POSLJEDNJA BITKA HLADNOG RATA Nijemci su Perkovića '77. navukli u klopku, ali se izvukao...

Josip Perković je 23 sata dnevno zaključan u ćeliji. Obroke mu donose. Jede sam. Svaki dan 60 minuta šeta ograđenim zatvorskim dvorištem. Ako želi. I tada je sam. Zidovi zatvora Stadelheim u minhenskom kvartu Giesing (jefina renta učinila je od tog kvarta popularno mjesto stanovanja za studente i umjetnike), jednog od najstarijih njemačkih kazamata, svašta su i svakoga vidjeli. Recimo, Adolfa Hitlera. Odležao je tamo 30 dana još 1922. zbog fizičkog napada. Pa onda Stabschefa Ernsta Röhma, najbližeg Hitlerova suradnika i šefa SA. Bio je u Stadelheimu prije egzekucije koju je, nakon čistki jurišnih odreda SA, zapovjedio sam Fürher. Smaknut je u ćeliji broj 70. Ima ih još: nogometaša, njemačkih bankara, poneka pop-zvijezda, čuvar konclogora. Stadelheim nije ugodno mjesto.

Statistika kaže i ovo: 1200 ljudi pogubljeno je unutar zidina. Najviše u razdoblju divljačke nacističke diktature. Nova Njemačka, nakon savezničke okupacije i procesa denacifikacije, zauvijek je odbacila kaznu smrti. Ostao je doživotni zatvor. To je i kazna koju bi Josipu Perkoviću, bivšem šefu 2. odjela Službe državne sigurnosti u Zagrebu, mogao dosuditi 7. kazneni senat Vrhovnog pokrajinskog suda u Münchenu. Ako njemački tužitelj sudu bez ikakve sumnje dokaže da je u srpnju 1983. pomagao u teškom ubojstvu hrvatskog emigranta, bivšeg direktora Ine, Stjepana Đurekovića.

Nobilova strategija

U Zagrebu, u Amruševoj ulici, u samome centru grada, ni sto metara od zgrade Županijskog i Vrhovnog suda, gdje su još u siječnju donijeli nezakonitu odluku o izručenju bivšeg šefa SDS-a Njemačkoj, odvjetnik Anto Nobilo sređuje procesnu dokumentaciju. Tisuće stranica svih mogućih papira zatrpalo mu je ured. UDBA, BND, Đureković, Dolanc, Tito, emigranti, terorizam, Sindičić, Mustač... Vruće je. Skida sako sivog Armanijeva odijela i baca ga preko glomazne fotelje. Prozori su širom otvoreni. Buka s ceste. S druge strane ulice djeca ulaze u gimnaziju, penju se na prvi kat i s prozora znatiželjno pogledavaju u odvjetnikov ured.

“Sad radim samo na slučaju Perković”, govori Nobilo, “očistio sam raspored i ništa drugo me sad ne zanima”.

Damir Krajač/CROPIX

Prvi dan suđenja

U četvrtak, 16. listopada, ujutro leti u München. Dan kasnije, u petak ujutro, konačno će s branjenikom Perkovićem ući u zgradu Pokrajinskog suda. U sudnicu koja je bunker. Bez ijednog prozora. Nijemci, kad su ga već teškom mukom dobili, drže do sigurnosti hrvatskog agenta. U zatvoru Stadelheim Perković ima isti režim kao i uhićeni islamski radikal, član neke od terorističkih filijala al-Qa’ide u Europi. Bivši šef hrvatske tajne službe u doba SFRJ najviše je rangirani obavještajac neke strane države kojeg Nijemci sada drže u zatvoru. Koncem 90-ih, sedam godina nakon pada Berlinskog zida, neuspješno su sudili Markusu Johannesu Wolfu, bivšem šefu Glavne obavještajne uprave (Hauptverwaltung Aufklärung), istočnonjemačkog Ministarstva države sigurnosti, tipu za kojeg 30 godina nitko nije ni znao kako izgleda. Misha, kako su ga odmila zvali Rusi, svašta je radio zapadnonjemačkim tajnim službama: ubacio im špijuna u Brandtov kabinet, pa onda srušio cijelu Vladu, surađivao s teroristima iz RAF-a (Rote Armee Fraktion) koji su ubijali i otimali ljude po tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, sustavno prodirao u najviše sfere poslovnog, političkog i vojnog establišmenta.

Na izvjestan način i Josip Perković je bio u špijunskom ratu s tadašnjim njemačkim tajnim službama. Više od deset godina. Najviše zbog bliskih veza BND-a (Bundesnachrichtendienst, obavještajne službe) i BfV-a (Bundesamt für Verfassungsschutz, kontraobavještajne službe) s ekstremnom hrvatskom emigracijom koja je, među ostalim, klasičnim terorizmom rušila komunističku Jugoslaviju.

U godišnjem izvješću o radu Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske iz 1985. (dvije godine nakon likvidacije Stjepana Đurekovića) opsežno poglavlje opisuje djelovanje njemačkih tajnih službi u zemlji. Hrvatski SDS piše: “Cjelokupna aktivnost obavještajno-sigurnosnog sistema SR Njemačke prema Jugoslaviji ima cilj kompromitaciju jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, naše vanjskopolitičke orijentacije, odnosno postepenog uvođenja u ‘jugoslavenski sistem’ elementa tzv. zapadne demokracije, ideologije i načina privređivanja. Sve ove promjene, prema njihovim procjenama, dovele bi do promjene društvenopolitičkog uređenja Jugoslavije i njezine vanjske politike...”. Nijemci su, ukratko, bili ambiciozni ideološki neprijatelji koji su se služili, naglašava se u godišnjoj analizi, “bezobzirnim i upornim obavještajnim nasrtajima na naše građane, te kontroliranje i koordiniranje aktivnosti fašističke emigracije i njezino usmjeravanje te korištenje za obavještajni i subverzivno-propagandni rad”. Prema izvorima koji su bili dostupni Jutarnjem listu, njemačke službe zaista su prelazile tanku granicu “obavještajnog i subverzivno-propagandnog rada” i tada, zapravo, iz svojih razloga podupirale terorizam ekstremnih hrvatskih emigrantskih skupina.

Emigracija i BND

U jednom od izvještaja SDS-a izrijekom se spominju stavovi jednog od pripadnika njemačkog BfV-a (kontraobavještajne službe) koji suzdržano komentira postavljanje paklenih strojeva u Hrvatskoj: “Bilo bi uputno to učiniti na vojnim i industrijskim ciljevima, a ne baš na mjestima gdje se okuplja veći broj civila”. Postoji i opsežno izvješće SDS-a iz listopada 1989. koje spominje utjecaj njemačkih službi na dio ekstremne hrvatske emigracije i njhove nasilne akcije u Hrvatskoj i u drugim republikama tadašnje SFRJ.

Istodobno, a to i nije neuobičajeno, na službenoj razini Njemačka i Jugoslavija imale su istovjetna stajališta oko djelovanja radikalne emigracije. Nijemci su, dakle, iskazivali zabrinutost takvim stanjem, ali su u značajnoj mjeri dopuštali njihove aktivnosti. S druge strane, jugoslavenska tajna služba organizirala je likvidacije emigranata koje su označili preopasnima, ali su odbijali to priznati njemačkoj strani pripisujući ubojstva intrenim obračunima “ustaških ili drugih terorista s područja SFRJ”.

U nekima od dokumenata analiziraju se kontakti hrvatske emigracije s njemačkim terorističkim skupinama. Jedan od njih (potpisan od Josipa Perkovića) stigao je iz srpskog SDB-a u svibnju 1983. Govori o susretu jednog hrvatskog emigranta, navodno i informatora tajne službe, s dvojicom, kako kažu, pripadnika anarhoterorističke skupine R.A.F. (Rote Armee Fraktion). R.A.F je sljednik terorističke grupe Baader Meinhof s kojom su jugoslavenske vlasti imale izravni doticaj 5 godina ranije.

Racija u Esplanadi

U proljeće 1978. zagrebački hotel Esplanade okružila je milicija i agenti Službe državne sigurnosti. Skupi i najluksuzniji gradski hotel hermetički je zatvoren. Nitko nije mogao izaći ni ući. Gosti i osoblje nisu imali pojma što se zbiva. U kratkom vremenu, u ugodnim sobama Esplanade, otkrivena je skupina od četvero istaknutih pripadnika Baader Meinhofa, tada najopasnije europske terorističke skupine: Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock. Ti su teroristi, doslovno, digli njemačku policiju i tajne službe na noge. Njihov rat sa sustavom trajao je godinama: ubojstva industrijalaca, pravosudnih dužnosnika, visokih policijskih i vojnih časnika dovela su skupinu i njezine članove na vrh liste državnih neprijatelja. Njemačka vlada vodila je tešku bitku s teroristima i nije pobjeđivala. U Zagreb je četvero članova BM-a, navodno, stiglo iz Beograda. Savezna služba sigurnosti bila je ta koja je držala pod kontrolom terorističke skupine iz inozemstva. Kakva je to bila špijunska igra u jeku hladnoga rata, nikad se nije točno doznalo. Kao ni okolnosti njihova uhićenja, a još manje puštanja. Pouzdano se zna da je obavještajni vrh SFRJ, uz suglasnost Tita, predložio njemačkoj vladi razmjenu za koju su držali da je Bonn neće odbiti. Četiri terorista Baader Meinhofa za osam hrvatskih ekstremista. Ali, Nijemci su glatko odbili prijedlog Beograda. Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock u studenom 1978., nakon pola godine zadržavanja u Jugoslaviji, napustili su zemlju. Brigitte Mohnhaupt, recimo i to, tri godine poslije sudjelovala je u pokušaju ubojstva američkog generala Kroesena. Zbog čega su Nijemci odbili glave najtraženijih terorista koje im je nudila Jugoslavija? Tumačenja su različita, ali se ističe da predajom Hrvata nisu željeli razotkriti veze njihovih tajnih službi i emigracije.

Zanimljiv je i događaj iz 1974. kada je organiziran tajni susret visokih predstavnika obavještajnih službi tadašnje Savezne Republike Njemačke i bivše SFRJ. Povod je bila sigurnosna priprema službenog posjeta Josipa Broza Tita. Podsjetnik za razgovore s Nijemcima, u prvom pasusu, konstatira da “jugoslovenski organi bezbednosti ocenjuju da na području SRNJ postoje faktori koji bi, u slučaju da se ne preduzmu blagovremene i efikasne mere, mogli ozbiljno ugroziti bezbednost Predsednika SFRJ i jugoslovenske delegacije u poseti SR Njemačkoj ili delovati na ometanju normalnog toka posete i umanjenju njenog značaja”.

Nabrojeni su potencijalni izvori opasnosti za Tita: ekstremna emigracija iz Jugoslavije, iz nekih drugih država, zatim različite neofašističke grupe, međunarodni teroristi svih uvjerenja, lijevi i desni ekstremisti i pripadnici kriminalnog podzemlja.

Josip Perković i odvjetnik Anto Nobilo

Tomislav Krišto/CROPIX

Ubiti Tita?

Titovo osiguranje sugerira u dokumentu njemačkoj strani da najveća opasnost prijeti od “ekstremne emigracije iz Jugoslavije”. “Stalna preokupacija pripadnika ovih grupa je želja da izvrše atentat na Predsednika SFRJ. Pri tome ukazujemo na dva, da tako kažemo, psihološka momenta koja moramo imati uvidu: prvi, želja pojedinih fanatika da uđu u historiju i drugi, kalkulacija sa činjenicom da u Saveznoj Republici Njemačkoj ni za koje delo, pa ni za eventualni atentat na šefa države ne postoji smrtna kazna”.

Pregovori s Nijemcima

U prilogu tema za razgovor s njemačkim sigurnosnim službama prije Titova dolaska pedantno su nabrojene sve emigrantske organizacije za koje su postojali podaci da djeluju u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Većinom hrvatske: od HRB-a (Hrvatskog revolucionarnog bratstva) za koji tvrde da je najopasniji njihov ogranak s područja Bodenskog jezera, HRP-a (Hrvatskog revolucionarnog podzemlja) i HNO-a (Hrvatskog narodnog odbora). Ostali su (Srbi) tek spomenuti. Koliko je bila stvarna opasnost da hrvatska emigracija pokuša ozbiljno organizirati likividaciju Tita?

U kolovozu 1981. u Švicarskoj je ubijen hrvatski emigrant iz BiH Stanko Nižić. Likvidiran je na radnom mjestu, u hotelu. Rukopis tog ubojstva jasno je ukazivao na političku likvidaciju. Švicarske vlasti nikad nisu otkrile ubojicu ni motive. U nekoliko izvještaja tajne policije SFRJ Nižić se spominjao kao osoba koja je trebala izvesti atentat na Tita. Poznati hrvatski emigrant Đuro (Jura) Zagajski jednom je suradniku SDS-a, početkom 1983., potpuno ozbiljno i u posebnom povjerenju ispričao zašto je Nižić likvidiran: “Tri se mjeseca (Nižić) uvježbavao sa puškom u gađanju kako bi izvršio atentat na Tita. Taj atentat je Nižić trebao izvršiti prilikom Titove posjete Švicarskoj, odnosno spomeniku Neznanom junaku. Atentat je trebao izvršiti sa specijalnom puškom, a koja ima specijalno punjenje sa udaljenosti od 300 metara. Međutim, dva ili tri dana prije izvršenja atentata Nižić je ubijen.”

U toj priči Zagajskog ili u onome što je informator SDS-a prenio svojim šefovima postoji niz ozbiljnih faktografskih pogrešaka. Prvo, Nižić je ubijen kolovozu 1981. Tito je tada već bio mrtav više od godinu dana. Slijedom toga, nije mogao ići u službeni posjet Švicarskoj, niti je nesretni Nižić ubijen tri dana prije njegova posjeta. U drugom dijelu dokumenta Zagajski, tvrdi doušnik, razmišlja o postavljanju bombe u sjedištu općine Maksimir u Zagrebu i u spomen-centru Jasenovac. Suradnik SDS-a kaže mu da to baš i nije lagano s obzirom na jako osiguranje. Zagajski se slaže s tim i dodaje: “... ne bi onda trebalo isključiti mogućnost postavljanja mine u zgradi CK-a (Centralnog komiteta)”.

Bombe, puške, snajperi

Dio eksploziva za akciju nabavit će neki T. iz Wiesbadena, a drugi dio Zagajski već ima skriven kod prijatelja, svećenika, u Švicarskoj. “Samo ga treba prebaciti u SRNJ”, govori Zagajski suradniku SDS-a. Vrhunac je kad Zagajski od informatora SDS-a traži da ode u Švicarsku i prokrijumčari snajpersku pušku i nešto eksploziva koji je tamo zakopan. “Dao mi je (Zagajski) nacrt mjesta gdje se puška nalazi zakopana. Pušku je zakopao jedan čovjek koji živi u SRNJ, a koji je završio u zatvoru pa više ne smije u Švicarsku. Rekao mi je da za pušku znamo samo on (Zagajski), ja (suradnik SDS-a) i osoba koja ju je zakopala. Zamotana je u najlon, konzervirana. Možda je prebacim u SFRJ.”

Dva mjeseca kasnije Zagajski je izašao u žurbi iz svog stana. Pronađen je tek sutradan. Mrtav u jednom mihenskom perivoju. Parku fazana. Priča o likvidaciji Djure Zagajskog provlači se kroz dokumentarni film “Ubojstvo u Titovo ime” emitiran prije dva tjedna u Njemačkoj kao uvod u suđenje Josipu Perkoviću.

A gdje je sve te godine bio oprativac Perković? Do rujna 1979. bio je u Centru SDS-a SRH u Osijeku. Tamo se bavio hrvatskom političkom emigracijom u zapadnoj Europi, pogotovo u Zapadnoj Njemačkoj. Iz tog razdoblja njegove karijere ostala je, poput špijunske legende, priča o misterioznom nestanku na zadatku u Njemačkoj. O tome je nešto svjedočio Ivan Lasić Gorankić, šef II. uprave (savezne) Službe državne bezbednosti u Beogradu, a i Perković je, nakon propalog zadatka, sastavio izvještaj za nadređene.

Zasjeda za agente

U Ludwigshafen Josip Perković je putovao u studenom 1977. Zajedno s Ilijom Svilarom, operativcem iz Osijeka. Imali su dogovoren susret s Jozefom Müllerom, hrvatskim emigrantom i osobom koju su vrbovali. Müller je sve dojavio njemačkoj policiji i tajnim službama jer, kako tvrdi, Perković i Svilar su ga nagovarali na ubojstvo Stipe Bilandžića, jednog iz skupine radikalnih hrvatskih emigranata. Nijemcima je Müller također rekao da će od Perkovića na tom sastanku dobiti pištolj s prigušivačem za to ubojstvo. Postavljena je zasjeda u ulici blizu Müllerova restorana. Agenti BfV-a preobukli su se u čistače ulica, dio je glumio slučajne prolaznike. Perković i Svilar su se pojavili. Stigao je Müller i nakon što ga je Perković predstavio kolegi agentu, nastavio je svojim putem. Nesretni Svilar, poslije je prepričavao Müller, dodao mu je nekakvu kuvertu. Tada su ga sa svih strana poklopili njemački agenti i policija. Nije bilo nikakvog pištolja, već 2000 maraka u omotnici. Svilar je odmah završio u zatvoru, a Perković se za dlaku izvukao i nepoznatim putem vratio u Jugoslaviju. Imao je putovnicu s lažnim imenom: Tomislav Novaković. Ilija Svilar je pola godine proveo u njemačkom zatvoru i nije mu bilo ugodno. Ostao bi i dulje da SDS nije uhitio nekog Nijemca za kojeg su tvrdili da je špijun BND-a. Onda su ga prebacili u Ljubljanu, optužili za špijunažu i zamijenili za Svilara. Nijemci nisu imali ništa protiv. Perković je imao još jedan incident. Sa švicarskom policijom u Zürichu 1975. Ali to je bila sasvim bezazlena epizoda u usporedbi s kasnijim događajima u Sauerlacher Strasse 1 u Wolfratshausenu, gdje je 1983. ubijen Stjepan Đureković.