Nakon što je premijer Plenković najavio da će Hrvatska otkupiti udio mađarskog MOL-a u Ini, dionica MOL-a je prvi radni dan budimpeštanske burze doživjela u jednom trenutku skok od lijepih 2,74 posto.
Još je, naravno, nejasno je li taj skok posljedica toga što je Hrvatska izgubila arbitražu s MOL-om ili pak očekivanja da će prodajom udjela u Ini MOL znatno popraviti svoje financijske pozicije.
I prvi radni dan nakon blagdana odgovorni iz Vlade RH bili su vrlo šturi po pitanju informacija oko načina preuzimanja MOL-ova udjela u Ini. Stručnjaci upozoravaju kako je vrlo čudno da postoji maltene nepodijeljena potpora ključnih hrvatskih političkih stranaka rekroatizaciji Ine, a zapravo se radi o vrlo kontroverznom i rizičnom potezu. Za to postoje barem četiri jaka argumenata.
Prvo, danas se zaboravlja da Ina nije prodavana zato što je bila odlična kompanija nego zbog opće besparice i jer je - poslovala vrlo loše; čak je imala problema s isplatom plaća. S obzirom na to da Ina danas prema procjenama vrijedi manje nego kad su je Mađari preuzimali, teško se oteti dojmu da mnogi misle kako rekroatiziramo zlatnu koku iako bi se prije moglo reći da se radi o prehlađenoj kravi.
Bez HEP-a
Drugo, bit će vrlo teško složiti održivu konstrukciju preuzimanja MOL-ova udjela u Ini. Priče oko toga da će tu potpomoći HEP kako bi se stvorio novi holding s Petrokemijom i još ponekom hrvatskom tvrtkom odbačene su s pravom kao iracionalne još za vrijeme Milanovićeve Vlade. Stoga je najizglednija opcija sklapanja ugovora s nekom stranom bankom ili investicijskim fondom. Ono što je manje poznato u toj shemi, prema kojoj bi financijeri preuzeli Inu na rok 3-5 godina, jest činjenica da bi te investicijske kuće vrlo vjerojatno tražile jednaka ili možda čak i veća jamstva nego Mađari kad su kupovali Inu. Ta jamstva bi se ogledala na dva načina: A) tražili bi utjecaj na donošenje bitnih poslovnih odluka i imenovanje ključnih menadžera i B) inzistirali bi na kolateralima.
Ti kolaterali su u dosadašnjim pregovorima bili veliki udio u Hrvatskoj elektroprivredi ili, pak, u drugom slučaju, MOL-ove dionice plus dodatne dionice Ine u vlasništvu hrvatske države. Drugim riječima, rekroatizacija Ine dovela bi do toga da bi u prijelaznom razdoblju utjecaj hrvatskih vlasti na poslovanje Ine možda bio čak i manji nego što je jest uz Mađare kao strateškog partnera. Ina bi de facto bila pod nekom vrstom prinudne uprave. Nije, naime, realno očekivati da bi svjetske investicijske kuće uložile novac pa onda gledale kako se cijeli posao ugrožava vođenjem socijalne politike kroz Inu ili povlačenjem nekih drugih politički oportunih poteza bez jasne ekonomske logike.
Treće, ako razmislimo o tome tko bi mogao preuzeti Inu nakon što je Republika Hrvatska privremeno rekroatizira uz pomoć investicijskih fondova, onda tu možemo govoriti o igračima poput Gazproma, s kojim su se u više navrata već vodili pregovori. Bilo bi naivno očekivati da će modus operandi igrača poput Gazproma biti bitno drugačiji nego što je trenutačna politika mađarskog MOL-a. Zašto bi, recimo, poljski PKN Orlen, koji je već pregovarao s Mađarima o Ini, pustio hrvatskoj strani da se u Ini vuku prvenstveno popularni potezi?
Cijena kompanije
I četvrto; posebno je osjetljivo pitanje cijene po kojoj će hrvatske vlasti “rekroatizirati Inu”. Vrijednost Ine predstavljaju benzinske postaje, Crosco te zalihe nafte i plina koje su pale oko 40 posto od dolaska Mađara. Šanse da vratimo polja u Siriji ne postoje jer tu se čak može razgovarati o povredi ugovora sa sirijskom vladom koja je još uvijek na vlasti. Rafinerije Ini pak zapravo smanjuju vrijednost jer iziskuju daljnja ulaganja. Od ukupne procijenjene imovine Ine još treba oduzeti njezine dugove, koji srećom nisu veliki, i sve skupa dolazimo do iznosa značajno nižeg od milijardu eura.
Isplati li se hrvatskim vlastima potrošiti 800 do milijardu eura kako bi realizirala politički utjecaj na vođenje poslova u Ini koji u prijelaznom razdoblju možda ni ne može imati, a pogotovo ga neće imati ako preproda Inu igračima poput Gazproma kojima drma ruska geopolitika?
Odgovor na to pitanje znaju još uvijek poprilično tajnoviti predstavnici hrvatskih vlasti. Zasad se mogu dobiti tek uvjeravanja kako je plan pomno pripremljen te daje sliku širih gospodarskih koristi. Nema smisla nagađati radi li se o nekakvim poveznicama plana s predsjedničinom baltičko-jadranskom inicijativom koja bi uključivala PKN te dodatno i suradnju i s Česima i Slovacima. To bi bilo vrlo kreativno novinarstvo.
Ivan Vrdoljak: 'Inu treba kupiti sad ili nikad!'
Ministar gospodarstva u Milanovićevoj Vladi, šef HNS-a Ivan Vrdoljak, još je 2014. imao razrađen plan otkupa 49 % dionica Ine. Vrdoljak kaže kako postoji nekoliko modela otkupa, a da se pritom ne povećava javni dug. No, u vrijeme dok je on taj prijedlog stavljao na stol SDP otkup nije smatrao najboljim rješenjem, a za to nisu bili zainteresirani ni u MOL-u.
- Čekali su da vide ishod izbora, a vidjelo se i zašto - kaže Vrdoljak. Na pitanje je li pravo vrijeme za otkup s obzirom na to da slijedi povećanje cijene novca, ali i da 2017. godine dolaze na naplatu veliki dugovi, predsjednik HNS-a kaže da taj potez treba povući sad ili nikad. Branko Grčić iz SDP-a kaže da u vrijeme kada je njegova Vlada odlučivala o Ini, osim izjave iz MOL-a da je spreman prodati svoj udio, nikada nije stavljeno na stol ništa što bi takvu namjeru formaliziralo. Grčić navodi kako je Milanović prvi javno rekao da od MOL-a treba otkupiti udio u Ini. SDP stoga načelno podržava najavu Plenkovića, ali ističe da treba ići u reotkup dionica, ali ne bezuvjetno. (I. Toma)
'Turudićeve tvrdnje su pogrešne'
Glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan izjavio je kako su neutemeljene optužbe na račun DORH-a i njega osobno da je DORH propustio podnijeti tužbu nadležnom sudu u Hrvatskoj za poništavanje ugovora Vlade RH i MOL-a dok je presuda protiv Sanadera za primanje mita od šefa MOL-a Zsolta Hernadija bila pravomoćna. “Prije pravomoćnosti presude, u siječnju 2014. RH pokrenula je arbitražu protiv MOL-a pred Komisijom UN-a u Ženevi jer je tim ugovorom ugovorena arbitraža kao način rješavanja sporova. Dakle, nisu nadležni hrvatski sudovi nego UNCITRAL”, izjavio je Cvitan, napominjući da su iznesene suprotne tvrdnje netočne i neutemeljene. Zbog pokrenute arbitraže, DORH nije mogalo pred hrvatskim sudom pokrenuti tužbu s iste pravne osnove, jer bi tužba u tom slučaju bila odbačena” stoji u priopćenju DORH-a pri čemu se napominje da su tvrdnje suca Ivana Turudića netočne i pravno neutemeljene. (Ž. Petrušić)