ANTE TOMIĆ PIŠE O MATIJANIĆU

Posmrtno nam je ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države. A do zadnjeg je daha htio da ona uspije

Sve slabiji glas dobrog i pristojnog Vladimira Matijanića bio mi je zadnji dokaz da smo izgubljeni. Nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse

Vladimir Matijanić

 Goran Mehkek/Cropix/Cropix

Vladimir Matijanić i u smrti je ostao novinar. Čudna me je mješavina žalosti, gorčine, bijesa, divljenja i ponosa preplavila kad sam to shvatio, kad mi je došlo kako je on, koji je razvaljivao afere, poslije svega postao najveća afera, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

On koji je neustrašivo razobličavao pokvarenost, lažljivost, pohlepu, oholost, lijenost, jalovost, ravnodušnost, kukavičluk i sve druge nedostatke našega takozvanog sistema, posthumno nam je ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države. Kao Miljenko Smoje u svojoj zadnjoj fazi, pala mi je na pamet anegdota, kad je u Feralu prvi, puno prije roka, po šoferu slao rukopis, a u isto vrijeme negodovao kako se još mnogo zanimljivog dogodi nakon što on završi posao.

”Ali, ne morate vi odmah u utorak slat”, kazao mu je Predrag Lucić razumno. “Pošaljite nam u četvrtak ili petak.”

”A ne, dico”, odbio je Smoje. “Oću da vi imate moj tekst kad ja umren.”

Genijalno i moćno

Jednaku je ustrajnost i radnu etiku imao valjda i Matijanić kad je do zadnjeg detalja zabilježio svoje sporo i bolno umiranje od korone, kad je ostavio snimku svakog sramotnog telefonskog razgovora s okrutnim i tupim zdravstvenim radnicima i ostavio da njegova žena završi posao nakon što njega nepomičnog, pokrivenog bijelom plahtom na nosilima iznesu.

“Kako je ovo moćno, kako je ovo genijalno”, ponavljao sam u sebi čitajući dugački, strašni tekst koji je Andrea Topić natipkala shrvana tugom, u njihovom gluhom, praznom podstanarskom stanu.

Blesavo je tako nešto kazati, ali, vjerujte, svaki je novinar u nekom trenutku pomislio kako je to genijalno i moćno. Mi smo novinari nesentimentalan narod i jedino nam je tekst naposljetku važan, da ga urednik na vrijeme ima i kad nas samih nema, kad mi sami probijemo, što se kaže, deadline, a ovaj je tekst bio veličanstven, antologijski, nešto što će se u redakcijama još godinama isticati kao zlatni standard naše struke.

Za priču o vlastitoj smrti Vladimir Matijanić zaslužio je nagradu za životno djelo. Sreo sam ga prije nekoliko mjeseci s Andreom, nakon jedne premijere u kafiću splitskog HNK, dolje u Talogu. Nisam ih prije vidio kao par i baš mi je bilo drago zbog njih, činili su se vrlo sretni. Zateklo me je kako on, notorna svađalica, otresiti, sitničavi namćor, može biti nježan, kako su se njegove oštre, tvrde crte čudesno omekšavale kada bi nju pogledao. Spomenuo sam mu tekst koji je nedavno bio objavio na Indexu, “Otvoreno pismo Stjepanu Tuđmanu: Otac ti je bio ozbiljan kreten”. Sjećate ga se zacijelo, i vi ste ga čitali i dijelili na WhatsAppu, tekst je bio veliki hit, perfektno napisan, pronicav, duhovit, snažan opis Tuđmanove epohe. Mnoge je od nas iznenadio. Mnogi su ga od nas čitali ispunjeni zavišću da to sami nisu napisali. Jedan odličan istraživački novinar u pedesetoj se neočekivano ukazao kao još bolji komentator.

Koješta o Vladimiru Matijaniću nismo znali, koješta je krila njegova suhonjava, izmučena, donkihotska pojava. Vrline nam je otkrivao slučajno i nehotice. Recimo, ono o Tuđmanu isprva je bila usputna objava na društvenoj mreži, dvije i po kartice za prijatelje, kao grickalice uz pivo. Autor nije imao ambiciju da ga cijela zemlja pročita kako je on i inače bio suzdržan, snebivljiv.

Dobar i pristojan do kraja

Nikad se nigdje taj nije gurao, laktovima se borio za svoje mjesto u prvom redu kao ministar obrane na Pelješkom mostu ili pizdio na kraju kolone pred graničnim prijelazom kao ministar branitelja. Čuli ste napokon one snimke njegovih razgovora s okrutnim i tupim zdravstvenim radnicima, kako je do kraja, usprkos svome sve lošijem stanju, bio strpljiv i tih. Za ono što je smatrao općim interesom žestoko se svađao, ali za sebe nije želio ustati i viknuti.

Ustaški se nakot sad naslađuje njegovom smrću, rugaju se kako ljevičarski novinar nije imao nikoga nazvati da ga pogura u bolnicu. I, naravno, debili opet promašuju bit. Vladimir Matijanić imao je mnogo nas koji smo ga i cijenili i voljeli, koji bismo prevrnuli nebo i zemlju da se on smjesti u bolnicu i dobije najbolju medicinsku skrb, samo da smo znali. Ali, on nije želio da znamo i zivkamo za njega jer se to njemu gadilo. Cijelog je svog života pisao protiv rodijaka koji mimo službenih kanala zovu na privatne mobitele.

Poslušajte samo kako je on obazriv, s koliko strpljenja i građanske smjernosti razgovara s liječnicima i sestrama koji mu govore nekakav užasni bulšit da piša u lonac, jede slane štapiće i javi se za pet dana. Na snimkama je ostao zabilježen jedan koji zna da je sistem pokvaren, lažljiv, pohlepan, ohol, lijen, jalov, ravnodušan i kukavan, ali opet on želi vjerovati u njega. Do svojeg zadnjeg daha on želi da ova sprdnja od države uspije, više nego je ijedan ustaški debil to ikada želio.

Mene je to na kraju potreslo više od ičega, sve slabiji glas dobrog i pristojnog Vladimira Matijanića bio mi je zadnji, neoboriv dokaz da smo potpuno izgubljeni. Da nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 06:50