PIŠE VLADO VURUŠIĆ

Postjugoslavenstvo je realnost, ali nije opasnost: Pa što će u Beogradu slušati ako neće Mišu i Olivera?!

Jugoslavija je ipak naša nečista savjest, pogotovo je ruže mnogi koji su od nje imali puno koristi, koji su joj pragmatično služili

Jugoslavija (ilustracija)

 Koca Sulejmanovic/Afp/Profimedia/Koca Sulejmanovic/afp/profimedia

Bauk Jugoslavije kruži "Jugoslavijom".

No, iako Jugoslavije nema već više od 30 godina i u svih sedam država nastalih nakon njezina raspada ne postoji ni jedna relevantna stranka, organizacija ni skupina pojedinaca, a pogotovo pokret koji bi u svom programu imao njenu obnovu na bilo kakvim osnovama, sve ove godine vodi se borba s vjetrenjačama i avetima.

Jugoslavija je ipak naša nečista savjest, pogotovo je ruže mnogi od onih koji su od nje imali puno koristi, koji su joj pragmatično služili i koji, "onda kad je grmjelo" - nisu bili nikakvi ni disidenti ni progonjeni od njezina represivnog aparata. Dapače. Znači da ipak sve nas ona i dalje boli te da je ta država (to je za ozbiljnu sociološko-povijesnu analizu kakve nema, jer se te objektivne rasprave, upravo zbog vlastite savjesti, svi ili mnogi boje) imala neku magiju, makar i lažnu, mada za Jugoslavijom stvarno malo tko plače niti mašta o njenoj obnovi, jer je ona apsolutno neostvariva i nemoguća, za razliku od vremena kada je nastajala - dva puta iz pepela i krvi dvaju svjetskih ratova.

Hrvati u Jugoslaviji nisu nestali

Jugoslavija nipošto nije bila samo "120 stranih državnika na Titovoj sahrani", što je još neoboreni "svjetski rekord", ni stotine tisuća podijeljenih stanova ili nadmenost koju smo iskazivali nad ostalim jadnim "Istočnoeuropejcima", kao što nije samo Udba, par -nepar, redukcije struje ili partijsko zapošljavanje. Ona je sve to. Hrvati u Jugoslaviji nisu nestali. Tada ih je čak bilo i više nego danas. Imamo puno toga što smo tada napravili i čime se možemo ponositi - od književnosti, filma, sporta, arhitekture do poznatih proizvoda i brendova, kao što uostalom imamo i puno onoga što nam ne ide u prilog i nije na ponos. No, nije ozbiljno izvlačiti samo ono što nam odgovara da bismo nešto dokazali, jer sve se može dokazati - da je Jugoslavija bila gora od Sjeverne Koreje, kao i da je bila bolja od Švedske. No, ići ćemo postupno i hladno racionalno.

Uz ovu digresiju - ako ne ulazimo u vojni karakter Oluje i svega što se događalo u njoj i nakon nje (o tome raspravljamo), već hladno pogledamo njen politički rakurs, dolazimo do neospornog - bez nje Hrvatska bi bila nepotpuna i nefunkcionalna država, daleko od članstva u EU i NATO-u, trouble maker Balkana, na nivou učinkovitosti Srbije, BiH ili Kosova, bez malicioznosti da omalovažavam bilo koju od te tri navedene države. Elem, Jugoslavija je nešto što se izbrisati ne može. Ona je bila odsječak burnih prošlosti svakog od naroda koji ju je činio i ništa više. Treba joj prilaziti kao nečemu što je obilježilo jedan (važan) dio naše višestoljetne povijesti sa svim lošim i dobrim stranama, svim usponima i padovima, jer ništa, pa čak ni Jugoslavija, ni Hrvatska u njoj, nije crno-bijelo.

Povijest Jugoslavenskog odbora

Dakle, krenimo ukratko redom - ideja južnoslavenskog ujedinjenja nastala je u krilu hrvatske (dakle hrvatske) inteligencije u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je ojačala hrvatska nacionalna i kulturna svijest. Zašto? Pa, zato što su tada mala i hrupka hrvatska nacija i njen više-manje neodređeni teritorij bili izloženi brutalnoj mađarizaciji, germanizaciji i talijanizaciji, pa su njeni tadašnji najpametniji muži tražili izlaz, koji su vidjeli u objedinjavanju s onima koji su nam jezično, kulturološki i po muci (svi su bili izloženi pogubnom utjecaju jačih nacija i država) najbliži, smatrajući (nitko ne vidi unaprijed) da bi nam to svima moglo donijeti koristi i zaštititi nas od tih pritisaka i prijetećeg nestajanja. Početkom Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj je odmah nastao Jugoslavenski odbor. I nije postojala ni jedna relevantna i iole jaka snaga koja bi zagovarala hrvatsku samostalnost. Jednostavno je tako. Postojale su samo dvije relevantne struje - ona koja je bila za južnoslavensko ujedinjenje i ona koja je tražila veću autonomiju i samostalnost unutra K und K carstva.

Drugo, povijesne tendencije tada su išle u dva pravca - ili Jugoslavija, koja obuhvaća najveći dio hrvatskog nacionalnog i teritorijalnog korpus, ili pak komadanje između zemalja pobjednica - Srbije i Italije, koja je još imala "papir" tadašnjih Saveznika koji joj je omogućavao da ovlada cijelom istočnom, odnosno našom jadranskom obalom. A ne treba zaboraviti kako je zbog tih Londonskih ugovora, kojima je postojala opasnost da Italija dobije naš dio Jadrana od Trsta do Kotora, Dalmatinski sabor upozorio Zagreb da će u strahu od realizacije Ugovora sama zatražiti ujedinjenje sa Srbijom. Što bi tek tad bilo!? To im se tada činilo manjim zlom.

S talijanizacijom su Dalmatinci imali negativno iskustvo, a što donosi ujedinjenje sa Srbijom, nisu znali, ali im se činilo racionalnijom odlukom koja ih spašava. Stvari treba gledati u kontekstu vremena, a ne iz naše današnje "naknadne pameti" ili iskustva koje smo imali u posljednjih 60-70 godina. Ovdje ne ulazimo u suštinu države koja je nastala i koja je predmet rasprave i analize. Konačno, urušila se u samo sedam dana rata. Slično je i s nastankom ove Druge Jugoslavije, koja zapravo izaziva najviše prijepora i nesuglasica i kojoj se želi natovariti sve ono što je bilo, ali i ono što nije bilo. Hrvatska je u toj Jugoslaviji zaokružila svoj nacionalni prostor (Istra, Zadar, Međimurje), bila je zemljom pobjednicom Drugog svjetskog rata (zašto se time ne ponosimo, duga je patološka priča) i u njoj, kao i svaki od ostalih naroda, čekala trenutak za ono što imamo danas - neovisnu državu.

Jugoslaviju je bilo nemoguće izbjeći

Konačno, odlukom Saveznika Jugoslavija se morala obnoviti jer se nikakve hitlerovske tvorevine u Europi nisu priznavale, poput zlotvorne NDH. Jugoslavija je u nekim burnim vremenima bila okvir u kojem smo se snalazili do boljih dana. On je bila predestinirana tadašnjom političkom voljom i stanjem koje je vladalo u Europi, a postala je i čedom hladnog rata, što ju je i odredilo. Povijest je ono što se dogodilo, a ne ono što je moglo biti da je bilo. Nije. Kako se ono kaže - u povijesti se nije dogodilo ništa osim onoga što se moralo dogoditi. Jugoslavija je nastala u jednom povijesnom trenutku i okolnostima koje se uglavnom nisu mogle izbjeći, kao što na političkoj sceni Hrvatske nije bilo onih koji bi to bili kadri učiniti, a kasnije je jednostavno iscrpila svoje mogućnosti i otišla u ropotarnicu povijesti, mada njen duh i dalje lebdi i plaši. Ona je danas nemoguća, niti ima ikoga relevantnog tko bi je ozbiljno htio u bilo kojem njenom "postjugoslavenskom dijelu".

No, problem je i u tzv. postjugoslavenstvu. Ono postoji kao i neke vrsta jugonostalgije kod starije populacije, koja uglavnom žudi za danima mladosti, a ne za državom u kojoj je bila mlada i neobuzdana. Prisjećanje na služenje vojnog roka u JNA ili Radanovićeva gola na prepunom Poljudu, slušanje Balaševića ili Pankrta nije povratak Jugoslaviji niti će je to vratiti.

Ne daj Bože. No, činjenica jest da smo mi još uvijek susjedi i da ćemo to biti, da imamo neku zajedničku povijest, triviju, društvene odnose, sličan jezik koji je istodobno i prokletstvo i dobit, kao što smo konačno susjedi koliko god to mi (ne) željeli... Stalno gledamo preko plota. Može svak govoriti što želi, ali srpski pjevači su jedini koji će uvijek napuniti hrvatske dvorane, kao što će hrvatski napuniti srpske, bosanske i makedonske. Može nam to biti odurno, ali većina hrvatske mladeži rođene nakon rata i raspada Jugoslavije sluša srpske narodnjake s istim žarom s kojim na stadionima viče "Ubi Srbina", kao što se u Beogradu na četničkim štandovima puštaju Oliver i Mišo! Ili kao što izlizana provincijalna "klozetna" komedija "Žikina dinastija" ima najviše repriza na hrvatskim nacionalnim TV frekvencijama.

Nije to nametnuto, to diktira tržište, rekli bi upućeniji. Kao što, konačno, volimo znati što se događa s onu stranu Dunava, jer su tekstovi o tome među najčitanijima u Hrvatskoj, a u Srbiji su opterećeni uspoređivanjem s Hrvatskom i sve će učiniti da joj se približe. Nikog drugog ne žele sustići. Vjerojatno je slično, ali na drugom, kulturnijem nivou među Skandinavcima ili Česima i Slovacima, ali mi smo ipak Balkanci.

Zašto nam je Mađarska nezanimljiva?

Konačno, evidentno je da nas recimo Mađarska, iako je velika i susjedna država, ne zanima toliko. Slušamo li njihovu glazbu? Kada je neki mađarski pjevač gostovao zadnji put i napunio Arenu!? Znamo li ijednoga? Slušamo li ih na našim svadbama, krstitkama i rođendanima? Pa, kada iz Budimpešte dolaze otvorene prijetnje po hrvatski nacionalni interes, identitet i teritorijalni integritet, mi se toliko ne uzbuđujemo kao kada takvo što, čak i u benignom obliku, dolazi iz Srbije, koja nam objektivno više ne može nauditi. Mi smo dio razvijenog svijeta. Čak ni "državotvorna" desnica neće dići kuku i motiku na ozbiljne Orbanove teritorijalne i povijesne pretenzije. Kao što će u Srbiji prešutjeti Orbanov šal na kojem je velika Mađarska s Vojvodinom, ali će svaka i najbizarnija ili čak i nama nevažna stvar iz Hrvatske biti udarna u njihovim medijima. Ali sve to nije i ne znači da je "postjugoslavenstvo" nešto što ugrožava. I meni smeta red Thompsona pa red Cece ili Mile Kitića koji trešte na svadbama i tulumima po Hrvatskoj, ali to je činjenica i to je stvarnost u kojoj živimo.

Postjugoslavenstvo je realnost, ali nije opasnost koja nam prijeti. Mi trebamo normalizaciju odnosa zemalja s ovih prostora, a ne da se još sa Slovencima natežemo oko Piranskog zaljeva i tri kuće u Istri. Normalizacija odnosa na postjugoslavenskom prostoru neće ugroziti neovisnost ni jedne od nastalih država, niti će, rekli smo, ne daj Bože, biti nekakav početak nove Jugoslavije. Slušati Orgazam, Film, Lačnog Franza, Leb i sol, Zabranjeno pušenje, Indexe, Josipu Lisac, grupu Time, prisjećati se Mate Parlova, uspjeha košarkaša Jugoplastike ili reprezentacije Jugoslavije nije i neće vratiti tu državu i pogotovo neće ugroziti Hrvatsku dok je god ona uspješna. Napeti i zakrvavljeni odnosi među postjugoslavenskim državama nisu dobri, a ako se to napeto stanje održava samo zbog straha od mogućeg povratka nekakve jeb...e Jugoslavije (daleko bilo), onda to pokazuje da Jugoslavija još nije izašla iz mnogih od nas, koliko god se pravili da jest.

Reanimirati mumificiranog mrtvaca je nemoguće. Danas smo različite države s različitim dosezima, ambicijama i prioritetima. Problem je da se misli kako su samo loši odnosi u regiji dobri jer oni potvrđuju da Jugoslavije više nema. No, vidimo da ni narušeni politički odnosi ne sprečavaju "postjugoslavenstvo" - ni Cecu na hrvatskim svadbama, kao što ni "čašćenje" Hrvata po srbijanskim medijima da su ustaše ne utječe na to da sve više Srba dolazi na ljetovanje i da su Srbi najbrojniji strani radnici u Hrvatskoj. Istaknimo još jedno - strani radnici! Kao što ni obilježavanje bitke na Sutjesci ili trg J. B. Tita neće vratiti ni komunizam na naša vrata ni Jugoslaviju u naše dvorište, ali ćemo time pokazati da smo zrela nacija i država koje takve stvari ne mogu ugroziti. Prije će je diskreditirati već spomenuto slušanje Thompsona i Cece i vrijeđanje Srba od onih koji Srbe nikada nisu vidjeli.

Opasnost za zdravlje nacije

Bježeći od svojih susjeda, s kojima se, što da radimo, razumijemo bez prijevoda te bježeći od svoje povijesti, zapravo se skrivamo od sebe i pokazujemo nezrelost. Ne vjerujemo si do kraja. Jugoslavije nema i neće je biti, ali to ne znači da je nije bilo i da nije ostavila određeni trag. Nitko nije manji Hrvat ako kaže da je u Jugoslaviji bilo i dobrih strana, kao što se ne dokazuje hrvatstvo time što ćemo reći da je Jugoslavija dno dna. Zašto se bojimo toga!? Zato što nismo sigurni u sebe!? Zbog straha od samih sebe!? Svoje savjesti!? Osobno s tim nemam problema. Jugoslavija je za mene "tempi passati", bilo pa prošlo, ne spavam čak i pred nevažnu utakmicu hrvatske reprezentacije, drago mi je kad Zvezda i Partizan izgube, ali obožavam Maratonce, Valter brani Sarajevo, Balkanskog špijuna, slušam Orgazam, Lačnog Franza i YU grupu, priznajem da su Srbi i Bosanci duhovitiji od nas, ali ih šišamo u nogometu i dio smo zapadnog svijeta, ali grozim se srpskih narodnjaka, Vučića i tamošnjih opskurnih realityja koji se "upijaju" i kod nas, podjednako kao što ne prihvaćam hrvatski kafanski nacionalizam koji je nositelj korupcije, nepotizama, strančarenja, podjela i marifetluka. To je prava opasnost za zdravlje nacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 12:17