Politički vođa koji se ne želi miješati u politiku: Kako se Peđa Grbin ‘riješio‘ Bandića

To da bi Milorad Batinić mogao zamijeniti Predraga Štromara na čelu Hrvatske narodne stranke, vijest je otprije nekoliko dana na koju se baš nitko nije osvrnuo. Kako i bi kad je HNS-ov utjecaj u društvu s godinama pao otprilike na razinu upliva nekog ministra na Plenkovićevu politiku ili, recimo, predstojnika Ureda predsjednika na Milanovićeve istupe i poteze. Pustimo HNS, problem je što ne bi puno jače odjeknula ni eventualna informacija da se u SDP-u najednom sprema brza zamjena na vrhu pa da će, na primjer, već od sljedećeg petka stranku voditi Sabina Glasovac ili Zlatko Komadina ili Gordan Maras ili čak Milorad Batinić, a ne više Peđa Grbin.

Ustrajanjem na opredjeljenju da se on osobno neće miješati u posao zagrebačkom ogranku stranke u vezi s tim tko će biti kandidat na lokalnim izborima i koja će biti izborna strategija SDP-a, Grbin dragovoljno i razdragano skače u ponor političke nevažnosti. Odluka da se neće baviti politikom, to jest da se neće baviti svojim poslom, to jest da neće donositi političke odluke, to jest da se neće nepotrebno izlagati, hrabar je odabir puta za nekoga kome a priori odriču liderske sposobnosti.

Proglašavanje sebe kao vođe SDP-a praktično nenadležnim i poluzainteresiranim za donošenje najvažnije političke odluke, a to je odluka tko će pokušati pobijediti Milana Bandića, to je prilično nerazuman start za aktera koji bi tek trebao proviriti iz drugog, trećeg ešalona i možda nekad u budućnosti konkurirati za važne pozicije u državi.

Čime bi se Grbin sada radije bavio nego Zagrebom? Nekim hobijem: planinarenjem, gljivarenjem, sanjarenjem?

"Ne bi se štel mešat", poručuje nam Grbin u vezi s Bandićem i spušta teret te, istina komplicirane odluke na lokalni ogranak, kao da se radi o tome tko će pobijediti u, kako bi ono rekao Grbinov mentor Milanović, Špičkovini.

U uskopravničkom gledanju na politiku možda za Grbina niti nema ključne razlike između odlučivanja o Špičkovini i o Zagrebu, a možda samo procjenjuje kako će osobno profitirati, ili se barem zaštititi, zbaci li na vrijeme odgovornost za ionako unaprijed izgubljene izbore sa sebe na lokalnog šefa Marasa ili još niže od njega.

Ni jedno ni drugo nije logično.

Grbina će i sada svi pitati za Zagreb, kao što će baš njega pitati i nakon izbora. To je, realno, Grbinova prva i neopisivo važna kušnja prema kojoj će se vidjeti hoće li nas novi predsjednik SDP-a u budućnosti iznenađivati ili će nam pretežno dosađivati.

"Načelo supsidijarnosti" (prenošenje odlučivanja na najnižu organizaciju), to je ta gorda krilatica koju političari bez dovoljno odvažnosti i s malo ideja vole koristiti jer onda njihove krive odluke zvuče tobože utemeljenije i promišljenije.

Naravno, kad je riječ o Bandiću, o načinu na koji Bandić vlada, o modelu prema kojemu se održava na vlasti, tu nema mjesta nikakvoj udžbeničkoj supsidijarnosti, a još manje izvlačenju na nju. Na tako moćnu i teško smjenjivu političku osobnost može krenuti ili ozbiljno posložena stranka, ili koalicija, ili superpojedinac, ili po mogućnosti sve troje. Sigurno ne nekakav lokalni trust preambicioznih arivista i pogotovo ne u ozračju: "dajte vi to odlučite i organizirajte, a mi ćemo stajati sa strane i promatrati vas".

Dapače, supsidijarnost bi, uz malo kreativnog tumačenja, u slučaju SDP-a i Grbina, i u srazu s Bandićem, izgledala ovako: zajedno s Grbinom mogao je, kao najvažnija figura stranačke izborne konvencije, odmah biti odabran i kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika. Bilo bi isplativije i logičnije da se to ime znalo i da se o njoj ili njemu kroz ove mjesece govorilo puno više nego, recimo, o SDP-ovu pobjedniku predsjedničkih izbora, figuri kod koje nema ni približno sadržaja ili moći kao kod gradonačelnika glavnoga grada.

Da ne spominjemo u našim okolnostima potpuno nezamislivu, a u slučaju Grbina i Zagreba još i nerealnu mogućnost da šef stranke osobno preuzme odgovornost i rizik za najveću političku bitku uopće. Hoće li se, doista, jednom kod nas dogoditi da predsjednik velike stranke ne aplicira za premijersko, nego za i te kako važno mjesto zagrebačkoga gradonačelnika, poziciju s koje, ako uistinu želi, može napraviti puno u interesu građana, a time i mnogo za vlastitu stranku dugoročno.

U slučaju SDP-a bilo je čak logično da njihova zadnja izborna konvencija, s obzirom na tajming, bude sasvim okrenuta pokušaju ili proklamaciji želje za osvajanje Zagreba, jer drugog političkog cilja trenutačno realno niti nemaju. Uklanjanje HDZ-a interpelacijama prepisanim iz novina, usput s očekivanim i lijenim reakcijama na dnevnopolitičke događaje (kako ih voda nanese), to dvoje nipošto ne ocrtava brz put do pobjede na nacionalnoj razini.

K tome, Grbin i dalje ne uspijeva, a ne pokazuje ni želju, izaći iz sjene jedinog aktivnog i prepoznatljivog Plenkovićeva izazivača Zorana Milanovića.

Dakle, ako Grbinov cilj nije izdići se iznad Milanovića, ako mu nije cilj skratiti mandat Plenkoviću, ako mu nije cilj dobiti izbore u Zagrebu, i ako se još u sve to ne želi miješati, koliko je onda uopće presudno da baš on vodi SDP i opoziciju?

A ne, recimo, gospodin Milorad Batinić.