Mama, mama, vidi ovo, Ivan se popeo na drvo!!! - zvala je uzbuđeno Maja.
- Super - odgovorila je mama.
- Pa kako to može?
- Kako misliš - kako?
- Mislila sam da to može samo Pipi Duga Čarapa!
- Zašto samo Pipi Duga Čarapa? Pa djeca se penju po drveću!
- Ma nemoj! Nitko se od mojih prijatelja ne penje po drveću. Samo Pipi Duga Čarapa. A ona je super jaka, jača od svakoga na svijetu. Mi, obična djeca, se ne možemo penjati po drveću!
Razgovor je po tko zna koji put šokirao Majinu mamu. Maja je šestogodišnja djevojčica koja odrasta na 13. katu zagrebačkog nebodera. Kad je prohodala, nije željela nogom stati s asfalta na travu jer se bojala. Kad je imala tri godine kod bake na selu nije željela trčati livadom s nepokošenom travom “jer je u toj šumi (!) sigurno vuk iz Crvenkapice”. Jedva je svladala hod po stepenicama: do 13. kata se vozi liftom, nigdje blizu nema stepenica koje svakodnevno mora prelaziti. Nedavno je pitala mamu što je to kopriva.
Ne želi sport
- Kao dijete sa sela potpuno se šokiram takvim pitanjima. Niti jedno dijete u moje vrijeme nije moglo doživjeti 6. godinu, a da ne zna što je kopriva. Svi smo to do tada naučili na vlastitoj koži - smije se Majina mama. Maja to, naravno, ne zna. Ne raste na selu, nego u gradu. Nema društvo ispred zgrade s kojim se igra i istražuje, jer je to u gradskoj vrevi preopasno - iako se njezin tata ispred te iste zgrade slobodno igrao s vršnjacima bez stalnog roditeljskog nadzora. Svako se igranje s drugom djecom mora unaprijed organizirati. Mahom se organizira u nečijem stanu. Ili u parku, ako je lijepo vrijeme. I tamo se minimalno trči, Maji se ni ne da baš na penjalice i tobogane. Ne trenira ništa.
- Ja sam svjesna da je to za nju važno, zbog navika i zbog zdravlja. Ali njoj se ne da. Nedavno sam joj rekla da bi doista morala upisati neki sport i objasnila zašto je to važno. Čitala sam joj ponudu jednog dječjeg centra. Samo je odmahivala glavom dok nismo došli do crtanja. E to može, rekla mi je - priča mama.
Briga o prehrani
Maja voli ples i ide na ritmiku u vrtiću. Prije vrtićke ritmike upisala se i na ritmiku u jednom plesnom centru. Tamo je ritmika bila mnogo zahtjevnija, doista se treniralo. Čim je počela mnogo ležernija ritmika u vrtiću, Maja je odustala od one u plesnom centru.
- Više nije htjela ići. Priznajem da smo i mi dijelom krivi, jer nam je to odgovaralo. Treninzi su bili na drugom kraju grada, u najgore vrijeme, i nekako smo odahnuli što je više ne moramo voziti - kaže mama. Ni mama ni tata ne bave se sportom. Nisu sportski tipovi i znaju da svojem djetetu nisu dobar primjer.
- Svima je nekako najdraže zavaliti se u trosjed - smije se Majina mama.
Zna da to nije dobro ni za nju, ni za dijete.
- Dijete nam nije debelo, pazimo na njezinu prehranu. Sladoled je jedino što je ikada pojela u lancu brze hrane, doručkuje voće sa žitaricama, slatkiše jede vrlo ograničeno, hrenovke, paštete i salame nikada nije probala, a vrhunac nezdravog je pizza sa sirom ili ćevapčići, prosječno jednom mjesečno. No jako je nespretna i ima manjak samopouzdanja, vrlo brzo odustane - priča Majina mama.
Kompjutor i televizor
U kćerinu obranu, kaže, može reći da je dijete daleko intelektualno naprednije nego što je ona bila u njezino doba.
- Nije točno da sva djeca zato što se ne igraju vani cijele dane sjede sama pred kompjutorom ili televizorom. Maja voli crtiće i igrice, ali će uvijek prije birati društvo ako može. Mnogo će rađe kartati sa mnom ili se igrati s prijateljicama nego gledati televiziju. Voli da joj čitam te smo, primjerice, pročitale veliki broj grčkih mitova prije njezine pete godine, odavno zna slova i brojke, čita i zbraja, a o informatičkoj pismenosti da ne govorim - priča Majina mama.
I crtići i dječji filmovi nisu uvijek loši. I tamo se pokupi pokoja dobra informacija.
- Ali me stvarno zastrašuje da na televiziji sazna da se djeca penju po drveću. Da budem preciznija, da su se nekad penjali po drveću. Jer i tu se radi o materijalu snimljenom prije nego što sam se ja rodila, o seriji o Pipi Dugoj Čarapi, koja je snimana 1969. godine - kaže.
Maja nije nikakav izuzetak. Djeca Majine dobi sve su deblja i sve manje fizički spretna. Sportom se bave rijetki, a i mogućnosti za kretanje svedene su na minimum.
- Djeca se popikavaju na ravnom, ne znaju ni trčati - kaže Robert Bujanić, profesor kineziologije, voditelj programa Športići koji se odvija po mnogim zagrebačkim vrtićima, te Male sportske akademija za djecu od 2 do 12 godina.
Igraonice nisu rješenje
- Dugo već treniram djecu i mogu reći da se mnogo toga promijenilo, i to na štetu dječje fizičke spretnosti. Prvo, roditelji su mnogo neaktivniji nego nekada i time automatski povlače svoju djecu. Dolaze nam djeca koja su introvertirana, povučena i sramežljiva - kaže prof. Bujanić.
Drugo, promijenio se način života i provođenja dječjeg slobodnog vremena - i to ne zato što su djeca željela promjenu i zato što bi sama izabrala televiziju ispred igre na otvorenom.
- Prije petnaestak godina školska igrališta su bila puna djece. Sada kada s grupom djece izađem vježbati, ona su prazna. Nema nikoga - kaže Bujanić. Roditelji rade duže, umorniji su, a grad je prenesigurno mjesto da bi se djeca mlađe dobi igrala sama.
- I kad imaju vremena, brojni roditelji odvedu djecu u igraonicu u trgovačkom centru i misle da je to dovoljno - kaže Bujanić.
Posljedice sve manjeg kretanja i bavljenja sportom nisu izostale: djeca su nam sve deblja. Istraživanja su pokazala da su djeca iz godine u godinu i u Hrvatskoj sve viša i sve teža. Prije 30 godina prvašići su pri upisu u školu u prosjeku bili 2,5 centimetra niži i 2,5 kilograma lakši. Međutim, što su stariji, to je nesrazmjer između visine i težine sve veći. Istraživanje koje je pod vodstvom dr. Vesne Jureše iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo završeno 2011., a provođeno je punih sedam godina, pokazalo je da su, primjerice, 16-godišnjaci od 1980-tih do danas narasli za oko četiri centimetra, a udebljali se gotovo devet kilograma! Takav nesrazmjer doveo je do povećanog broja djece s prekomjernom tjelesnom težinom. Svaki četvrti hrvatski dječak između 13 i 15 godina bio je 2010. godine debeo, čime smo zauzeli četvrto mjesto na ljestvici 39 europskih zemalja!
- Upravo je debljina glavna posljedica nekretanja i u dječjoj dobi, a ona dovodi do niza zdravstvenih problema. Čak i kad se ne radi o djeci s prekomjernom težinom, previše sjedenja dovodi do povećanog rizika za srčanožilne bolesti - objašnjava dr. Jureša.
Nesputana igra na otvorenom je ono što djeci fali. Djeca su stoga mnogo više okrenuta kompjuteru i televiziji.
- Prije mjesec dana mi je došao jedan dečko koji je trenirao klizanje. Ima pet godina i došao mi je reći da se ispisao jer je dobio novi playstation - kaže Bujanić.
Važno samopouzdanje
Cilj svima skupa treba biti, kaže, da klincima usadimo zdrav stil života. Da im rekreacija bude navika.
- S godinama sam ustanovio da su djeca sve manje fleksibilna i sve bojažljivija. To proizlazi dijelom i iz prevelike brige roditelja koji u svakom trenu paze da dijete ne padne, da ga lopta ne pogodi... I onda se djeca počnu bojati svega. Treba im dati motivaciju i raditi na njihovom samopouzdanju - kaže Bujanić. S druge strane neprijeporno je da su danas djeca predškolske dobi daleko informiranija i obrazovanija nego nekada.
- Mnogi roditelji provode vrijeme s djetetom, nisu djeca stalno sama pred ekranom. Međutim, treba naći neki zdravi balans - poručuje dr. Jureša, a prof. Bujanić dodaje: Treba se popesti na drvo i reći ‘Gle što tata može’.
Dr. Vesna Jureša: Spontana je igra važnija i od sporta
U samom razvoju djeteta, ističe dr. Vesna Jureša, nakon treće godine (do tada je mentalni razvoj usko povezan s motoričkim te su motorički podražaji ključni za mentalni razvoj) ako se dovoljno ne kreće neće dogoditi ništa opasno.
- No moram reći da je period u kojem su djeca u ovoj mjeri neaktivna relativno kratak, da stoga nemamo istraživanja i zapravo ne znamo gdje će nas ovakav način života odvesti. No, bavljenje sportom vezano je i za strukturu osobnosti pojedine osobe i djeteta, te ne možemo reći da će djeca koja obožavaju crtati i ne vole se baviti sportom biti pretila. Međutim, ono što je ključno jest omogućiti djeci spontane aktivnosti, dakle igru na otvorenom. Naime, pokazalo se da je dječja spontana igra mnogo intenzivnija aktivnost od bilo kakvog rekreativnog bavljenja tjelovježbom ili sportom - upozorava dr. Jureša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....