EKSKLUZIVNI FELJTON (3. DIO)

POLITIČKI MEMOARI DAVORINA RUDOLFA 'Nitko nije znao je li Tuđmanov posjet Americi službeni, ali on se rukovao s Georgeom Bushom'

Borisav Jović je bio bijesan pa je u svom dnevniku krivotvorio Busha napisavši da mu se osobno ispričao zbog rukovanja s Tuđmanom
 Vojko Bašić / HANZA MEDIA

Prvi, iznimno važan izlazak u inozemstvo izaslanstva najviših državnih tijela RH nakon višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990. zbio se u drugoj polovici rujna 1990.: otputovali smo na 11-dnevnu turneju po SAD-u i Kanadi. Hrvatska je još uvijek bila članica jugoslavenske federacije, Socijalistička Republika, ali sve je bilo drugačije: komunizam je bio srušen, iz Ustava su izostavljena ideološka označja u imenima i nazivima republike (riječ “socijalistička” primjerice), državnih tijela i najviših državnih dužnosnika. Promijenjeni su zastava i grb. S Federacijom (Predsjedništvo SFRJ) i Saveznim izvršnim vijećem (savezna Vlada) o putovanju hrvatskoga izaslanstva u SAD i Kanadu nismo se posavjetovali. Turneja je, dakle, bila legitimna, ali je dvojbeno bilo pitanje legaliteta. Predsjednik Tuđman tu je dvojbu ignorirao. Posjetili smo, među ostalim, američki Kongres, Bijelu kuću i State Department (Ministarstvo vanjskih poslova) i ondje obavili razgovore, a u krugovima oduševljenih iseljenih Hrvata bili smo primani kao istinski demokratski izabrani predstavnici nove, emancipirane države Hrvatske.

Posebna je zanimljivost da je posjet obavljen u vrijeme kad su SAD službeno i javno podupirale jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije i jugoslavenski federalizam. Protivili su se svakoj zamisli separatizma (u Jugoslaviji i u Sovjetskom Savezu), pa i konfederaciji (koju smo, radi lakše prihvatljivosti u Americi, često nazivali commonwealthom). Beograd se svim silama upinjao spriječiti naš posjet službenomu Washingtonu, posebice susrete s vrhovima američke administracije. Nisu uspjeli, ni premijer Ante Marković, američki igrač, njegova savezna Vlada, ni jugoslavensko Ministarstvo vanjskih poslova. S posebnim su gnjevom na naš posjet SAD-u gledali srpsko državno i političko vodstvo, kao i vrh Jugoslavenske narodne armije (JNA). Ta nemoć federalnih (saveznih) tijela državne vlasti da discipliniraju vodstvo jedne federalne jedinice kazuje koliko je situacija u Jugoslaviji već u to doba bila kritična. Federacija, među ostalim, nije imala nikakvu moć u republikama, osim JNA. U vrijeme dok smo mi boravili u SAD-u na sastanku u New Yorku jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar zamolio je austrijskoga ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka da podupre njegovu kandidaturu za izvršnog tajnika u Centru za sprječavanje sukoba Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) u Beču. U privatnom je razgovoru dodao: “Situacija je u Jugoslaviji beznadna. Želim otići iz tog kaosa.”

Posjet hrvatskoga izaslanstva SAD-u ostavio je snažan dojam u Hrvatskoj, Jugoslaviji i u međunarodnim krugovima, posebice europskim. Susret predsjednika Franje Tuđmana s američkim predsjednikom Bushom, ma koliko kurtoazan i kratak, razbjesnio je srpske političare i dužnosnike u federaciji. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović, primjerice, nije mogao odoljeti bijesu pa je u svom dnevniku “Poslednji dani SFRJ” krivotvorio Busha, napisavši da mu se američki predsjednik tobože osobno ispričao zbog rukovanja u Bijeloj kući s predsjednikom Tuđmanom!

Premda je narav našega posjeta bila dvojbena (je li riječ o službenom, radnom ili privatnom posjetu), predsjednik Tuđman je u Washingtonu imao bogat program. U Bijeloj kući razgovarao je s Brentom Scowcroftom, pomoćnikom predsjednika Busha za pitanja nacionalne sigurnosti, rukovao se kratko (Amerikanci rabe naziv “handshaking”) s američkim predsjednikom Georgeom Bushom, razgovarao s članovima Predstavničkoga doma i senatorima u Kongresu Bobom Doleom, Charlesom Robbom, Benjaminom Gilmanom, Joeom Kolterom, Robertom Lagomarsinom, Tomom Lantosom, Stanleyem Hoyerom i dr., predstavnicima židovske zajednice B’nai B’rith International (Anti-Defamation League) u SAD-u Abrahamom Foxmanom i Melvinom Salbergom. Predsjednik Tuđman je, nadalje, položio vijenac na grob Neznanoga junaka, zajedno sa suprugom bio je gost na diplomatskom gala-balu, sastao se s novinarima u Press clubu, bio je u Kongresu na kavi sa senatorima (Senate Leadership Coffee), a za iseljene Hrvate u Washingtonu priredio je u ponedjeljak navečer 24. rujna svečani prijam.

Sudjelovao sam u razgovorima našeg Predsjednika s kongresnicima Kolterom i Bobom McEwenom. Pojašnjavao im je kako se na prostorima Jugoslavije sudaraju tri civilizacije: zapadna, istočna pravoslavna i islamska. Povijest je poučila Hrvate da se uzdaju u vlastitu snagu i oružje. Srbija nije više u stanju diktirati poziciju i odnose susjedima. Hrvatska objektivno postaje najstabilniji čimbenik mira u svojemu okruženju. Razgovore je redovito završavao tako da bi u žar sasuo žlicu tamjana. Rekao bi svečano: s golemim pouzdanjem i prijateljstvom njegujemo odnose s vodećom i najutjecajnijom demokratskom silom u svijetu, Sjedinjenim Američkim Državama! God bless you! (Bog vas blagoslovio!)

Tuđmanovo pismo Bushu

Velike smo nade polagali u utjecajnoga Bushova savjetnika Brenta Scowcrofta, bivšega generala američkih zračnih snaga koji je krajem 1960-ih obavljao dužnost vojnog atašea u veleposlanstvu SAD-a u Beogradu. Očekivali smo njegovu potporu jer se hrvatski program pluralne demokracije i temeljite preobrazbe jugoslavenske komunističke države uklapao u “novi svjetski poredak” koji je predsjednik Bush gromoglasno isticao u svim prilikama. Predsjednik je generala posjetio u srijedu 25. listopada 1990. poslije podne. Na žalost, Scowcroft nas je razočarao. Računali smo da će se Amerikanac držati načela i ciljeva koje je proklamirala Bushova administracija. On je, međutim, rekao našemu Predsjedniku da State Department podupire jedinstvenu Jugoslaviju “po svaku cijenu”, kao i cjelovitost Sovjetskoga Saveza. Komunistički režim u Beogradu nije ga zanimao. Odbio je razgovarati o mogućoj konfederaciji jugoslavenskih federalnih republika. Američki favorit u Jugoslaviji jest premijer i reformator Ante Marković. Scowcroft nije odgovorio na zahtjev predsjednika Tuđmana da Sjedinjene Američke Države obeshrabre Beograd i JNA u njihovim ambicijama da u Jugoslaviji sređuju stvari uporabom sile. Pretvarao se kao da zahtjev nije čuo.

Susret Tuđman-Bush zbio se za posjeta našega Predsjednika generalu Scowcroftu. Svjedok tog događaja Slaven Letica zapisao je u svoj dnevnik:

”Točno u 16 sati i 22 minute ušli smo u zapadno krilo Bijele kuće. Izaslanstvo su sačinjavali Franjo Tuđman, Hrvoje Šarinić (šef predsjednikova Ureda), Ilija Letica (hrvatsko-američki biznismen) i ja. Prije negoli smo ušli u ured fotograf je načinio snimak predsjednika Tuđmana… Nismo imali unaprijed nikakve obavijesti o tome što će se dogoditi u Bijeloj kući. Znali smo za susret s generalom Scowcroftom, a Mara Letica mi je spomenula da bismo se mogli susreti s Georgeom Bushom. Dok smo čekali na prijem u salonu, naglo su se otvorila vrata, u salon je ušla hrpa tjelohranitelja (agenata sigurnosne službe) - i George Bush. Bili smo zatečeni. Američki predsjednik nam je zaželio toplu dobrodošlicu. To je bio ’susret rukovanja’ (shaking hands meeting) uređen nakon inzistiranja senatora Boba Dolea i, vjerojatno, Georgea J. Mitchella.”

Za razliku od predsjednika Busha, prijašnji američki predsjednik Ronald Reagan bio je u prisnim odnosima s Hrvatskom. Za našega boravka u Long Beachu u Californiji predsjednik Tuđman ga je pozvao da sa suprugom Nancy nazoči svečanoj večeri u povodu 50. obljetnice Hrvatske nacionalne udruge (Croatian National Association) u Sjedinjenim Državama. Reagan se ispričao. U hotelu Hyatt Regency predsjedniku je Tuđmanu 28. rujna 1990. uručeno pismo:

”Dragi Predsjedniče i gospođo Tuđman,

Nancy i ja smo i više nego radosni što možemo izraziti naše najtoplije čestitke vama i svima okupljenima na proslavi 50. obljetnice Hrvatske nacionalne udruge. Žao nam je, ne možemo biti večeras zajedno, ali budite sigurni da smo u mislima s vama. Šaljemo istodobno naše srdačne čestitke za promjene koje su u Republici Hrvatskoj postignute u posljednje vrijeme. Kako je ovo uzbudljivo doba! Doba novih početaka i slobode. Razbijen je zid komunizma i prisila, ali nije vrijeme za sustajanje ili spokoj. Bitka za ljudska prava i neovisnost mora se nastaviti tako da ta postignuća mogu cvjetati i razvijati se. S tim na umu, vama i narodu Hrvatske želimo sve najbolje.

S toplim pozdravima, iskreno Ronald Reagan.” (...)

U bilješkama s putovanja po SAD-u i Kanadi sačuvao sam i zapis o našem posjetu Hrvatskomu iseljeničkomu domu u kanadskom Vancouveru. Dok je predsjednik Tuđman razgovarao sa skupinom naših iseljenika, njegov savjetnik Slaven Letica i ja obilazili smo novu, lijepo uređenu zgradu. Pred ulazom u veliku dvoranu na zidu uz stubište bile su izložene tri goleme fotografije: Starčević, Radić i na trećoj slici mladić, rekao bih osamnaestogodišnjak, u bijelom uglačanom građanskom odijelu s mašnicom uz ovratnik. Slaven je skočio: Pavelić! Požurio je i obavijestio Predsjednika da će na putu u dvoranu u kojoj ćemo večerati proći pokraj slike Ante Pavelića.

U govoru tijekom večere predsjednik Tuđman je zamjerio domaćinima što su izvjesili Pavelićevu sliku. Rekao je, vjerojatno u skladu sa svojim stajalištem o velikoj hrvatskoj pomirbi, ako su baš htjeli istaknuti tu sliku, onda su mogli postaviti još jednu, Josipa Broza Tita.

Na svakom skupu ima “golubova” i “jastrebova”. Neki su zapljeskali, ali su se začuli i zvižduci.

Tuđman je uzvratio: “Vi što zviždite, van!”

Nastao je tajac. Nitko nije izišao iz dvorane. Govor je nastavljen i večera je prošla u dobrom hladnom raspoloženju.

Taj je detalj potvrdio Tuđmanovo stajalište o povijesnim događajima na našim prostorima tijekom Drugoga svjetskoga rata, nacionalnoj pomirbi i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). U Hrvatskoj je prvi put o tom potanje govorio 24. veljače 1990., na Prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u Zagrebu uoči prvih demokratskih i višestranačkih izbora. U uvodnom je izlaganju tom prigodom rekao:

”NDH nije bila samo puka ’kvislinška’ tvorba i ’fašistički zločin’ već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i djelovanja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versaillesa krojila ‘novi europski poredak’... Prema tome, NDH nije bila samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika”.

Nakon 45 godina šutnje o delikatnim temama vezanim uz NDH Tuđmanovo distanciranje države od režima, razlikovanje države kao političkog entiteta stvarnog ili željenog i režima u državi, totatalitarizma i raznih oblika državnog nasilništva, primjerice, izazvalo je silne dvojbe, prihvaćanja i odbijanja, čak i u samom HDZ-u (manji je broj članova u znak prosvjeda napustio stranku). Predsjednik je, služeći se umijećima svojeg učitelja Stjepana Radića, ublažavao učinke rizične izjave. Pojašnjavao je da se ne odriče osobnog sudjelovanja u Titovu partizanskom pokretu i ne opravdava marionetsku Pavelićevu vladu i zločinački ustaški režim, već želi istaknuti da su za viziju i povijesni projekt samostalne države Hrvatske, ali na pogrješnoj strani, umirali i oni koji su, svjesno ili nesvjesno, obukli kvislinške uniforme, dijeleći tako sudbinu nacifašističkih sila. Tuđmanova zamisao o velikoj pomirbi s vremenom je prihvaćena u pretežitom dijelu hrvatske misleće javnosti. Komunistička ortodoksija to mu nikada nije oprostila. (...)

Službeni posjet Velikoj Britaniji 7. svibnja 1991. očekivao sam s posebnim zanimanjem. Hoće li u Londonu njemačku potporu Hrvatskoj shvatiti kao prekomjerno penetriranje Nijemaca na Balkan i poremećaj balansa u Jugoistočnoj Europi (usuprot tradicionalnoj britanskoj politici ravnoteže snaga, koja se vuče još od Cromwella)? Englezi su u ovom stoljeću imali tijesne odnose sa Srbijom, od monarhijskih (usprkos mučkom ubojstvu srpskoga kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage, 1903.) do trgovinskih. U Londonu je jak prosrpski lobi. O tom svemu pripremio sam bilješku i uručio je Predsjedniku.

U Londonu smo najprije posjetili bivšu britansku premijerku Margaret Thatcher, prvu damu Konzervativne stranke, u njezinu privatnom stanu, skromnom i neuređenom. U kuhinji je stajalo nagomilano neoprano posuđe, na stolu ostatak kruha. Jedan od naših domaćina u Londonu, liječnik i pjesnik Drago Štambuk, koji je energično i s poletom branio Hrvatsku u britanskim političkim krugovima, Hyde Parku i na Trafalgar Squareu, objašnjavao nam je da politika u Britaniji ne pruža izravne materijalne probitke. U stanu nisam vidio nikoga od pomoćnog osoblja, nijednog djelatnika sigurnosti. Gospođa Thatcher dočekala nas je na ulazu. Šarmantna, lijepa žena, mekanih manira. Kakva željezna lady!

Thatcherova je bila apsolutno na našoj strani. Mrzila je komunizam. “Beograd je zadržao stari režim, njihovi satovi kasne”, rekla je. Osudila je srpsku pobunu u Hrvatskoj i angažiranje Jugoslavenske armije. Zauzela se za potporu Zapada Hrvatskoj. Predsjednika je ispratila lijepim riječima, hvaleći njegove državničke vrline.

Na žalost, ona više nije bila predsjednica britanske Vlade...

Jedini službeni susret s aktualnom vlašću imali smo u Ministarstvu vanjskih poslova s ministrom Douglasom Hurdom. Nitko nas od visokih dužnosnika nije dočekao pa smo se teško snalazili u hodnicima Ministarstva. Razgovaralo se o europskoj politici, Sovjetskom Savezu, Amerikancima u Europi. Naš Predsjednik je izlagao o demokratskoj Hrvatskoj, koja će, čim čvrsto stane na noge, prinositi stabiliziranju Jugoistočne Europe. Hurd ga je gledao kroz debela stakla naočala, oči su mu izgledale kao dvije sitne crne točke koje se povremeno miču. Uzvratio je Predsjedniku frazama, mucao nešto o Balkanu i Jugoslaviji, britanskoj želji da se odnosi između jugoslavenskih naroda urede tako da svi budu zadovoljni. Takvu Jugoslaviju, jedinstvenu i uravnoteženu, Britanija čvrsto podupire. Državu Hrvatsku nije spominjao. Nisam zabilježio ni jednu njegovu svježu ili zanimljivu misao, nije rekao ni jednu pamtljivu rečenicu. U jednom trenutku pred svima je nama nesmotreno podignuo visoko nogu, u visinu glave, povukao nogavicu svojih hlača naviše i poravnao visoke crne dokoljenice. I mirno nastavio razgovor.

Za vrijeme objeda sjedio sam za stolom s londonskim konzervativcima i poslovnjacima. Englezi su se zanimali hoće li se u Srbiji, ako se Jugoslavija podijeli u šest novih država, ponovo uspostaviti monarhija. Bivši kraljevi švrljaju i šuljaju se u gotovo svim južnoeuropskim zemljama, odgovorio sam. U Grčkoj, Albaniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, pa i u Srbiji. Sumnjam da će se dokopati vlasti. Posljednji egipatski kralj Faruk rekao je da će u svijetu, na kraju, ostati samo pet kraljeva: kralj tref, kralj pik, kralj herc, kralj karo i - engleski kralj. (...)

Posjet Svetom Ocu Ivanu Pavlu Drugome 25. svibnja 1991.

U podne 25. svibnja 1991. posjetili smo Svetoga Oca Ivana Pavla Drugoga i njegova državnog tajnika kardinala Angela Sodana. Potom smo razgledali baziliku svetoga Petra. U Vatikanu, u velikoj skromno urešenoj dvorani u kojoj je na zidu bio postavljen jedino grb aktualnoga pape, došao nas je pozdraviti Sveti Otac. Predsjednik Tuđman uzvratio mu je probranim riječima i uručio dar, dio vrata hvarske katedrale u srebru, koja je izradio splitski kipar Kuzma Kovačić. Zatim je Predsjednik pozvao Svetoga Oca u Hrvatsku. Sada može doći, dočekat će ga slobodna Hrvatska. Papa je lijeno odgovorio da ga je pozvao i Gorbačov u Moskvu. I da sve ovisi o prilikama. Onda je rastegnuo: “Nadamo se. Nadamo se...” Predsjednik Tuđman i Papa povukli su se u posebnu prostoriju i razgovarali oko 35 minuta. Optimizam je grunuo na rastanku. Sveti Otac nas je ispratio riječima: “Neka dobri Bog blagoslovi Hrvatsku i neka je zaštiti!”

U papinskim odajama, dok smo u foajeu slobodno čavrljali, moju pozornost privukao je omanji, krhki svećenik, krupnih, izrazito crnih očiju i kose poput ugljena. Podrijetlom Bračanin. Monsinjor Nikola Eterović. Tajnik je u vatikanskomu Državnomu tajništvu. Rekli su mi: Obratite pozornost, to je čovjek za 21. stoljeće!

Vraćajući se u hotel prostranim vatikanskim Trgom sv. Petra, između Berninijevih kolona koje simboliziraju raširene ruke Crkve kojima grli svijet, Predsjednik i ja smo se izmaknuli, pa sam ga pitao kako je protekao njegov razgovor tete-a-tete sa Svetim Ocem. Odgovorio mi je škrto: “Izrazio je zabrinutost zbog prilika u Jugoslaviji. Kao što smo i svi mi zabrinuti.” Nije htio potanje odavati detalje razgovora. Očigledno, nije bio zadovoljan. Dodao je: “U tradiciji je Crkve - oprez! Ali, molim lijepo, u izjavama za javnost posjet je bio uspješan. Posebice, naglasite u vašim dodirima sa strancima: Sveti Otac sa zadovoljstvom primio je moj poziv za posjet Hrvatskoj!”...

Susret s vatikanskim državnim tajnikom (taj se naslov uobičajeno poistovjećuje s predsjednikom vlade) kardinalom Angelom Sodanom bio je naoko srdačan, a zapravo suzdržan i kurtoazan. Državni tajnik govorio je o strpljenju, ljubavi, razgovorima, toleranciji i obostranom razumijevanju. A mi smo očekivali jasnu potporu, jer su nas u domovini gnjavili pobunjeni hrvatski Srbi, Srbija i JNA. Nakon tog razgovora u vatikanskoj Vladi nitko od nas nije očekivao da će nas državni vrh važne i utjecajne Države Grada Vatikana nakon samo nekoliko mjeseci, u listopadu i studenom 1991., najsnažnije poduprijeti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 04:35