me unutra. Izmijenili smo par rečenica u kojima saznajem da ću na gornji odjela ići upravo s njom i njezinim kolegom Marijanom, piše novinar Deni Marčinković za mojportal.hr.
Proces odijevanja
Dok se oni brzinski oblače u predvorju, mene preuzima sestra Mirela, koja se nedavno vratila s gornjeg dijela. U očima joj vidim umor, a na licu joj se ocrtavaju tragovi maske. Strpljivo mi pokazuje svaki korak kako pravilno staviti zaštitnu opremu. Svoju odjeću zamjenjujem plavim jednokratnim odijelom, na cipele navlačim zelene nazuvke, a umjesto maske s kojom sam ušao u bolnicu, dobivam novu, bijelu s crvenim čepom po sredini. Stavljam zelenu kapu na glavu i sad sam spreman, ali tek za oblačenje bijelog zaštitnog odijela s kapuljačom.
Cijeli taj proces uigrana ekipa završila je za 2 do 3 minute, a meni je što zbog straha, što zbog prvog doticaja s takvim nečim trebalo gotovo deset.
Dok mi sve to demonstrira, sestra Mirela priča mi kako je jučer izašla iz 24-satne smjene, a danas je opet tu. Djecu gotovo da i ne vidi kaže, i tu zastaje.
- Kako da vas još zaštitim? Stavite vizir i rukavice, zapravo stavite još jedan par za slučaj da vam jedne puknu. Eto sad ste spremni - govori mi Mirela, koja je s teme o njenoj obitelji brzo prešla na onu o poslu, pretpostavljam da joj je tako lakše.
Uzima mi mobitel te ga zamotava u prozirnu foliju, kako bi kamera koliko toliko bila u funkciji. Pozdravljamo se, a ja krećem prema Marion i Marijanu koji me čekaju u hodniku, spremni za polazak na covid intenzivnu. Dok se penjemo uz stepenice postavljam im jednostavno pitanje, ljudi kako ste?
- Naporno je. Fali nam sna, fali nam zraka, slobodnog vremena, ali svjesni smo da je situacija teška. Dajemo svoj maksimum, jer ljudi koji ovdje leže doista nas trebaju, govore mi gotovo u isti glas. Popeli smo se na kat i dolazimo pred zatvorena vrata na kojima piše: "STOP, DANGER, COVID-19, BIOHAZARD".
Šest teških pacijenata
Marion otvara vrata i ulazimo u dugačak hodnik sa zelenim zidovima i smeđim podnim pločicama. Hodajući prema još jednim otvorenim vratima na kraju hodnika prolazimo pokraj nekoliko soba, koje su prazne, ali spremne ukoliko se ukaže potreba, odnosno ako se poveća broj korona pozitivnih pacijenata koji trebaju respiratore i high-flow uređaje.
Prolaskom kroz vrata na kraju hodnika, ulazimo u mali hodnik koji spaja tri sobe. Dvije dvokrevetne i jednu četverokrevetnu. Tu nas dočekuju jedna sestra i jedan tehničar. Upravo im je završila četverosatna smjena na odjelu s najtežim pacijentima, a Marion i Marijan trebaju ih zamijeniti. Jedna od sestara koje smo ovdje zatekli je i glavna sestra odjela, ne želi da joj spominjemo ime. Iako joj je ovdje upravo završila smjena, i konačno može izaći i skinuti zaštitno odijelo, ostaje tu kao moj vodič te me upoznaje s odjelom na kojem trenutno leži šest pacijenata. Saznajem da je do prije sat vremena ovdje bila još jedna pacijentica, ali s obzirom da više nije u fazi u kojoj virus može prenijeti na druge, premještena je na "normalnu" intenzivnu.
Ulazimo u sobu gdje se nalazi jedna starija gospođa. Ona nije na respiratoru, ali je spojena na high-flow uređaj. U nosu joj se nalaze cjevčice koje joj olakšavaju disanje. Pokrivena je zelenom dekom do vrata, ali joj je ruka vani. Na prstima ima prikopačne kvačice, koje joj pretpostavljam mjere puls, a na ruci joj se nalazi i intravenozna kanila. Na njenom noćnom ormariću nalazi se mobitel s kojim komunicira s obitelji. Gledamo se.
"Baka, jeste dobro?", bojažljivo je pitam.
- Jesam, hvala Bogu. Sada je već puno bolje. U petak navečer mi je bilo jako loše pa sam zvala hitnu i od tad sam ovdje - govori mi baka Milka iz Laminca, nedaleko Bjelovara. Za djelatnike na odjelu ima samo riječi hvale.
- To su dječica kakvih nema. Divni su i krasni. Svoje obitelji morali su napustiti da bi nas ovdje dvorili i brinuli se o nama, a sve je to radi nemara pojedinih ljudi. Na televiziji sam vidjela ljude koji govore: "Ma, što će meni korona, ja to neću dobit'". Ja bih ga razdrapila. Ako se već ne pazi zbog sebe, neka čuva drugog čovjeka! U početku smo bili sretni jer u našem kraju nije bilo korone, ali ovo je sada katastrofa - priča mi baka Milka, koja se nakon tih par rečenica uspuhala pa je ostavljamo da se malo odmori, a mi izlazimo u hodnik.
Nedostaje ljudi
Glavnu sestru pitam kako se oni nose sa ovom cijelom situacijom.
- Potrebna je velika požrtvovnost. Radimo bez slobodnih dana. Na osam pacijenata, koliko ovdje u ovom trenutnku najviše može ležati, rade dvije sestre. Četiri sata provedemo u ovim odijelima bez hrane, vode, WC-a. Kada nam završi smjena, presvlačimo se i obavljamo svu potrebnu proceduru za dezinfekciju i spuštamo se u šok te nastavaljamo raditi s drugim pacijentima. Radimo nekada 12, a nekada 24 sata u komadu. Ako smo u 12-satnoj smjeni, na ovaj odjel ulazimo jednom ili dvaput ovisno o tome jesmo li dnevna ili noćna. A kada smo u 24-satnoj smjeni, ovdje smo u tri navrata po četiri sata. Imamo svu potrebnu aparaturu i opremu, ali nam nedostaje ljudi. Kadrovski se snalazimo kako znamo i umijemo - gotovo u dahu i više nego ljubazno priča nam glavna sestra, koja dodaje da pored toga svega imaju i probleme sa zaraženim osobljem. Jučer je još jedna sestra saznala da je pozitivna, a dvije su u izolaciji.
Ulazimo u srednju, najveću sobu. Ovdje leže četiri pacijenta. Dva s lijeva, dva s desna. Prizor je strašan. Između kreveta nalaze se monitori s raznim linijama i brojevima. Sve je puno cijevi i bijelih stalaka. Čuje se zvuk aparata i nekakvo šuštanje u istom ritmu. Troje pacijenata je na respiratoru, a jedan na high-flowu. Dvoje što su na respiratorima nisu pri svijesti. Leže pokriveni, ali ruke su im vani. Imaju cijevi u ustima i u nosu. Na prsima im se nalaze okrugli flasteri spojeni s cijevima i žicama. Pretpostavljam da je to za slučaj reanimacije.
Ježim se...
Sestra mi govori da se ovi pacijenti ovdje nalaze između pet i deset dana. U prosjeku na respiratoru pacijent provede između dva i tri tjedna, ali pravila nema. Što su duže pacijenti na respiratoru, manje su šanse da će se izvući bez težih posljedica. Jedan pacijent na respiratoru je pri svijesti i gleda nas. U očima mu vidim strah. Na sestrino pitanje je li dobro, diže palac gore.
- Zvali su vaši, pitaju za vas i pozdravljaju vas - govori mu sestra.
"Nemoćan sam kao dijete"
Vidim lagani, ali umorni osmijeh na njegovom licu. Sestra mu objašnjava da sam novinar i da bih želio uslikati par fotografija. Pita ga smeta li mu to. Samo je slegnuo ramenima u stilu "svejedno mi je".
S druge strane leži čovjek od šezdesetak godina. Nije na respiratoru, ali prima velike količine kisika za disanje.
- Inače sam iz Zagreba, ali sam sa suprugom pobjegao od korone u Štefanje, gdje imamo kuću. Nažalost, ovdje nam je prvi susjed dobio koronu, a ja sam očito dobio od njega - govori moj sugovornik koji je želio ostati anoniman dok pokraj njega bez svijesti leži drugi pacijent priključen na respirator.
- Nemoćan sam kao malo dijete, iako mi je bolje u odnosu na stanje u kojem sam bio prije deset dana kada sam došao ovdje, nastavlja ovaj Zagrepčanin praveći pauze svako malo da bi uhvatio zraka. Kako kaže, ogorčen je na ponašanje ljudi i ne pridržavanje mjera.
- Neki dan u trgovini, prije nego sam završio u bolnici, dvije mlade cure samo što me nisu izgurale iz reda, a na moje pitanje jesu li čule za razmak cerekale su se kao lude. Treba to kažnjavati, kaže on i dodaje da nema riječi kojima bi se zahvalio cijelom osoblju te smatra da bi za rad u ovim uvjetima trebali imati pet puta veću plaću.
Sa glavnom sestrom krećem dalje u obilazak. Ulazimo i u treću sobu u kojoj se nalazi jedna gospođa, također bez svijesti priključena na respirator. Prizor je identičan kao i u sobi pokraj. Monitori, cijevi, stalci...
Sestra uzima prozirnu špricu s vodom koju ubrizgava u jednu od mnogobrojnih cijevi. Ovako piju vodu, a na sličan način se i hrane. Izlazimo u veliko predsoblje gdje se nalazi kupaonica koja služi za pranje i dezinfekciju ručnika, plahti i svega što koriste pacijenti. To je samo prvi korak, poslije se sve iznosi van, nekoliko dana lufta na zraku i tek onda ide na pranje. Tu su crvene vreće u kojima se nalaze osobne stvari pacijenata.
Udvostručen broj kreveta
U hodniku koji spaja ove tri sobe nalaze brojni stalci s ljekovima, špricama, dezinficijensima, vaticama, rukavicama, ali i vitaminskim preparatima kojima se hrane pacijenti na respiratoru. U tom trenutku u odjel ulazi doktorica Gordana Kesić Valpotić, anesteziolog-intenzivist, a ujedno i pomoćnica ravnatelja bjelovarske bolnice za kvalitetu zdravstvene zaštite. Došla je obići pacijente, ali i svoje kolege da vidi treba li im kakva pomoć. Nakon što je prišla svakom pacijentu i provjerila u kakvom su stanju, prilazi mi i objašnjava kakva je situacija na odjelu.
- Kada ovim pacijentima završi faza u kojoj su zarazni, a to procjenjujemo u suradnji s našim infektolozima, premještamo ih kat niže, na "obični" intenzivni odjel. Trenutno se dolje nalazi još pet pacijenata koji su na respiratorima zbog posljedica covida-19, ali jednako tako imamo i pacijente koji nisu oboljeli od covida-19. Prije situacije s koronom na intenzivnoj je bilo 8 kreveta, a sada je taj broj udvostručen. Ono što je problem je broj djelatnika koji je, nažalost, ostao isti - govori za mojportal.hr doktorica Kesić-Valpotić.
Primjećujem da otežano diše, a ona mi objašnjava da je to posljedica ne baš laganog oblika korone koji je nedavno prebolila.
- Ne želimo širiti paniku našim sugrađanima. Kada je god to moguće, nastojimo pacijentima omogućiti manje invazivni oblik liječenja od respiratora. Također, u tehničkom smislu OB Bjelovar je adekvatno pripremljena i ima dovoljan broj respiratora, kao i ostale potrebne opreme. Međutim, situacija s koronavirusom nimalo nije bezazlena i doista molim sve da se pridržavaju mjera. Čak i ljudi koji su već prebolili koronu nisu sto posto sigurni. Prije nekoliko dana radila sam serološko testiranje i ispostavilo se da nisam razvila antitijela te da ponovno mogu oboljeti od korone - dodaje Kesić Valpotić.
Polako privodim kraju svoj boravak na covid intenzivnoj. Pozdravljam se sa svima i zahvaljujem na svemu što rade. S doktoricom i glavnom sestrom hodam prema balkonu, koji predstavlja svojevrstan oblik kružnog toka, a ujedno je vrlo bitno mjesto u cijeloj ovoj priči. Ovdje doktori i medicinsko osoblje skidaju zaštitna odijela nakon boravka u covid intenzivnoj.
Pažljivo presvlačenje
Osjećam da sam mokar do kože, a bio sam relativno kratko unutra. Mogu samo zamisliti kako to izgleda nakon četiri sata, a nerijetko i duže. Procedura skidanja možda je i najvažnija u cijeloj priči. Odijelo rolam od glave prema nogoma tako da se njegova vanjska strana konstantno nalazi kontra odjeće, odnosno s unutarnje strane narolanog dijela. Potom skidam vizir, pa plavo odijelo, pa tek onda maska.
Skidanje maske i vizira posebna je procedura. Moram se nagnuti unazad. Zažmiriti i zaustaviti dah. Pomoću prstiju hvatam trake koje drže vizir te ga otklanjam od sebe. Isto to radim s maskom, ali još pažljivije da me maska prilikom skidanja „ne poklopi“. Prilikom skidanja svakog komada zaštitne opreme koristim nove rukavice i radim dezinfekciju ruku. Iako one to rade puno brže od mene, na balkonu moraju provesti minimalno deset minuta. Samo ću reći da je vani temperatura oko nule. To je dovoljno. Time je završila cijela procedura.
Dok se presvlačimo, doktorica Kesić Valpotić priča mi da su zaprimali pacijente različite životne dobi.
- Trenutno na odjelu leže ljudi rođeni 50-ih, 60-ih, ali i 70-ih godina prošlog stoljeća. Tako da priče kako korona ubija samo ljude od 90 i više godina naprosto nisu istinite - zaključuje Kesić Valpotić.
Pozdravljamo se, izlazim iz bolnice i dišem punim plućima. Bez maske, bez vizira, bez odijela. Za mene je tu priča završila, ali ne i za ostalo medicinsko osoblje koje sam danas upoznao.
Marion i Marjan odrađuju svoju smjenu i covid intenzivnoj, a glavna sestra i doktorica vratile su se u "normalnu intenzivnu". Koliko god da im je teško, koliko god puno rade, koliko su god da odvojeni od svojih obitelji, cijelo medicinsko osoblje najviše muči jedna spoznaja - što ne znaju kada će ovoj situaciji doći kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....